Završava se i treća nedelja od kako sam sa sinom krenuo put Tramore-a, na jugoistoku Irske.
Filip nije video mamu oko mesec dana, svi smo se prilično namučili u tom periodu; moja žena dok je pokušavala da se skući, ovde u Irskoj bez muške ruke, a ja tamo u Beogadu trudeći se da budem i tata i mama, da pozarvšavam sve obaveze: napuštanje p
osla, papirologija, milion potvrda, kupovina ogromnih kofera, lekovi za ne daj bože, segregacija odeće... spisak obaveza na dve strane.Ostavili smo sve u Beogradu. Život, dobre poslove, uređeno neko stanje i došli u nepoznato.
Dugo smo se lomili, moja žena i ja, da li da odemo iz Srbije. A onda smo se setili vica godine u Danasu od pre desetak godina, gde dva drugara, od kojih je jedan u inostranstvu, razgovaraju o tome zašto ovaj drugi nije nikad otišao "napolje".
-Vidi, ja se ne davim u lovi, ali imamo i žena i ja po automobil, redovno idemo na letovanja i zimovanja, kuća nam je uvek topla, frižider uvek pun, deca su zadovoljna...
- Pa, znaš kako je, počeo čovek da objašnjava, prvo sam mislio gde sad da idem, kada samo što ovog nismo sklonili, i tako iz godine u godinu prođe decenija a niti sam ja otišao bilo gde, a niti je ovaj otišao s vlasti.
Na kraju ga naš "gastos" upita da sad sa njim krene u inostranstvu i ponudi mu prvu pomoć, dok se ne snađe.
- Ma gde ću sada da idem, kada samo što ga nismo sklonili, odgovori prijatelj.
Od tog vica Sloba se nije oporavio i vrlo brzo je prepustio srpski presto Murti, koji onomad sroči oproštajni govor (videti 17.02.2008) sličan svom prethodniku.
Mislim da sam dobro zapamtio tu priču. Ne kažem da je ona bila presudna za našu odluku, ali je svakako na svoj način bila alarmantna.
Za ovih nekoliko nedelja dosta se toga skockalo, kuća se puni, kola su u dvorištu, stigao i net (o radosti najveće), pa i kablovska, sin će posle praznika (Uskrs) u vrtić, i sve poprima neki smisao.
Živimo u gradu koji na neki način podseća na Herceg Novi - slične su veličine, na moru su oba, jes'da ovo i nije more na koje sam navikao ali vidim surferi već uživaju i na ovu hladnoću, brdovita su oba, a ja obožavao Novi, pa k'o velim zavoleću i Tremorak, kako mu tepa moja žena.
Tramore je mali grad a ima facilities kao da je metropola. Nema neasfaltirane ulice, nema neosvetljenog sokačeta, naselja su pod konac sređena, svi vam se kulturno javljaju: "Hello, how are you? Do do you need something?", pa se ja malo čudio na početku, zaboravivši na ove civilizacijske tekovine. Na obodu grada su razni hipermarketi i shoping molovi...
Još samo da se naviknem na vetar i kišu.
Uvek pomislim na Vranje ili neki drugi grad u Srbiji te veličine, i shvatim da je decentralizacija, ta bezvezna ali ipak tako suštinska reč, u ovom trenutku veoma bitna za Srbiju.
Naš odlazak se poklopio s produbljivanjem ove krize, kosovskom pričom i padom vlade, pretnjama, svađama, ucenama i podvalama. Gledam u Srbiji kako se ljudi mrze, ne podnose, ne poštuju tuđi stav, nema tolerancije o kojoj se toliko pisalo.
Ovde se uplašim da mi policija ne dođe na vrata kada podviknem na Filipa zbog nekih njegovih dečijih bubica. Ovde niko ne sedi na sireni ako se zamislim pa ne krenem iste mikro sekunde kada se upali zeleno, ovde svi svima veruju, a nepoverenje ne postoji. To mi se sviđa.