Države su samo one teritorije na kojima političke i pravne institucije funkcionišu na stabilan, predvidiv i civilizovan način, a ostalo su livade i polja, proste teritorije, koje se ne mogu nazvati državama u klasičnom funkcionalnom značenju te reči. Poslednja država koja se na ovim prostorima mogla nazvati državom u pravom smislu reči, uz sve svoje, znatne, demokratske deficite i određenošću voljom jednog čoveka i jedne partije, je bila socijalistička Jugoslavija. U toj državi se znao elementarni red, a pre svega ono što i daje definiciju jednoj državi da se može nazvati takvom - korištenje sile koje treba da bude isključivo u rukama državnih organa i koje ne može biti u bilo kakvim paradržavnim i pseudodržavnim strukturama. Prethodno je i Kraljevina bila respektabilna država.
Nakon raspada socijalističke Jugoslavije, države naslednice nisu uspele da postignu prethodni stepen bezbednosne kulture i opšteg reda, nasilje je počelo da se preliva ispred i iza državnog sistema, te je oružje završilo u rukama trećerazrednih revolveraša, koji ga nisu koristili u državne, već u svoje privatne svrhe. Nijedna od država naslednica velike Jugoslavije neće po tom pitanju biti potpuno bezgrešna, jer će sve dozvoliti raznoraznim „klanovima" da preuzimaju ingerencije države, ali će ipak time najmanje biti zahvaćene one države koje su na vreme uspele da izgrade savremenu institucionalnu strukturu poput Slovenije i da se integrišu, pre ostalih, u šire institucionalne poretke kakav je Evropska unija, koja je do ove poslednje izbegličke krize bila sasvim pristojan institucionalni sistem. S druge strane, time će biti najviše zahvaćeni oni politički entiteti, koji u pravnom, institucionalnom i civilizacijskom smislu stoje ni na nebu ni na zemlji i koji već na prvi pogled ne obećavaju da mogu da postanu efikasne i uređene države. Od svih država naslednica bivše SFRJ i ostalih entiteta koji su proizašli iz nje, takozvana „država" Kosovo je bez sumnje, iako ni druge po ovom pitanju nisu baš neki uzor državnog institucionalnog reda, najmanje obećavajuća u smislu bezbednosnih i pravnih garancija sopstvenim građanima. Entitet u kojem se nekoliko puta za redom u parlamentu pali suzavac kao da je to stadion ne može biti nazvan uređenom državom. Jednako tako, entitet na čijoj teritoriji je izvršen poslednji etnički motivisan kolektivni progon na ovim prostorima, poput onog 2004. godine nad kosovskim Srbima, a da svi počinioci nisu do danas procesuirani, se teško može nazvati pouzdanom državom. Konačno, entitet na kojem, kao što je poznato svima onima koji imaju kredibilne informacije sa terena, vladaju razni plemenski klanovi u društvu gde rođačke veze znače više nego u bilo kom društvu Zapadnog Balkana, ne može biti nazvan kredibilnom državom. Sve u svemu, takozvana „država" Kosovo je danas i svi su izgledi da će tako biti i u budućnosti, više entitet nego država i to su glavni razlozi zašto možemo biti skeptični prema davanju ovom entitetu pune državnosti u međunarodnim organizacijama i, naposletku, u Ujedinjenim Nacijama.
To je i razlog zašto sporazum između Srbije i „Kosova" - po uzoru na sporazum između dve Nemačke iz 1972. g. po kome su ove dve države bez uzajamnog formalnog priznanja od strane drugih međunarodnih faktora dobile punu državnost, uključujući i stolicu u UN - u ovom momentu teško može biti odgovarajući bez ozbiljnih garancija i pregovora oko statusa srpskog kulturnog nasleđa i nalaženja eksteritorijanog modela eventualno po uzoru na Svetu Goru, a pre svega kada se uzmu u obzir bezbednost i prava građana ovog entiteta ne samo srpskog, već i različitih nacionalnih predznaka. Koliko su društvenim neredom koji vlada na „Kosovu" pogođeni, ne samo Srbi, već i sami Albanci, govore talasi njihove emigracije sa „slobodnog" Kosova u uređenije delove sveta. Tek je posebno pitanje davanje bezbednosnih, pravnih, kulturnih i svih ostalih garancija srpskoj zajednici na Kosovu kroz, u Briselu ispregovaranu, Zajednicu srpskih opština (ZSO), koja se teško i plašljivo definiše u atmosferi određenoj suzavcem i unutar-albanskim plemenskim nadgornjavanjima, gde čak i premijer te takozvane države nije potpuno siguran u sopstvenu bezbednost.
Kosovo, najvećim svojim delom već deceniju i po realno funkcioniše nezavisno od države Srbije i država Srbija ne može da ima bilo kakvu odgovornost u pogledu toga što tamo nisu izgrađene kredibilne institucije u koje bi građani koji tamo žive mogli imati poverenje. Ali Srbija ima legitimno pravo da bude zabrinuta što Kosovo pokušava da zaokruži takvu - faktički nedovršenu, neurednu, nepouzdanu državnost - ne samo stoga što državno-pravni status Kosova nije zaokružen i što ipak ne može da bude zaokružen kao takav bez Srbije i konsenzusa velikih sila po ovom pitanju, i ne samo stoga što na Kosovu obitava srpska zajednica za koju je moralno odgovorna država Srbija, a koja je, kako prosto iskustvo govori, često na vetrometini bez pouzdanih garancija. Država Srbija, i ne samo ona već i svi oni koji su pristalice uređenih građanskih demokratija bez obzira gde žive, mogu da budu skeptični prema zaokruživanju kosovske „državnosti" iz samo jednog razloga - zato što dosadašnje iskustvo pokazuje da Kosovo ima ograničene kapacitete da zaista funkcioniše kao uređena država u kojoj bi se svi njeni građani osećali sigurno bez obzira na nacionalnost.
No, to što na Kosovu vlada atmosfera suzavca kao neobičnog sredstva „tekućeg" kritičkog mišljenja, nije opravdanje za stvaranje slične atmosfere u našem društvu u kojoj ćemo bilo koga ko izrazi mišljenje o ovoj stvari, ma kakvo ono bilo, politi flašicom verbalnog suzavca i retoričkog molotovljevog koktela, kako se desilo predsedniku SANU Vladimiru Kostiću. Pa se našao neki momčić apsolvent koji je predsedniku SANU napisao pismo na Fejsbuku u kojem ga podučava srpstvu, a koje su preneli tabloidi kao poslednji vrisak nacionalnog programa i odgovornog nacionalnog ponašanja. Pa je nastala histerija i samo što neko nije zafrljačio suzavac u Akademiju, čime bi se i mi, poput dela kosovskih Albanaca (naravno ne svih), spustili na nivo divljeg plemena i ostali bez prava da kažemo bilo šta kredibilno o kršenju civilizacijskih standarda na Kosovu. Stvar je prilično jednostavna - mera uspostavljanja civilizacijskih standarda u našem društvu, bez paljenja lomača za bilo koga ma kakvo njegovo mišljenje bilo, će biti mera kredibilnosti bilo koje naše kritike kada se takvi standardi krše na Kosovu ili bilo gde drugde gde je to po nas štetno.