Piše: Rodoljub Šabić
Na današnji dan pre 82 godine dogodila se jedna od najmarkantnijih manifestacija kolektivnog bezumlja savremenog doba.
Tog 10. maja 1933. u Berlinu, na „Opern Platzu" (u organizaciji studentske omladine uz aktivnu ili pasivnu podršku ili, u najboljem slučaju, pasivnu rezistenciju njihovih profesora) desetine hiljade ljudi je sa oduševljenjem i uz pesmu pratilo paljenje lomače na kojoj je izgorelo preko 20.000 knjiga. Događaj u Berlinu je bio „glavni", prvi i najveći ali ipak samo uvertira, samo jedan u nizu sličnih koji su se dogodili u praktično svim univerzitetskim gradovima Nemačke. U 21 gradu gorele su knjige mnogih velikih svetskih autora, uključujući i nemačke pisce, kao što su Marks, Man, Remark, Hajne, Engels, Kaucki, Breht, Frojd, Cvajg, Kestner...
Erih Kestner, čuveni dečiji pisac je i lično posmatrao berlinsku lomaču. Opisao je to rečima: „Stajao sam pred Univerzitetom, stisnut među „cvetom nacije", studentima u SA uniformama i gledao kako naše knjige lete u plamenu lomače. Bilo je odvratno."
A „cvet nacije" birao je gorivo za svoje lomače po jasnom kriterijumu - „oni koji nisu kao mi".
Plamen lomača bio je i za svet i za Nemački narod uvod u period najstrašnijeg mraka. I, nadajmo se, neponovljiv je. Ali treba ga se sećati. I valjalo bi povodom njega osvrnuti se na rastući antagonizam prema neistomišljenicima, prisutan i u svetu i u našem neposrednom okruženju. I na rastuću „svest" da je u obračunu sa „onima" manje više sve opravdano i dozvoljeno. I učiniti nešto protiv toga.