Alfa, Beta, Gama, Delta… zraka sirotog uranijuma na avetne Nevene, čelične Magnolije, ljude… MRTVI… ŽIVI.
Ova posveta: Za postignutih trideset godina, svome drugu, borcu za narodna prava, cvijet – čojku Mikeleu, daruje ovu knjižicu njegov drug Bobo, 4. Sept. 1976 g., nalazi se na unutrašnjoj strani korica SNOOPY a des problemes!, PEANUTS No 6, izdanje GALLIMARD, 1974 godine.
Godinu dana ranije, na svoj 29-ti rođendan vratio sam se avionom iz Moskve posle putovanja i bivstvovanja na Kavkazu. Već sam pisao o tome.
Na carini me dočekao drugar Slobo Karadžić i rekao mi doslovce: Ostavi stvari kad dođeš kući i pravac kod Joše, Baca (moj prvi komšija) se bacio juče s terase i ne bi bilo lijepo da galamimo pjani kad su Marija, Vera i Ksenija u koroti. Joša ti je napravila tortu. Ja ću gledat da se izvučem ranije a vi počnite bez mene.
Bilo je kako mi je Slobo rekao. Ostavio sam stvari, moji su bili na letovanju, istuširao se i popeo dva sprata na osmi kod Joše. Njeno ime je bilo Jovanka ali smo je po starom crnogorskom običaju od milošte zvali Joša. Joša je bila ono što se kaže u Crnoj Gori, čoek žena! Staložena i kad je ljuta a to se retko dešavalo, mogao si joj poveriti sve na svetu, pa da si i čoveka ubio!
Nije nas bilo mnogo, taman koliko treba, Joša, Jasna, Snežana, Zoran, Bobo, Budo, Dejan i ja, Slobo je stigao kad smo bili pri trećoj čaši Loze. Mikele, da ja donesem tortu, kako ste krenuli za po ure nikome neće padat na pamet da jede što slatko, reče mi Joša. Donesi Jole, poljubih je u obraz. Odma da ti kažem, nemoj očekivat bogznašto, da je cicvara u pitanju, e to umijem ka niko moj ili riblja čorba, ne moram ti ni pričat, koliko smo ih zajedno izjeli i ode smejući se da donese tortu. Torta nije bila nešto na izgled ali ukus! Ako njie u nju stavila bar dva kila oraha, nije ni jedan! Planula je ka šterika! Meni je kao slavljeniku dopalo dva parčeta. Onda se kao po dogovoru pogasiše svici a mi opet udarismo po Lozi. Zlu ne trebalo, Bobo je iz samiške doneo ceo karton Loze da slučajno ne zafali! Reč po reč, smejanje k’o lud na brašno, osvanu zora novog dana a Loze ni kap! Svi smo pili i ženskinje i muškinje, one su držale korak s nama a ni na kome se nije videlo da je pijan osim ako treba pomenuti tz povišene glasove ili drečanje svih u isti mah. Bio mi je to jedan od najlepših rođendana!
A sada MRTVI (Džojs, Hjuston, Mikele)! Joša, moja druga, ponekad prva majka, njoj sam predstavio svoju sadašnju i dugogodišnju ženu pre nego rođenoj majci, umrla je od neprežala pošto je sahranila dva sina, dve delije, prvo Zorana mog brata i drugara, zajedno smo prolazili sito i rešeto, upisali i završili Akademiju a onda i gore u posveti samopomenutog Boba mog mlađeg brata i nerazdvojnog druga. Za manje od osam meseci nestali su iz mog života svo troje ali ne i iz mog srca. Nema dana iako su se i meni dešavale i dešavaju grozomornodvratne stvari, a da nisam pomislio na njih! Umro je i Slobo Karadžić još 1989 godine. Pre njega umro je Dr Rale jedan od mojih najboljih drugara. Zvali su ga, imao je nadimke Rale Bi Džiz, Rale Glorija (Rolling Stones) ali niko kao on mi nije svirao i pevao Erikovu Don’t Let Me Be Misunderstood. Onda je zaređalo! Nestajali su mi drugari, padali kao snoplje, jedan je, samo jedan, umro od predoziranja, mi ostali smo bili odani alkoholu i jedan se samoubio, Dr Rale, cevku u usta i finito! Imao je neizlečiv kancer na mozgu a živeo je i radio do poslednjeg dana kada više nije mogao da izdrži! Od nas četrdesetak nerazdvojnih drugara, ostalo nas je živih samo sedam! Bili smo približno isto godište.
I moja Radmila je umrla 6. Januara ove 2015 godine. Na neki način mi je drago što sam je često pominjao u svojim tekstovima, ostaće trag u Etru. Umrla je od starosti. Njeni rezultati su bili bolji od mojih ali starost je uz prehladu i ležanje u krevetu učinila svoje. Ugasila se u 88-moj godini. Nekad visoka i lepa žena, pretvorila se u sitno, smežurano biće, sa ne više od 40 kila! Nema osobe na svetu niti je bilo, koja nije pretrpela neki gubitak. Najteži su gubici voljenih, ne možeš ih preboleti iako vele da vreme leči sve. Ne leči! Možda malo otupi oštricu bola i samo to.
ŽIVI! Šest dana kasnije, posle proslave mog 29-tog rođendana, upoznao sam svoju buduću i današnju ženu. Za sada smo živi i zdravi, svađamo se oko sitnica i volimo iz sve snage, što i vama želimo.