A stvari su dramatične. Imam gomilu pitanja. Kao prvo, što da ga brukam, pa mi smo kao prijatelji, ja volim sve što vole mladi, savremena sam, modernih shvatanja...ali to nije ni tako važno. Ono mnogo bitnije je, otkad i zašto bebe idu same na more? Zašto ostavljaju svoje majke i odlaze sa drugim bebama na more? Bez mame?!
Malo mi je što ovaj najmlađi terminator ima novi bicikl, kojim jurca po gradu. U pratnji ekipe sabiciklista, srozanih, znojavih, prašnjavih, punih modrica i uboja, na svaku štetu spremnih pubertetlija. Za sobom ostavljaju samo prazne flaše od vode, uključene plejstešnevidištajamogu, rupe na majicama i pantalonama. I prljave tanjire i čaše po svojoj sobi.
Njegova sestra, naša beba princeza, koja je do maločas grizla sto, sada se presvači sto puta dnevno, mažnjava mi maskaru i prisvojila je sve moje starke i baletanke. Fantom koji hoda. Iz kuće nestaje kao promaja. A u kuću ulazi kao cunami, praćena čoporom devojčica, koje ciče i vrište k'o da ih neko plaća po decibelu. Zovem je maločas, samo da pitam kada će da dođe kući, a beba kaže "Zašto?" Kako zašto?!! Pa, da vidiš svoju majku, za početak.
Na svu tu muku, najstarija beba-sin, mi saopštava, pre neki dan, da ide sa društvom na more. Prvi put. Sam. Ja kao hrabro razumem i kažem da može. A onda počne da me muka muči. Naravno, ne pokazujem. Normalno je da sin od 17 godina, 1,98 metra i skoro stotinak kilograma, želi da ide na more sam. Ali ipak je on moja beba. Kakve veze ima koliko je star?! Bebe su bebe. Za svoje mame uvek, je l' tako? Tako je.
Kako može beba-sin, koja je do maločas žvakala sopstvene patike, jela pomadu i pištala "Mm-a-ma", da ide sama samcata na more. Kuda to vodi?
Ceo dan se žderem. Iako sam bebi izvukla telefonske brojeve drugih beba, koje idu sa njim. U drugom krugu inkvizicije mi je priznao i brojeve, kao i ja, napuštenih i zanemarenih roditelja ostalih beba.
Prosto sam prolupala danas. Sva sam se unervozila. Em vrućinčina. I gužva u gradu...em moja beba ode...
Na svu tu moju muku majčinsku, još mi nalete dva pandura. Na biciklima, policijskim. Ako ima išta smešno, to su oni. U bermudicama. Sa kapicama na glavi. Upadaju, u duetu, u moju raskrsnicu i pokušavaju da mi uzmu prednost. Kako da ne, samo vi ste mi falili u danu današnjem. Naravno, ja pustim očnjake i na gas. Ako ne mogu da se izborim da moja beba ide samo sa mnom na more, e mogu za moju prednost, garantovanu znakom.
Naravno, pandur-pajaci, nisu računali na susret sa zver-majkom. Prvi nije pao, jer je uspeo da zagrli znak za oduzimanje prednosti. Drugi je, prvog, iznenađen obuhvatio, erotski s' leđa. Ja sam ubacila u prvu i počela da se vučem, u nadi da će poželeti da me stignu i popričaju sa mnom. I stigli su me...popričali smo. Tačno to mi je trebalo. Otperjali su, sve u bermudicama, posle samo par rečenica. Na biciklićima. Valjda su shvatili da imaju posla sa gladnom ženkom risa, zalutalom u grad.
Vratio se Žmu. Kaže da je pričao sa bebom. Beba je u vozu. Kaže da i on i ostale bebe, koje putuju sa njim na more, plaču. Otkako su krenuli, plaču. Za svojim mamama i tatama. Lepo ja kažem, bebe mamine ne treba da idu same na more. I gde su mi ostala deca? Zašto nisu sa svojom roditeljicom?!
I ne plivaj daleko!