Gost autor: st.jepan
„Ne, Ilija, luda adžamijo, tebe hoće Arap prevariti!“
Mislim da ovaj potresni stih iz "Bolanog Dojčina" sjajno paše uz potresnu priču o Beogradu na vodi.
--------------
Gospodin Muhamed Al Abar, vlasnik firme „Eagle hills“, investitor projekta "Beograd na vodi" (BNV), istrajno je Vučiću i Srbiji obećavao jedno, potom u ugovor turio drugo.
Tja.
Ni meni se ne dopada, ali u poslovnom svetu, taj se rad nikome ne zamera previše.
Rek'o pa porek'o - „business as usual“.
Dokle god ugovor nije potpisan, to „reko pa poreko“ skroz je legitimno - može se bez blama taktizirati, napipavati, blefirati, zavlačiti... A posle, kad je „contratto firmato“, e, onda taj rad više ne može, onda je to to, i ima se poštovati.
U real estate biznisu (o kojem, sticajem okolnosti, znam dosta) obavezna tačka mešetarskog repertoara je takozvana „fantastična ponuda“. Sastoji se u tome što agent u startu veže za sebe klijenta nekom izmišljenom, više nego povoljnom prilikom, a onda ga mic po mic hladi, iscrpljuje i sateruje u vremenski tesnac. u kojem ovaj postaje sve bezvoljniji i sve spremniji da prihvati realnu, pa i ispod-realnu cenu.
Suština tog rutinskog postupka je u emotivnom porobljavanju klijenta. Klijent je najčešće očajnik koji opsesivno veruje da će mu prodaja stana rešiti sve probleme, pa je logično to što se najače veže za onoga koji njegovu (najčešće jedinu) imovinu najviše ceni, Tako agent uspešno eliminiše konkurenciju, tj. sve druge agente i agencije.
U ovom slučaju, Abarovo istrajno uveravanje da će u BNV uložiti 3,5 milijarde dolara, tipična je „fantastična ponuda“. Ne čudi što je Vučić nije prepoznao – nikad se čovek nije bavio biznisom. Što rekli za Adžamiju iz gornjerg citata „ono posla ni viđelo nije, a kamo li s kime učinilo“.
Čudi, medjutim, potpuno odsustvo panike među građanstvom. Svi bismo naime morali itekako paničiti, jer srpski posao veka, kao i tolike druge krupne poslove, ugovara početnik - enormno samopouzdan amater, gluv za sva upozorenja stručnih i iskusnih.
Prostodušnost s kojom se naš premijer baca u zagrljaj belosvetskih poslovnih ala, ono njegovo sunđer-bobovsko oduševljavanje i kliktavo obznanjivanje da je usmeno dogovoreni, i još nijednim papirom potvrđeni aranžman, za Srbiju fantastično povoljan, to nikako nije dobro za biznis, to se, čak ni u najsitnijim poslovima, prosto ne čini. Da je na pregovore s Arapinom poveo bilo kog nakupca s Kalenića, ova katastrofa se, garant, ne bi desila.
U prvom trenutku, Vučićeva adžamijska gorljivost možda i može da kod ponekog moćnog stranca izazove simpatiju, možda i neku tugaljivu nežnost, ali kasnije, kad od preslađenosti zabole nepca, tu gnjecavu blagonaklonost smenjuje potsmeh, potom i prezir, na kraju i poriv za gaženjem.
A to gaženje se, na očigled otupelih građana Srbije, upravo dešava. Prethodilo mu je Vučićevo ostrašćeno gaženje svih koji su se usudili da BNV nebulozu nazovu nebulozom. Svi smo mesecima bili ućutkivani i postiđivani njegovim posprdnim pitanjem „a imate li vi gospodo te tri milijarde dolara koje nam nude Arapi?“
Svi znaju za „ponudu koju ne možeš odbiti“, onu sa konjskom glavom. Manje je poznata, ali jednako legitimna „ponuda koju ne možeš prihvatiti“. Ova Abarova, karikaturalno nepovoljna, pripada toj drugoj vrsti. Uveren sam da nije ni data s idejom da će biti prihvaćena – bilo bi odveć blesavo, već naprotiv, s podrazumevanjem da će biti odbijena.
Pa zašto ju je Abar onda dao? I zašto se te „ponude koje se ne mogu prihvatiti“ uopšte daju? Daju se onda kad bi neko da eskivira priču koja ga više ne zanima, a ne bi da ispadne kriv za kršenje dogovora:
„Jbg, ja teo, al’ oni odustali“.
Abar je shvatio je da je BNV priča, za koju je u početku možda i bio iskreno zagrejan, ipak luzeraj. Shvatio je to najverovatnije u trenutku kad od svojih kompanjona iz odista moćne firme „Emar“, nije za taj projekat dobio očekivanu podršku. Ljudi s kojima je ortački iznedrio najvišu zgradu na svetu, otvoreno su mu rekli da ih nikakvo ulaganje u Srbiju ič ne zanima.
