Mediji| Region| Život

Samo da pokušam

FINAL ROUND ART RSS / 02.03.2015. u 07:05

Seo sam za laptop da napišem nešto i, istog momenta, nehotice - razume se, prizvao tamne oblake iznad svog grada, ta užasna boja oblaka je pretila kišom, a kiša uvek preti da izraste u nešto veće, užasnije, u ’’grad’’ recimo, ili olujni vetar što ga prati u stopu i primorava reke da iskoče iz korita, odnesu ljudske i materijalne žrtve, a najveće žrtve bili bismo ti i ja, osuđeni da na TV-u gledamo političare u ulogama spasioca. Oblaci se razvukoše po čitavom svodu, ali nije kanula ni kap kiše, iako sam je očekivao. Uvek kada učinim nešto što nisam radio dugo, kada se latim računara u svrsi pisanja, kada umesto ćaleta odem da kupim hleb, kada se javim ortaku i pitam ga šta radi i hoće li sa mnom na pivo, uvek, bez izuzetka, prizovem nekakvo nevreme, u bilo kojem vidu, nevreme na ’’ovaj’’ ili ’’onaj’’ način, i tada puknem u sebi, zacrvenim se kao starac-fizikalac koji kopa rupčage pored puta, i nije mi ni do čega. Čim sam spazio te tamne oblake, osmehnuo sam se, začudo, bio sam ubeđen da neće biti oluje, i ne samo oluje već i one obične, dosadne kiše, ali to nije bio pravi razlog mog osmeha; moj osmeh je bio produkt ironije koja se pojavila u meni, lažem, nije se pojavila već je oduvek nastanjena u meni, kadgod vidim nešto neuobičajeno, ja se podlo osmehnem, krajnje ironično, kao i ovog puta, jer znam da je, po prirodi, kiša negde u oblaku i čeka da padne na moj grad, pogotovo iz razloga što sam se latio pisanja. Ne volim da se ironično osmehujem, svima to smeta, svi mi to govore, ’’nemoj da mi se smeješ ironično, drknuću te po tim tvojim ustima’’, ali ja se uvek, iznova, smejem ironično, i tako radim protvi sebe i svih, ne mogu da se oduprem ironiji koja čuči u meni, i uopšte, često mislim kako je ceo ovaj svet ironija, i kako se uvek sve odvija onako kako ne bi trebalo, svi se uglavnom foliraju, maskiraju se u nešto što ni sami ne bi želeli da budu, suzdržavaju se da pokažu ono  što zapravo jesu, kao što se kiša suzdržava da se ne spusti, a to bi bilo sasvim logično, obzirom na činjenicu da sam odlučio da učinim nešto što već dugo (nekoliko meseci) nisam. Ali šta je danas logično?

Seo sam, dakle, za laptop, da napišem priču, ali, neprestano skrećući pogled sa monitora ka prozoru, iza čijih okana je bilo vrlo sumorno, shvatio sam da neću uspeti, premda ništa konkretno nisam naumio da napišem, već samo da nešto pokušam, da nateram po koju rečenicu da izleti iz mene, ali nije mi uspelo, i nisam bio očajan. Napisaću nešto drugi put, pomislih, da, drugi put, jer, čovek nije u stanju da nešto napiše, upotrebiću frazu, onako na silu, već onda kada to stvarno želi, a ja nisam želeo ništa da napišem. Sve više mi je pogled pribegavao prozoru, sve dok se nije i potpuno zacementirao za njega, a onda su moje oči opazile kišu, kako pada ’’u šreg’’, shodno tome bilo mi je jasno da je napolju bilo i vetra, pogledao sam u plafon i pomolio se Bogu da ne bude baš velika oluja, kao ona u maju prošle godine, koja je odnela ljudske i materijane žrtve... 

 

 

Kapetan MekŠefri



Komentari (2)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

urbana_gerila urbana_gerila 12:11 02.03.2015

i saw a newborn baby with wild wolves all




i met a young girl, she gave me a rainbow...
stefan.hauzer stefan.hauzer 20:12 02.03.2015

.

ovo je verovatno bilo, nekoliko sklekova na prepad
čisto da zagreješ zglobove?

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana