Taj će dan leta gospodnjeg 1975. ostati zapamcen po dva važna dogadaja: u Domu kulture od 4, 6 i 8 davana je "Ajkula", koju su u zagrebačkom "Nedeljnom popodnevu" najavljivali i kao "Ralje"; naziv po sebi i nije bitan ali film jeste, itekako: prvi susret sa Stivenom Spilbergom (čega tada nismo bili svesni) i prvi samostalni odlazak na matine, čega smo bili itekako svesni. Drugi dogadaj indirektno povezan sa ovim prvim bila je smrt Miladina Popovića, čuvenog pančevačkog sportiste i vlasnika poslasticarnice "Popović", lokalnog hrama sledbenika kulta Slatkog. Po čaršijskoj legendi - nikad proverenoj - iz "Popovića" su sladoled i kolači nošeni i na sofru drugu Titu i njegovim gostima. A ako ih je drug Tito guštao - o čemu bismo mi smrtni mogli da raspravljamo i na šta zamerke da stavljamo?
Elem, standardna procedura kod odlaska u bioskop - do toga dana sa roditeljima ili školom - nalagala je da se posle bioskopske predstave obavezno u Popovićevoj sali sa ogromnim ogledalima i nikad dovoljno mesta za sve koji bi hteli da sednu, obavezno omlati žito sa šlagom ili kesten pire. To su, naime, u to vreme bili in dezerti vasspostavljeni od aktuelnih trendsetera. Ali, zašto je bitna Popovićeva smrt? Pa zato što su u poslastičarnici, za njegovu dušu, baš tog dana sve služili besplatno.
Tako da smo pre filma jeli žito, posle filma kesten-pire, a onda još sa netaknutim džeparcem na taj način sačuvanim trčali kod "Pelivana" ne bi li se doradili - sad već po slobodnom izboru - turskom ili grčkom baklavom, krempitom, šampitom ili šam rolnom. i onda sve zalili limunadom.
Mehkana struktura duha i slab karakter činili su da mi opredeljenja nikad nisu bila potpuno čvrsta i stamena. Pa je takav slučaj i sa poslasticama i potpunom unezverenošću kad se treba carstvu prvioleti: Zapad ili Istok, Beč, Pariz, Stambol ili Damask. Zato su mi ukusi i gastronomske sklonosti uvek vezane za ljude, mesta i dogadaje.
Nadina klavir torta sa tri kore i tri fila, koja je imala tamno smedu i belu, a bogami i bež onako rasecena.
Francovi kajzeršmaren, dronjci od testa sa apfelmusom, što je neštonešto (by Maxa) - ni riba ni devojka, ni džem, ni pekmez, ni slatko ni slano, a jeste derivat jabuka proturenih kroz tehnološki postupak promene agregatnog stanja.
Sepova apfelštrudel - dakle štrudla sa jabukama ali germanska, od lisnatog testa, sa orasima i suvim groddem i štedro zalivena vanilinim testom.
Tulumbe iz "Jagode" (maskirani Pelivan), mekane a hrskave, slatke ali ne i preslatke, u sirupu koji se na rukama i majici ponaša kao superlepak.
Darina lička štrudla sa makom, ali takva da je testo debelo a nikad ni gnjeckavo ni suvo, sa filom od maka još debljim ali da se ne truni i ne ispada niti slatkoćom ubije apetit na prvi zalogaj.
Germknedle iz Valizere - na pari kuvana knedla od kvasnog testa, velika i mekana sa šljivom unutra a prelivena rastopljenim puterom sa mlevenim i pomešanim makom i šećerom.
Indijanci iz kruševackog "Sorca", šam preliven čokoladom, presladak i pregnjeckav, ustupak diktatu čaršijske mode za mlade adolescente.
Taštine tufahije: jedna za zanos, dve za šlog.
Baklava-sarmica sa pistacima iz otišavšeg "Carstva baklave", u harmoniji sastojaka koji grče i slade.
I ekler iz "Popovica" Sve potaman, u savršenom skladu.
Neka mi na kraju bude dozvoljeno da uzviknem i ovo: PRAVDA ZA PALAČINKE!
Jer palacinka je tanko, žitko testo pečeno na tiganju pa premazano džemom od šipurka i posuto mlevenim orasima. Ili premazano džemom od kajsija. ili džemom od šljiva. Ono meko pečeno testo za picu na koje je nabacana nutela pa plazma, ili natrpano čokoladom pa udavljeno u šlagu - to nije palačinka. To je povladivanje niskim strastima i gladnim očima, alavosti i nedostatku stava kojim se prave strašne brazgotine na karakteru generacija koje stasavaju i koje možda decenije zaceliti neće.