Ne mogu ni da zamislim kako je Abar bio zblanut kad su njegovi konačni uslovi, koji nisu bili nikakvi „uzmi ili ostavi uslovi“, već klasični „ostavi uslovi“, ipak prihvaćeni. Glatko su prihvaćeni, mada ono što je u finalu ponudio nije bilo nešto manje, nije bilo ni duplo manje, pa ni deset puta manje, nego je (objasniću) bilo približno 90 puta manje od onoga što je važilo do samog finala.
A odakle mi to „90 puta manje“? Pa evo: suma koju po ugovoru ulaže Abar, skoro je 12 puta niža od najavljivane (nije 3,5 milijardi, već 300 miliona, a zapravo nije ni tolika jer je pola od toga „pozajmica“), dok je rok izgradnje 7 do 8 puta duži (nije 4 godine, već 30 godina). Kad se to pomnoži - a da bi se došlo do benefita na godišnjem nivou, tu je logično množiti - onda je taj benefit zaista 90 puta manji.
Odnos ulaganje - profit je podjednako zapanjujući:
Srbija ulaže 65% novca + zemljište, a dobija 32% profita + ništa.
Abar ulaže 35% novca + ništa, a dobija 68% profita + kamate od kredita koji daje Srbiji.
------------
Imao bih (kao i mnogi građani Srbije) još koješta, ali dosta o tome, već je dosadno. Neću ni o arhitekturi i urbanizmu - struka je već rekla svoje, ali ako baš insistirate na mom mišljenju, ja na tu džambo staklariju, sviđala se ona meni ili ne, nikada ne bih spiskao nijednu ružnu reč. Naravno, samo kad bi bila realno moguća
Jer koju bi to konturu i vizuru grada BNV mogao da upropasti? Sem Kalemegdana i Saborne crkve, pa još malo uzvodno, do Brankovog mosta, tu nema ničeg za upropastiti, ničeg iole lepog ili markantnog. Treba uostalom videti gde su Londonci puknuli svoj Siti. Valjda nikom u svetu nije toliko kao njima stalo do tradicije, a ipak, dozvolili su da onaj krastavac „izdominira“ - zaseni čak i Sent Paula!
Ali za nas je ovde ključno zašto je Vučić Abarove komične uslove prihvatio.
Odgovor je jednostavan, zapravo jedini moguć: UCENA!
Istina, nije tu bilo nikakve konjske glave, pa ipak (strašno je to i reči), naš premijer je bio ucenjen - žestoko je ucenio samoga sebe.
Jer sve je stavio na tu jednu BNV kartu, uložio je u tu priču, nepotkrepljenu bilo kakvom garancijom, sav svoj politički kapital, sa svim relevantnim ljudima se zbog nje posvadjao, pa mu je stoga (čak i ako zanemarimo sujetu) odustajanje bilo apsolutno nemoguće:
Ili će se to graditi, ili "ode glava".
U toj situaciji ni zabezeknuti Abar više nije imao kud - morao je i on da potpiše.
Ustvari, verujem da se brzo pribrao:
„Jeste luzeraj, al’ što da ne – uveseljavaću tom anegdoticom društvo u Abu Dabiju. Uostalom, neću uložiti ni cvonjka, izgradiću samo ono što unapred prodam, a za ostalo... pa videću. Dobio sam 20 godina fore da se premišljam da li da, nakon prvih par zgrada, nastavlm da u taj plac, za koji neću plaćati nikakvu zakupninu, i dalje zabadam ašovče.
A u međuvremenu... ko zna, možda će jednom posvuda zveketati atomske s leva, i atomske s desna, a samo po Beogradu neće zveketati ništa. Onda će Beograd postati najpoželjnije stanište, a ja ću imati ekskluzivno pravo da tu gradim kako mi se ćefne“.
---------------------
Vidim, udavih, a nisam napisao ni pola od onoga što sam nameravao.
Mada je, kad bolje razmislim, možda bilo dovoljno i ovo:
Poštovani gospodine Vučiću,
Ugovor o Beogradu na vodi još nije pravosnažan, još imate šansu da ovo ponižavanje Beograda i Srbije elegantno prekinete.
U svojstvu prosečnog Beograđanina, obraćam Vam se s molbom da upotrebite svoj golemi neformalni uticaj, i da Komisiju za zaštitu konkurencije zamolite da taj ugovor poništi.
Formalni, ujedno i suštinski razlog za poništenje ugovora, svakom je očigledan i prihvatljiv: konkurencije nije ni bilo.
Još bolje, dozvolite članovima Komisije da rade po savesti i zanatu, a oni će već i sami znati šta im je činiti.
Sve najbolje, St.Jepan.
Ostali tekstovi istog autora na blogu b92