ovog puta u jevrejskom sektoru, ultraortodoksni jevrejin je napao dečake i devojčice, 16-ogdišnjake, koji su mirno i veselo koračali gradom iskazajući ponos gej ljudi - gej kultura je slobodna u Državi Izraela.
trenutak početka hijenoznog, neljudski zlog napada
masovni ubica, jer nije ništa drugo, očita je i jasna njegova namera, da stvar bude još opakija, odslužio je tri nedelje ranije desetogodišnju robiju za isti takav napad na posetioce Prajda - tada je povredio par roditelja i njihovu malu devojčicu, koji su se, kao i svi mi ostali, šetkali gradom u podršci ovom delu gradske populacije, vidajući rane svi skupa kao Grad nakon tek okončane četvorogodišnje palestinske Intifade.
kakvo se ovo duboko zlo valja ulicama duhovne Prestonice monoteističnog Sveta?
početak problema vidim upravo u tim godinama Intifade, kada su oba društva, doslovno, i izraelsko i palestinsko svakodnevno krvarili. nije bilo dana da niste čuli o ubijenoj deci, odraslima, civilima, starima, mladima. u sred jeka tih sukoba (2000-2004. godine), negde tamo oko 2002. godine, i vojne operacije IDF-a "odbrambeni štit", čiji cilj je bio da se zaustavi palestinska oružana operativa na Zapadnoj Obali, u sred jeka toga dakle, jerusalimski ultraortodoksi su počeli lagano i sigurno politički osvajati Jerusalim. njihova bitka za "sveti grad" je bila sistematična i fanatično dosledna. počeli su izlaziti, za svaku malu sitnicu, za svaki mali zakon, i u svojim četvrtima žestokim protestima: paljenjem kontejnera, guma, kamenicama na policajce; prozivati državu da im omogući ovu ili onu stvar - od smanjenja poreza, do izbegavanja vojne službe, preko različitih benefita i, praktično, do paralize Grada subotom (šabat). mi, sekularna zajednica, smo počeli dizati ruke od Grada, sve do te 2005. godina, kada je ceo grad izašao na Prajd, i kroz podršku ovom delu zajednice zapravo dao podršku sekularnom karakteru Grada, koji je u tom momentu pretio da iščili sasvim, jer su ultraortodoksi imali već i svog Gradonačelnika. tada je isti ovaj pristaša upao u masu i izbo nožem našu neku ekipu, miran bračni par s malim detetom i još jednu aktivistkinju sa strane. usledio je haos jer smo svi prvobitno pomislili da se vratila Intifada na ulicu, međutim...
negde u to doba Druge Intifade, isto tako u jeku sukoba, naš umni sugrađanin, Amos Oz, napisao je da između verskog fanatizma Judaizma, Islama i Hrišćanstva nema apsolutno nikakve razlike, te da sva tri dolaze kao posledica Globalizacije, novog kriterijuma vrednosti, te da su sva tri stara sistema uplašena potencijalom ove promene i da će se boriti žestoko i svim sredstvima da očuvaju sferu svojih interesa.
i to je ono što mislim da se dešava u duhovnom centru monoteističnog univerzuma - pored izraelsko-arapskog nacionalističkog konflikta, pored, sada već svojevrsnog rata između Judejstva i Islama, došlo je i do trećeg nivoa konflikta - konflikta između Starog i Novog Sveta.
пс. владимир петровић наредио да избришеm post scriptum. :)