NA ONAJ SVIJET

Vratio se čovjek iz drva, rastovario magare, vezao ga, turio mu malo  sjenca i čim je ušao u kuću, te zasjeo uz vatru i pripalio lulu, nešto ga presjeklo preko kičme, legao, jauknuo i ...

Skupili se susjedi, a nekud bješe  otišla  i baba Jova. Bijaše siromah  ostanuo sam. On i  usporena mu magarica, siva ko golubić, poslušna i  čista kao kaluđerica. Otišla baba Jova, ali može li se duša zaustaviti? Samo, kazuje ona, ja mu velim da se prekrsti i on, tobož hoće, ali ne može mrdnuti. Donesoše mu ponudu s jednim šišetom rakije. On uzede ono šiše, osmjehnu se, pa mu čak i oči zasvijetliše i ... izdahnu!

Izdahnuo je sa osmjehom. Je li mu  duša uđe u raj, ili što vidje rakiju, to niko ne može znati.

Kada siromah Matejčo krenu na onaj svijet, on se najprije nađe na jednom raskršću, na kojem je bilo mnogo putnika, takvih kao što je on.

-Dobro vas našao!  –pozdravi ih  i bez razmišljanja upita: - Bre, batkovci, kuda se ide  prema paklu?

Svi ga pogledaše začuđeno.

-Za pakao , za pakao  koji put vodi – pojasni im  djed Matejčo.

Pokazaše mu ga i on krenu pravo po njemu. „... Mene će sigurno onamo turiti – pomisli – pa onda makar  da stignem  navrijeme! Nisam ja siromah čovjek za  raja... raj je  predviđen za velikaše i bogatune. S ovim prnjama i ispucalim rukama ko će me onamo pustiti! Osamdeset godina  sam teglio i patio se ko stari pas, ta sad  raj li  će me dopasti? Istina, nastojao sam živjeti  po božijoj pravdi, ali ko te  zato pita. Neće Gospod bog sjesti i voditi  računa o takvima kao što sam ja? Nas su upisali u đavolji tefter još kad smo se rodili... Sve i da sam prav, opet sam  makar jedanput zgriješio u pijanstvu! A  pio sam! Od  teškoća i muke sam pio, zaista, ali sam pio? I tako i tako neće biti milosti, mislio sam i pio! Pij, pa šta god  se desi na kraju!...  Bijah harno pripremljen za pakao!  Tamo ću sada i da pođem, tamo.“

Tako  je išao djed Matejčo, zanijet  mislima.

Odjednom neko ga iz nevidjelice drpi za kožuh otpozadi. – Stoj, bre, čovječe! Kuda si krenuo?

-Pa, eto, u pakao – odgovori starac.

- U pakao li? Ti si nešto pogriješio  puta, đede!

-More , ništa  nisam ja pogriješio...  znam  ja  ko sam i za gdje sam, iako sam prost čovjek.

- Ali ti si upisan u raj...  Evo, ja sam anđeo, poslat  da te onamo povedem.

- Bre, momče, ja gledaj si svoga posla, i ne rugaj se  sa starim svijetom, sramota je to...

Anđeo kad je vidio da dobrim ne ide, zgrabi starca i odbaci ga u plave nebeske visine u kojima je čudesno mirisalo na tamjan i gdje  su letjeli  brojni anđeli sa bosiokom u rukama, sve pjevajući: „ Svijet, svijet, svijet – gospod Savaot!“

- Kuda me, bre, momče odbaci đe  će me dočekati tvoji gospodari, zar ne vidiš da  još bazdim na rakiju – žali se djeda Matejčo i čupa se da pobjegne, ali  anđeo sve brže leti i odnosi ga   u svijetlija prostranstva, sve dok ne  stigoše do rajskih vrata. Ona su bila napravljena od zlata i dragog kamenja i sijala su kao  jasno sunce. Ispred njih  je stajao Sveti Petar sa srebrenim ključem u rukama i sa velikim tefterom ispod miške.

- Iz kog si sela? -  obrati se  đedu Matejču i stade rovinjati po tefteru. Djed Matejčo ne mrda s mjesta.

Huka-muka, pa otvori  usta: - Eto, iz Poduene sam...

- Od Po...?

- Od Poduene! – prodera se visoki đed Matejčo, jer je mislio da je Sveti Petar gluh.

- Po... Po...  Po... – stade Sveti Petar prelistavati tefter. – Poduene. Dobro – pravedan!

- To ne može biti! Imaš grešku, Sveti Petre.

- Kakvu grešku? Ovo nije livada nego tefter, numerisan, prošnjiran  voštanim pečatom i potpisan Božijom rukom priprijeti mu Sv.Petar.

- Dobro, ali nemoj da se poslije pokajete – odgovori mu djeda Matejčo.

-Zbog čega?

