Znam ja koliko je sati, nego vi ne znate kako je meni. Zato što k'smet ne spava, radi prekovremeno. Naročito kad ga pominjete u kombinaciji sa glagolima povezanim sa telesnim aktom razmnožavanja.
Prvo je dunula košava, srušila mi oleander i prevrnula tanko drvo limunovo. Na balkonu. Tu sam k'smeta odmah olajala, zakukala nad sudbinskom lutrijom, uglipavila se do kolena, isterala jedno oko oleandrovim granjem i izgrebala se kao da sam na frontu bila. Ne znam da l sam vam pomenula da košava vitla u duetu sa kišurinom. Žmu je budno spavao na kauču. Oleander sam odvukla u hodnik, ostavljajući za sobom zemljane tragove, a limuna sam vratila u vertikalu, poduprla stolicom, pa šta mu bog da. Prosto da čovek podivlja od klimatskog ludila na koje nas je sudbina osudila.
Onda sam pristupila poslu kog i robijaše štede. Naime, naš Prestolonaslednik je pre tri godine diplomirao. Ljubi ga majka. I napravio svoju firmu. Nju naročito ljubi majka, jer nam se tako skinuo sa grbače. Bar sam ja to naivno mislila. Međutim, jer bez međutima priče nema, Prestolonaslednikova devojka, sa kojom deli firmu, je došla na ingenioznu ideju. Njih dvoje su inače eksperti za ideje, od toga žive, da se osetiti i na sopstvenoj koži. Elem, Devojka je doživela munju pravac iz mašte, da bi bilo prosto prelepo kada bi poslovni partneri njihove firme, ljubi i njih majka, dobili kao novogodišnji poklon nešto sasvim neobično – po teglu ljutih paprika. A ko će poklone da napravi, odnosno feferone namuva u tegle? Pa, ja...ko drugi. Ljubi me majka.
Iz pomenutog razloga sam prvo, kao umno poremećena, zvonila pijačnim kolicima punim vrlo prekrasnih tegli, vukući ih iz prodavnice u kućnu jazbinu. Posle toga sam izazvala nestašicu ljutih cvrca na pijaci, kupivši oko par tona istih. Zatim je naš dom zaličio na pakao lično, zahvaljujući alkoholno sirćetnim isparenjima, kombinovanim sa solju i vinobranom.
Šta da vam kažem, sem da već drugi dan guram paprike u tegle, kraja nema. Da mi ne bi bilo dosadno, i da ne bih postala prebrzo serijski ubica, bar ne dok ne napunim i poslednji teglajz, pristupila sam gledanju televizije. Naravno, tako što sam napipala neki mentalno nezahtevni film. Bar je tako izgledalo plavo more koje se na njegovom početku ljuljuškalo. Prevara, eto šta. Već u drugom kadru su iz mora počele da ripaju ajkule i jedu ribare.
Potom smo se našli u obližnjoj Santa Monici gde su upravo najavljivali naoblačenje, i njemu zahvaljujući smanjen broj ajkula na plaži. Prosto divno. Zato su budale uzele daske i otrčale da maltretiraju talase. Ostala gungula golišava se sunčala i skakutala po plićaku. Kako se metereolozima ni u Santa Monici ne da verovati, ajkule su izignorisale vremensku prognozu i počele da jedu daske i budale. Onda su prešle na one što su đipali u plićaku. Plažni spasioci su pali u fras i pozvali narod da se evakuše sa plaže. Na to sam ja sarkastično priupitala film da neće možda ajkule i na suvo da istrče. Za svaki slučaj sam sebe, tegle i feferone odmakla od televizora. Žmu je zgrabio Ikara Varvarina pod mišku i otperjao u obližnji park da ga šeta. Jer, ako ajkule s plaže utrče u dnevne sobe, do parka im ipak treba više vremena.
Onda se na pučini pojavila oluja, podigla talase i izbacila ajkule na plažu. One su poamale najsporije bežače i bupnule u plažni kafić. Tamo je kelnerica utepala jednu nožem za tranžiranje mesa, a gosti su na njih navalili barskim stolicama i plinskim bocama. Počinjalo je da mi se vrti u glavi. Talasi su već počeli da mi pljuskaju po teglama i razlivaju se po Santa Monici. Ajkule su zaista uplivale u dnevne sobe i imale problem da ljudske prehrambene objekte ganjaju po stepenicama. Tu negde sam odustala, što je mnogo, mnogo je. Promenila sam kanal.
Ajkule su nestale sa vidika, a na scenu je stupila jedna od poznatih, patoloških, kriminalističkih, forenzičkih serija. U njoj je sedela suva ženica suludog pogleda. Osumnjičena Irina. Ona je, navodno, utepala Kala O'Konela, devedeset kila nekad žive vage, istranžirala ga testerom i onda bacila u đubre. Podnela bih ja i to da Irina zapravo nije bila apotekarka iz Beograda. Opet mi je pripala muka i lepo sam se poželela onih nepravedno zanemarenih ajkula. Šta njima fali, moraju i one nešto da jedu.
Osamnaest hiljadita tegla ljutih paprika se ljuto punila, ajkule su jele semafore, Irina apotekarka iz Beograda je plakala u sobi za saslušavanje. Na rezervnom programu je uragan peglao sve pred sobom, pretvarajući kadar u gomilu mahnitog iverja.
Ostavila sam tegle i feferone, širom otvorila balkonska vrata, primila košavu na grudi i izljubila se sa njom. Usput se zahvaljujući k'smetu, sudbini, usudu, svima po spisku, što ne živim u krajevima u kojima je naša klima prosto radost mozga. Irina je i dalje ridala, zato što nije ni sanjala kako je kad umesto testere u rukama imaš tegle i šleper ljutitih paprika.