I ja slepac uđoh u pozornicu i opet krenuo tražiti čudo u lepotama njenim, tamo i vamo, i ne nadjoh što tražiš i videh sveću kako gori i uzeh i ja jednu da zapalim.
I gledah kako njen plamen mirno gori i poželih da sam taj plamen i krenem tražiti sebe u plamenu i maštati, i videh da mi um nije miran i tu zaplakah.
I tek što ću pasti začuh glas iza zavese koji pozva moj um i um se primiri i krenem pratiti taj glas koji prepoznah kao svoj. I glas se otkri iza zavese i mogu ga videti sada i srce mi zatreperi jer oseti da nije samo. I zamiriše i reč toga glasa kroz dim što se razli pozornicom i um mi se smiri i sva njegova čula predaše se onome na pozornici.
I Izadjoše i drugi na pozornicu prateći taj glas koji vodi i ispuni se pozornica velikom predstavom koja uze moj um. I telo postade teško, kao olovo me zakuje za patos.
I u njemu osetih tvar koja ispunjavala to telo. I umirih se i glas toga sto govori povede mi um u srce i pokaza mi žar sto tinja u tvari, a oko nje senke na olovu se vide i bi me strah.
I glas dade vetra kroz žar i plamen se raspali i krene da izgara sve i uplaših se i krenuše suze i senke se odmakoše i plamen se umiri i postadoh plamen one sveće što tinja o kojoj maštah. Postadoh miran. I poput kuće sa vratima i prozorima sam. I beše mnoštvo kuća oko mene iz kojih isijava svetlost kroz pozore.
I pozornica cela zasja svetlošću iz prozora za onoga sto plati kartu, i zaneme pred plesom duha njegovog što rastera senke i darova ga aplauzom, svima na dar.
I svi se poznasmo kao jedno, a reći ne izgovorismo i ne pogledasmo se.
Izadjoh iz Visoke pozornice na tom polju sto vekovima stoji, na ulicu i videh reku kako teče pred njom, i čuh kamenje kako govori iz nje. I kamen u dubini i onaj u plićaku istom tvari reka miluje i po tvari što teče i tvori reč oni razgovaraše.
Ko što čovek prepoznaše i razumeše čoveka po tvari duha svoga, ko što kamen kamenu veruje tako i duh duhu veruje jer jedna je tvar reke i jedan je Duh.
I otkrih ko su oni što govoraše na pozornici što im um u srcu stoji, i otkrih tajnu njihove pozornice, i otkrih poziv njihov nama.
I shvatih da im to niko ne može ukrasti jer lopov nema um u srcu i ne može videti ples Duha i obradova me to.
I otkrih drevno polje pozornica koje su prazne i tama obuzela celo polje. I na tom polju senke tumaraju.
I suze mi krenuše što poljem ne svetli Sveta Liturgija.
I videh,
Stoji vojnik izmedju reke što teče i govoriše kroz kamenje i pozornice odakle izadjoh. I vojnik imaše pušku na jednom ramenu a na drugome znak.
I u um mi dodje,
"Zašto koza čuva kupus?"
Dobrodošli na blog :)