- A, bre, čovjeku moj,  ja sam mnogo pio i ne vjerujem da sam pravednik.

- Mnogo si pio, ali si i puno patio, te ti je sve oprošteno – ogovori mu Petar i otvori vrata.

- Ama, Sveti Petre, da bijah sa sobom poveo i svoju magaricu – stade moliti đed Matejčo, ali ga anđeo gurnu u raj i on, zadivljen  od čudesa u njemu, nije  mogao ni progovoriti.

Čim je ušao u raj, đed Matejčo se sjeti svoje žene, koja je grešnu zemlju  već odavno napustila.

-Kad su mene pustili ovdje koji sam pio i lumpovao, ona bi morala biti negdje  u sredini. Bila je i od božije kravice mirnija i sve je opraštala... Eh, kakva li se avetinja od mene  načini  bez nje?

I on se okrenu ka jednom od anđela:

- Hej, bećarčino,  ima li ovdje neka baba Matejica – Trena po imenu?

- Iz kog je sela? – upita anđelak.

- Iz Poduene...

- Ima, ima – reče anđelčić i povede djeda  kroz raj.

- Aman ljepote i čudesa ovih! – divio se  đed Matejčo gledajući  do tad neviđenu ljepotu raja koju su samo pravednici mogli gledati.

- Ama, je li i pop Nikolaj ovdje? -  poče  da zapitkuje  malehno anđelče.

- Ko?

- Pop Nikolaj iz male crkve, onaj što nam je davao pod lihvu... Bilo bi me stid  sresti ga. Bio sam mu dužan, ali kako on umrije – umrije i moj dug!

- Pop Nikolaj  je u katranu, đede.

-Stani. Ne pričaj!

- Časna riječ!

- Ama je li kobajagi bješe pop – svešteno lice!

- Svejedno...  Ovdje nikoga ne bendaju – svakome po zasluzi. Bio je pop, ali je grešio. I vladika je vladika  pa je i on u paklu!

-Bre,  ne govori mi to!

- Jeste , đede i on je bio  nakaza... Jeste  bio vladika, ali  se bješe uzoholio i samo je  sa bogatašima bio u društvu, a siromašne i bijedne  nije htio ni pogledati. Gnušao ih se, a ako im je i davao milostinju i to je radio s prezrenjem samo da ih se što prije otarasi...Oblačio se  gospodski i svaki se dan prežderavao, a pastvi je govorio da budu umjereni u svemu. Zar to nije grijeh?

Djeda Matejčo otra čelo rukom, pa reče:

-Pa otkud da ja znam je li to grijeh ili nije. Ja sam neuk čovjek, ne razumijem se u to. Nego, pusti to te me povedi u neku od mehana da pijnem jednu rakijicu, kao da u grlu  imam užaren ugalj.

-E, đede, ovdje nema  kafane! – odgovori mu anđelče.

- A nema , znači?

-Nema, nema!

Biva li da  kod ovolike krasote nemaju nijednu krčmu? Ama gdje će onda čovjek počinuti, da si pijne  čašicu rakije, da se okrepi? Vidiš li me, čak sa  Zemlje dolazim, umoran sam... Tamo nam je pop kazivao da u raju ima svega što ti duša zaželi, a kad ovo... Bolje da sam otišao u pakao. Ima li u njemu  koja kafanica?

-Tamo ima.

- Ja me onda povedi tamo, ti se molim, jer što će mi  ovdašnji rahatluk kad  nema ni kap rakije! U paklu je, istina, zlo i naopako, ali ja sam  i na to navikao: teglio sam i deverao  sve i svja, ali   u dobri  čas bih  pijnuo i odmah mi je bivalo lakše.

- Ne može, djedo!

- Eh! – uzdahnu starac. – Ta  ovo više liči na zatvor nego na raj. Da ne možeš nikud otići gdje želiš!

-Naviknut ćeš se, đede! -  reče mu da bi ga utješilo anđelče.

- Eh, zarem ću još da učim! – uzdahnu opet djeda Matejčo i stade žuriti.

- A be, momče – reče anđelčetu -  lijepo je da i krčmu imate ovdje. Čim sretnem Gospoda, reći ću mu pravo u lice da je to  na mjestu... Najprije,  ne može se odavde nikuda sići, batali sve ostalo.

-Odavdje silaska nema, đede.

-Znači, nema?

- Da. Nema!

- Oh, sveta majčice bogorodice, zaista ću ovdje biti   rahat  od svega! – poviče od radosti djeda Matejčo i pošto se prekrsti, nastavi:

-  E ovo mi se najviše sviđa!

I potom  krenu da potraži  svoju babu. Svoju Trenu.

* Pseudonim najpoznatijeg bugarskog pisca. Pod pravim imenom: Dimitar Ivanov Stojanov (1877-1949). Rođen u selu Bajilovo kraj Sofije.