Beograd je plakao.
I Zagreb je plakao, ako je verovati Dnevniku.
Ljubljana je jecala, Skoplje se u suzama kupalo.
A mi se cerimo, idioti, u tom šantavom, kloparajućem autobusu jer je Mire probao da nacedi neku suzu a Hans mu reko : Usraćeš se, jebote!"
Prvomajski uranci u Deliblatskoj peščari vazda su mi bili neke katastrofe. Više ih pamtim hladnih i kišnih, sa lošim ozvučenjima, izgorelim ili nedopečenim mesom sa imrpovizovanih roštilja, nikakvim ribama i pijanim tučama podivljale omladine nego onih drugih.
I taj je bio baš takav. Hladan, kišan, poluprazan Devojački bunar. Ništa ribe, ništa zezanje, samo nas četvorica smorenih šesnaestogodišnjaka koji ne znaju šta bi od sebe po blatnjavim trim stazama, vodom pokrivenom fudbalskom terenu, kafani punoj smorenih matoraca sa kenjkavom klinčurijom, .
Izem ti Prvi maj kad se raduješ povratku kući.
I tako čekamo taj autobus sedeći na betonskom zidiću. Ne zna se baš tačno kad će da krene. Imamo para još za paklu Opatije i dva piva iz prodavnice, najo kafana. Cedimo dok flaše idu u krug. Čujem da neko od ljudi koji stoje tu blizu kaže "E'o saće aftobus."
Ok, nije daleko, ni sat vožnje al da ja uđem u kafanu, u klozet.
Prođem kroz salu u kojoj je polovina stolova prazna a konobar drnda nešto po televizoru na kome je na programu sneg i šuzštanje.
Izađem iz klozeta (da, tako se to zvalo, toaleti su došli znatno kasnije) i baš u tom momentu se na teveu pojavljuje slika: uštogljeni spiker sa debelim crnim naočarima. Priča nešto što ne razumem a onda mi u svesti odvzoni samo rečenica "...UMRO JE DRUG TITO."
Izađem napolje pokušavajući da razumem šta je to što sam upravo čuo. Prilazim mojima i kažem "E, umro Tito."
Gledaju me belo, ko budalu. Ko da Tito može stvarno da umre?!
"Ne seri?" - kaže Hans.
Keve mi, sad su rekli na televiziji. Zgledamo se, ne znamo šta da radimo. Iz kafane izlaze još neki ljudi, vest se širi. i niko ne zna šta bi sa sobom, pa muštraju decu i glume gljive. Svi znaju da se dogodilo nešto što ne umeju da pojme, niti da opišu, još manje znaju kako da reaguju.
Vozimo se posle, svi sa nekim posrmtnim maskama. neka žena tiho jeca. Pokušavam da se iskreno rastužim ne bih li i ja dobio tu prigodnu voštanu patinu po faci. I onda se cerekamo, gurajući glave iza sedišta.
U Vladimirovcu i Novom selu gledamo čudne plave kabanice sa puškama na leđima kako hodaju u koloni pored puta. Tek kasnije shvatam da sam tada prvi put video plavu milicijsku vetrovku i plavi šlem. Sledeći takav šlem prikazao se na utakmici Dinamo-Zvezda, deset godina kasnije. Valjda i tu ima neke glupave simbolike.
Tog dana, baš tog 4. maja Jugoslavija je priklljučena na veštačka pluća, i tako trulila narednih jedanaest godina.
Poljud se tresao od plača. To je u Splitu. Split je grad koji se zvao "crveni" a u kome su posle oni neki ljudi pokušavali, 11 godina kasnije, da nesrećnog vojnika iz Makedonije pravedno podele sa posadom transportera, uzimajući samo glavu.
I to je, valjda, opet neka jebena simbolika.