Istorija| Planeta| Roditeljstvo

Titovi pioniri, apokalipsis, smrt i ja

Srđan Fuchs RSS / 11.02.2015. u 14:53

Ranije sam opisivao leto početka kraja moderne jugoslovenske i neuspostavljanja srpske državnosti. Izašli smo na letovanje 1991. kao normalna deca, deca sa nekim nadanjima, a vratili smo se kao sumorni starmladi ljudi, ljudi čije će horizonte zakriti teška crna zavesa očaja – kao i crno nebo nad hercegnovskim zalivom, tog avgustovskog poslepodneva, kada smo isključili Azru i Gdanjsk 80-e da bismo jasnije čuli teskobne vesti o prvim oružanim sukobima u Republici Hrvatskoj i u jugoslovenskom bratoubilačkom ratu. Stajali smo na toj terasi nad ustima bokokotorskog zaliva, posmatrali nadvijajuće se crnilo nad našom zemljom i nad sudbinama mnogih ljudi moje, i prethodne, i potonje generacije – crnilo što će mnoge sudbine južnoslovenskog prostora progutati zauvek. Niko se nije smejao. Ugasili smo vesti, pustili ponovo Azru, neodređeno svesni da niko od nas neće videti ovaj bend na koncertu, ikada više. Devojke su bile očajne, i mi smo bili očajni, ali smo kao momci pokušavali da ih ohrabrimo, svesni da ni sami ne nosimo u sebi snagu bilo kakve nade više. Mene su ophrvale sumorne misli, crne koliko i more i nebo Boke Kotorske tog dana. Neće me napustiti sve do kraja maja 1999. godine, i konačnog apokalipsisa jedne zemlje, jednog režima i jedne epohe.

 

Kada smo se vratili u gimnaziju, prvog dana septembra prve godine Nultog Doba, nulte generacije, uobičajenu vrevu i žagor u hodnicima gimnazije odmenili su tužni i ugašeni pogledi đaka, i ušli smo u doba u kojem je sve što je išta vredelo počelo da beži iz ovog izopačenog društva. Bila su dva pravca bekstva srpske inteligencije – jedan na Zapad, glavom bez obzira, a drugi, naivni, u ratnu stihiju i na front da brane interese pomahnitale, izbezumljene vladajuće klike. Mladi ljudi su odlazili na front kao dobrovoljci a vraćali su se kao bogalji, razorene psihe, ako su se uopšte i vraćali. U mom starom kraju raznorazne grupice, Ćande, Skoletovi, Vijetnamci, i ostali, počeli su da govore o tome kako je unosno poći na front, jer možeš da se nagrabiš svega  i svačega, i da se vratiš kao pravi mafijaški gazda kući. U školi su nastavu odmenili sve učestaliji protesti prosvetara. Rafovi su počeli da se prazne a dinar da divlja. I u gimnaziji, iako je bila u centru grada, pojavili su se dizelaši, sa duksericama uvučenim u trenerke, i devojke koje su u svojoj 17. godini izgledale kao kurve. Pojavio se i heroin.

Propast je ulazila polako u svaku poru života. Osetio sam neku malu iskricu nade kada smo čuli da se Bora Pekić kandidovao kod nas na opštini, iako svedočanstvo počivšeg Čika Joce Marjanovića – poraz na prethodnim izborima glasovima umrlih ili nepostojećih građana nije ulivao neku dozu sigurnosti. Bora Pekić, moj omiljeni pisac, čije knjige distopijskog fantastičnog pripovedanja sam gutao, kao i Orvela, Tolkina, ili Stivena Kinga, ne spavajući noću samo da bih prevalio što veći broj stranica priče, izgubio je na izborima od kandidata radikalne komunističke desnice. Predstavljali su ga kao četnika. Četnika, razmišljao sam, kako se samo klika Titovih pionira i lažnih socijalista preko noći prešaltovala sa ideološki crvenog na ideološki crni front?! Moć menjanja oblika tiranije Komunističke Partije, poput nekog fantomskog mitološkog stvorenja, bila je prosto zadivljujuća. Morali ste poštovati ovog stvora: kada god biste poverovali da je gotov i uništen, on je iznova i iznova nalazio načina da promeni formu te postane još moćniji i okrutniji. Jugoslavija je krvarila, stara, slobodarska, plemenita ideja južnoslovenskih naroda nestajala je u neshvatljivoj svireposti. Moj suludi najstariji brat, Aleks, je pobedio na konkursu Associated Press-a za mlade ratne izveštače, i otišao je u rat – da se iz njega ne bi vratio do 1999. U stvari, da se više nikada ne bi vratio iz njega. Moja osećanja spram srpskog režima bila su ispunjena prezirom najdublje moguće vrste. U Beogradu je vladalo sivilo, sa tu i tamo sporadičnim izlivima bunta kroz alternativnu srpsku scenu, predvođenu legendarnim radiom b92, koji nam je, valjda još jedini, ili među poslednjima, pružao kakvu takvu kulturnu utehu i držao grčevite poslednje otkucaje nade. Apokalipsa je hrlila kroz razorena jezgra i duše srpskih građanskih porodica.

