STOJČA KELEK

 

Iza njive sa ražom, prostiralo se  polje pod zelenim žitom; vidjeli su se  i visoko uzdignuti, okaštreni brijestovi sa ostavljenom  ćubom na vrhu. Na nebu je, nepomičan i lepećući krilima u mjestu, lebdio  škanjac koji je nešto ciljao na zemlji – tačno nad Stojčevom  glavom i u zenitu neba!

Stojču  se na pojasu ispod košulje i jeleka  izdaleka vidjela  niska sa prokuhanim i osušenim trutom na jednoj,  i sa ognjilom i nabubrilom duvan-kesom na drugoj strani. Kremen-kamen, sakriven negdje u džepu, nije se vidio.

Otažali, ali izbalansirani „kalabal,k“ visio je na nevidljivom učkuru ispod pojasa i bio nadohvat ruku  kako bi u svakom momentu mogao biti upotrebljen kada se za to ukaže potreba.

Mimo takvog, duhanskog rituala, Stojču sam očekivao i  sa  punim pregrštima svračijih , šarenih jaja, zelenim kajsijama, ali još više od toga i sa  neobičnom pričom o svojoj majci Vekiji kojoj su  u stotinu i petnaestoj godini života, navodno, bili izrasli novi, mliječni zubi!?

- Sitni, sitni, sitni! – govorila mi je mati – a poput bisera bijeli!

-... Njoj Gospod  svake noći, krišom od Stojča,  pravi hljepčiće od blata u obliku malehnih lepinjica... Dok su još vrući, i bijeli kao simit,  premazuje ih bjelancetom od prepeličijih jaja i u njih meće percad  mladog, bijelog luka! Tako se Vekija noću hrani, a danju – pogrbljena i sa dva štapa – obilazi njivu pod raži nad kojom  vjetar bez prestanka povija valove  od njegovog klasja...

Tako je govorila moja mati.

Ostavljene  ćube u obliku kruna u vrhovima brijestova  miruju, a sunce nemilosrdno prži. Škanjac, smoren od lepetanja krilima, nestaje, nebo ostaje prazno , a dolovi se crne dok ridove u daljini prekriva podnevna omara...

Raskoračenih nogu, Stojča već stoji uz mog oca od koga je niži za glavu. Utom počinje i ritual sa duhanom.

Najprije lagano opipavanje nabubrele duhan-kese i grubo štancanje novinskog papira u malehne papiriće  i tek na kraju čerupanje nize  sa  raščešljanim trutom od kojega Stojča uzima samo naprstak  i  meće ga  između palca i kažiprsta!

Na palcu mu se  presijava  na suncu ovalni nokat ispod čijeg se oboda na vrhu crne naslage „crnog ispod nokta“ poput neke  ukrivo zaorane brazde  na zakorovljenoj ledini...

Onda  stupa na scenu čelično ognjilo i oštro nazubljeni kafenocrvenkasti kremen-kamen. Stojča nemilosrdno bije kratkim  ručicama sa kojih landaraju konopni rukavi košulje kao neko opušteno jedro, sve dok  u rojevima ne počnu iskakati  ognjene iskre. Malehne munje nalik gromu koji se rasprskava udarivši  u vrh Canetovog brijesta čije deblo  para od vrha sve do zemlje... Upaljuje se najzad povijesmo truta između Stojčevog palca i kažiprsta, a munja sa gromom  ošamućuje  Canetovog brata Petreta  bacajući  ga na zemlju u samrtnom hropcu!

Odmah preko njega motikom navlače  mokru, crnu zemlju da bi mu istjerali „struju“, ali i tada traže  kristalnu, staklenu kuglu kojom je grom isparao deblo brijesta, uvjereni da će je naći!?...

Petre  u međuvremenu daje znake života; pod naslagama mokre zemlje neočekivano se štreca  i rukama i nogama. Oči su mu širom rastvorene, no ne trepće. Para mu izbija iz pokvašene i kao slama  bijele kose koja je zalizana na čelu i koja je sva nakostriješena...

Oživio je!

