Izgleda da već ima tome decenija i kusur godina kako je naš ugledni pisac David Albahari u saradnji sa prijateljima priredio drugo izdanje knjige istovjetnog naslova (Gramatik, Beograd, 2004). Zakašnjeli ali dobri (bolje ikad nego nikad!) vjetar slučajnosti juče ju je nanio i u moj vidokrug te sam je, odmarajući od kojekakvih trica i fajlova, odlučno tjerajući egzistencijalne mušice sa mentalne trpeze, jutros na gradskom trgu pročitao gotovo u dahu, markirajući izabrane priče i ispijajući poduže kafe produžene s mlijekom i svježinom ranog jutra u bašti jedne lokalne kafeterije.
Džepnog izdanja, veličine poput paklice cigareta (dakle ipak nešto veća od ove koju držim na fotografiji), knjiga broji 188 nevelikih stranica preko kojih provejavaju sakupljene ideje 101 izabranog pisca iz čitavog svijeta zaokružene u isto toliko cjelovitih kratkih priča, ali toliko kratkih da zaista pretenduju da upravo to i budu - najkraće na svijetu.
U naslovu zbirke od četiri čak tri riječi ne govore istinu, pojašnjava nam gospodin Albahari u predgovoru, jer "Niko, pa ni Borhes, ne može da pročita sve što je do sada napisano.", a kako najveći dio svjetske književne produkcije vjerovatno nikad neće ni dospjeti do nikog živog pa ni do uvaženog priređivača zbirke, moramo biti svijesni da "postoje desetine i desetine nacionalnih književnosti, hiljade i hiljade knjiga koje su mogle potpuno da izmene izbor priča u ovoj knjizi."
No, bez obzira na realnu imperfekciju konačnog izbora i na n
ašu svijest o njoj, vrijedan je hvale - pa i ove skromne, višedecenijski zakašnjele (prvo izdanje knjige objavljeno je 1993. godine) - svaki napor da se na jednom i tako malom mjestu odaberu i odštampaju kvalitetne i raznovrsne (zabavne, uvrnute, dubokoumne, dirljive...) pričice iz cijelog svijeta jer je rezultat dragocijen i u najmanju ruku eksplozivan: dupke nabijena jezgrovita mikstura odvojenih unutrašnjih svijetova i uzoraka različitih literarnih senzibiliteta poput Kafke, Harmsa, Borhesa, Brehta, Beketa, Bucatija, Valerija, Berharda, Kortasara, Handkea, Šeparda... (tek da spomenemo neka od zvučnijih imena uvrštenih u zbirku), pri čemu je gotovo svaka od stotinu i jedne priče zaista poput klipa u kutiji šibica - jednostavna i kratka, ali dovoljna da zapali maštu čitalaca, posebno onih stvaralaštvu sklonih, ili da inicira neka dalja čitalačka interesovanja i istraživanja, tako da ove redove i kucam (a sledeće prekucavam) ne skrivajući upravo tu neku vrstu zadovoljstva, poput piromana koji je baš jutros prvi put čuo za hepo kocke.
Ben Birnbaum - Noć kad su baku prevrnuli naopačke
Baka je jela kašu. Od 1939. nije prozborila ni reč. Sise su joj, velike kao psi, ležale na stolu. Moj otac je stigao kući. Ujak Mo, pajkan, bio je s njim. Obojica dograbiše po jednu nogu. Prevrnuše baku naopačke. Držali su je za vunene čarape, kako joj ne bi doticali proširene vene. Gaće su joj bile uflekane, a spreda su bile nadute kao da se u njima nalazio krupan grozd. Noge su joj bile tanke kao u devojčice.
Između njenih sisa ispade budilnik, pa majčin električni otvarač za konzerve, jedno smeđe jaje, četiri rublje, paklica cigareta, nekoliko sasušenih jabukovih cvetova, i Nataša, za koju smo mislili da se sakrila da bi se omacila.
"Dosta je", reče otac. Spustiše je i središe. Dahtali su. Ja kleknuh da pomazim Natašu.
Baka ih ispsova na poljskom. Načas je čak izgubila apetit.
Danijel Dragojević - Kišobrani
Кada sam pоsliје mnоgо gоdina dоšaо u pоsјеtu dјеdu i baki začudiо sam sе: u kutu kuhinjе prislоnjеni na zid, staјali su svi kišоbrani kоје sam izgubiо krоz nеkоlikо dеsеtljеća u svim mјеstima krоz kојa sam prоlaziо i gdје sam živiо. Bilо ih је naјrazličitiјih. Svakоga sam znaо i pamtiо. "Еvо, sada su svi tu, niјеdan nе nеdоstaје", kažе baka.
Ričard Brotigen - Skarlati
"Teško je živeti u studiju u San Hozeu s
čovekom koji uči da svira violinu." To je rekla policajcima dok im je predavala prazan revolver.Mitko Madžunkov - Veče
Skupljam prostrti veš u dvorištu, kasno uveče. Odjednom, iz nenadane snežne oluje, izranja iz mraka moj otac, sa belim pahuljicama u kosi. Vraća se sa dalekog puta. Grlim ga. Nešto me steže u srcu: znam da je život prošao, a ne sećam se kad, ni zašto, ni kako.
Aleksej Slapovski - Prosjak
Na vrata Vasiljevih pokucao je prosjak.
- Pustite me da se ogrejem - rekao je.
Vasiljevi ga nisu pustili.
Onda je on legao i umro ispred vrata - od hladnoće, gladi, bolesti i starosti.
''Bože, kako smo mi loši ljudi'' - pomislili su Vasiljevi o sebi ujutro, kad su otkrili leš.
Od tada oni čekaju drugog prosjaka - da ga puste unutra da se ogreje, da ga nahrane, da mu daju novac.
Ali prosjak nikako da dođe.
Ovo je priča za prosjake.
Kad je pročitate, idite kod Vasiljevih, pustiće vas unutra da se ogrejete, nahraniće vas, daće vam novac i, najvažnije, prestaće da budu loši ljudi.
Pa niko to baš ne želi.