Ne kažem, naravno, da to klanje i dranje dame u bundi lično rade, ali led u srcu svakako postoji, čim ih ne zanima krvava istorija njhivog dlakavog kaputa. Što je najgluplje, za bundu od mrtvih životinja više ne treba ni brdo love. Domaći buvljaci su preplavljeni bundama, a ima ih i po pijacama. Na Kaleniću, posle redova zelene salate i narandži dolaze redovi uredno poslaganih bundi. Toliko ih je, da ima smisla pretpostaviti da su u domaće krajeve zalutale kada su ih odbacile osvešćene gospodže po razvijenim zemljama, prazneći ormane. Neke su skroz nove, druge vrlo očuvane, a cene smešne. Među njima se muvaju dame sa žarom u očima, pipkaju i probaju. I kupuju, naravno.
Ovde je još uvek krzno stvar prestiža i raskoši, ko ne veruje, neka obrati pažnju na popularne TV voditeljke, pevačice i narodne poslanice. To naravno ne znači da akcija protiv nošenja krzna u Srbiji nije bilo i nema. Naprotiv. Ima, naravno. Ali u sveopštoj bedi duha i realnoj izolaciji u kojoj živi stanovništvo, bunt protiv nošenja krzna deluje uvrnuto, blesavo.
Pre 18 godina, dakle 1990. moja ćerka Marijana je imala četiri godine. Vozile smo se u autobusu 26, kada joj je upala u oči dama u krznu. Marijana se zablenula u nju i rekla onako glasno i kristalno jasno, kako to mala deca umeju:
- Vidiii, ona tetka ima mrtve lavove oko vrata!
- Nisu to lavovi, to su kune - ispravila sam je.
- Stvarno? Ja sam mislila da su bebe lavovi. Vidi im mrtve oči i jadne jadne nogice kako vise - nije prestajala, dok se ceo autobus zabavljao, a dama prevrtala očima.
- Mamaaa, kaži mi, zašto ova tetka nosi mrtve životinje oko vrata?
- Ne znam, verovatno misli da je to lepo - objašnjavala sam, svesna ubilačkog pogleda gospodjinog.
- Jao, nije lepo, nije, to je tužno! - komentarisala je moja mala...
Osam godina kasnije, 1998. pustila sam je sa duplo starijim društvom da ide u Knez Mihajlovu na protest protiv nošenja krzna. Imala je 12 godina i bila je strašno uzbuđena što će biti u toj ekipi. Bila je zima i debeli minus. Vratila se kući splasnulog entuzijazma. Kazala mi je da ih je bilo dvadesetak, da na ulici nije bilo ni žive duše i da je, pošto je bila najmlađa, trčkala okolo i retkim prolaznicima uvaljivala flajere.
Kada sam ja bila klinka, jako sam želela da imam dugačak kožni mantil. Ovo kažem namerno, da se zna da nisam uvek mislila negativno o kaputu od životinje. Ali, nisam ga dobila, iako su mi roditelji udovoljavali svakakvim hirovima. Razlog je bio što nisu mogli da podnesu da u kući, na čiviluku, visi "udbaški" mantil. Prosto, nije dolazilo u obzir. Tako sam dobila mini lekciju iz novije istorije i donekle shvatila traumu čitavih generacija.
Ni danas ne idem okolo sa sprejom, ali kad upoznam damu u bundi, nekako znam da se nećemo oroditi. Kad bolje razmislim, ni jedna moja dobra prijateljica ne nosi krzno, što ne znači da među njima nema onih koje vrlo dobro znaju šta je dobar kaput. Ali krzno, ne. Zato mi je žao što u ovo novo predizborno vreme opet nema mesta i za ovakvu vrstu pitanja:
- Šta mislite o nošenju krzna?
Jel da zvuči glupo? A ima smisla, majke mi! Mislim, nema, ako ćemo da se pajtamo sa Belorusijom, kažu da je krzno tamo među damama hit, ne zbog hladnoće, nego zbog otmenosti. Fashion, jelte!
Ah, da, kažu da u Srbiji ima preko 250 farmi činčila. Gaje ih zbog krzna, za izvoz. Svaka kožica od 10 do 50 evra. To je ona mala životinjica, što liči i na vevericu i na zeca i jede zrnevlje...