Grom ga je pošteno uzdrmao – toliko, da će do kraja života štrecati i zamuckivati   i kod izgovora najjednostavnijih riječi!

O tome pričaju Stojča Kelek i moj otac koji povlači dim iz cigarete, a ova naglo sagara crna, sitna novinska slova . Upravo je pred mojim očima  planulo i sagorjelo   početno veliko ćirilično slovo „Š“...

Prsti na očevim rukama su žute kao da je tek pojeo pečenu tikvu a onda ne obrisao prste  o pantalone kako to i inače radi!?...

Stojča Kelek svoju cigaretu drži ispod dugačkog rukava. Ne vide mu se prsti. Manjeg osamdesetogodišnjaka do tada nisam bio vidio; bio je tek treće po redu Vekijino dijete  iza dviju kćeri koje su davno, davno umrle!

Stojča nije ništa tražio od mog oca. Samo su tako stojeći pušili  i ne gledajući u Canetov  od groma zaparani brijest ispod kojega umalo nije poginuo brat mu Petre.

No, oni su i tu priču već bili apsolvirali; zeleno i valovito more raži i nije bilo na dnevnom redu sve dok  se u njemu ne  ukaza Stojčeva snaha Krstina sa ljubavnikom Novetom. Oboje zajapureni, kako se pojaviše tako i nestadoše!

Krstini, u žurbi, ostade crvena marama  na vrhu klasja. Nove pokuša da je dohvati, ali ga Krstina obujmi oko vrata i povuče ga, te oboje padoše u visoku raž.

Moj je otac  velikodušno prešao preko svega. Stojča Kelek se samo na trenutak još više smanji, ali se  ni kod njega ne primjeti značajnija promjena izuzev što mu se kao na nekom  nevidljivom klatnu  zanjiha niska truta na pojasu.

I baš tada se  pojavi Petre sa slamnatom i na čelu kao zalizanom kosom koja u tom momentu više nije  bila nakostriješena.

Javi im se prvi pljujući i zamuckujući u govoru, a kada se pokuša rukovati s mojim ocem, počupa mu ruku kolikom ga je snagom  protresao. Još je bio rekovalescent!

Ocu je ispao opušak iz druge ruke, jer je  svojim drmusanjem Petre i nju bio protresao.

„Bolje mu je da manje puši!“ – pomislio sam.

Ne dajući ni pet para što ga grom umalo nije ubio,  Petre se  oglasi ciljajući u samu suštinu stvari, reče: - Eno, Nove  opet sa Krstinom u raži...svega će ga povaljati!!!

Moj otac zaćuta neprestano trepćući modrim očima; Stojča ustuknu i dalje ne skupivši raskoračene noge, a Petreta obuze zarazni smijeh, te uz smijeh poče rukama pokazivati prema Krstini i Novetu iskreno im se diveći i smijući se uz  podrhtavanje tijela, baš kao da ga  je ponovo strefio grom!

Meni, gladnom,  zamirisala  je baba-Vekijina  „Božija“ lepinjica premazana bjelanjkom prepeličinog jaja; zapahnuo me je i miris pera  bijelog luka, a onda – iznenada – između sviju nas strijelovitom brzinom  propuzi  vijugavi , zeleni smuk sa  očicama ukoso nasađenim na  šiljatoj mu glavi. Ugledah mu i zelenkastu krljušt po tijelu i kosa mi se istog trena  nakostriješi baš kao u Petreta dok su ga „oživljavali“!

Stojča je ponovo odskočio i džilitnuo, a moj se otac kome je smuk prošao iza leđa i ne osvrnu već se zagleda krišom  prema mjestu na kome su nestali Nove i Krstina...

Ni tada  nije pokazivao znatiželju...

Mislim da je moj otac bio čedan.

Vjerujem da je i Stojča bio  i više nego velikodušan!

Razumijem  i Petra koga  je zamalo ubila munja groma!

Strahovito mi smeta kada neko pokušava definisati život, budući je on najuvjerljiviji upravo kada je nedefinisan......

Đenovići, oktobra 2015.godine.