Život je tekao, ako se to moglo nazvati životom, to čuvanje poslednjeg trunja dostojanstva u uslovima gde ste gledali mlade ljude kako se ubogaljeni vraćaju sa ratišta, naše očeve i majke kako im dirigovana neimaština ruinira zdravlje, i kako nestaju jedni za drugima, razoreni stresovima, brigom, očajanjem, egzistencijalnom neizvesnošću, kako ih odnose boleštine, infarkti, kanceri. Naravno, jedinu utehu sam nalazio u književnosti i čitanju. Na žalost, za mene se nije prilepio previše matematički gen muškaraca iz porodice, već književni, poetični, ženski gen koji je postojao kod nas. Starija braća su mi govorila da sam poludeo, i da sam u godinama kada treba da jurim za ribama a ne da bistrim po knjižurinama. Čitao sam Leona Jurisa, ali i knjigu koja će mi promeniti život, Džejmsa Mičinera, Izvor, romantičnu biblijsko-arheološku istoriju Izraela. Ovo sam čitao u pauzama između Orvela, čiji celokupan opus sam kompletirao još pre punoletstva. Nisu me zanimale toliko ribe, koliko mi je bila bitna stabilna ženskost, kvalitetna ljubavnica ali i drugar s kojim bih mogao da cugam ispred drakstora i varim i idem na retke rokenrol događaje, ili u noćne izlaske. Negde baš u tom periodu oko sticanja punoletstva i u danima vračarskog urbanog čergarizma pojavio se neki lik koji je izgledao tako, pa-a, veselo-šabanski i krenuo da tovari s nekakvim DSS-om, kao Voja Koštunica, čovek koji je bio nepravedno izbačen iz Demokratske stranke. Nešto u prisustvu tog veselog šabanina mi je bilo savršeno iritirajuće – naime, to neko nametanje stava, pa drobljenje po Đinđiću, mislim, jeste meni Đin bio antipatičan otkako je onako surovo pregazio Mićuna u borbi za prevlast, ali baš tako otrovno i sugestivno ogovaranje, pa još od strane čoveka s frizurom Refika Šabanadžovića, mi je bilo, onako, odbojno. Ipak sam se prikulirao zbog svoje devojke, pošto je to bio tip njene sestre, a devojka mi je bila cool lik, drugar, pride iz legendarnih Proleterskih Brigada, pa sam tako ignorisao tovarenja veselog šabanka. Kako bilo, on mi je ponudio posao kada sam napunio 18 godina, da prodajem nekakva vina naših ljudi iz Hrvatske, da im pomognemo u ovim teškim vremenima. Plata je bila 10-20 maraka dnevno, novac u rukama, što je bilo u rangu mog nedeljnog džeparca, i ozbiljno bogatstvo u jeku ekonomske krize. Vino sam voleo pa sam prihvatio posao, angažovao svog drugara da mi pravi društvo, i tako smo od sabajle, posle preuzimanja burića na Kalenića pijaci, bili razvoženi po gradu. Posao je bio cool. Zezali smo se i družili s ljudima, bili high sve vreme od cuge, zarađivali dnevnicu, još smo mogli da drpimo i koju marku više, jer se za burad morala vratiti neka cifra, a ostalo bi bilo naše kao bonus. Pošto sam ja bio druželjubiv i ćaskalo, dobro nam je išla ta prodaja, sve dok nas nije nakrpila nekakva ženturača, koja me je podsećala na onu dosadnjakovićku, Vesnu Pešič iz GSS-a, kao, kako nas nije sramota da valjamo opljačkano vino, da je to vino ukradeno od običnih ljudi iz Hrvatske, da su to Arkanovci donosili, i da to blage veze sa pomaganjem našem ugroženom stanovništvu na ratnim područjima nema. Sada, da ga jebeš... uzela mi tetka miran san i počela je da me grize savest. Ortak je bio SPO-ovac, ćale mu je bio u vrhu stranke, meni je odgovorao više DS, mada nisam imao ništa protiv ikoga iz opozicije. Ali ovo, da su bili Arkanovi poduhvati, to me je ubedačilo, a i razredna nas je snimila jednog jutra kada smo zapalili sa časova da bi šljakali, pa nam je pripretila da će nas oboriti godinu. Ostavili smo posao, iako je zarada bila ekstra.

Nastaviće 

postscriptum: poljska u mom srcu 

 



Komentari (50)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

uros_vozdovac uros_vozdovac 15:02 11.02.2015

Azra

moj prvi koncert, 1981.
i nikad više.
Srđan Fuchs Srđan Fuchs 18:51 11.02.2015

Re: Azra

što, šta, loši bili koncertno? pa, što si išo ako nisi fan?!
emsiemsi emsiemsi 20:58 11.02.2015

Re: Azra

Srđan Fuchs
što, šta, loši bili koncertno? pa, što si išo ako nisi fan?!

Пристојна прича, зато што је написано поприлично искрено.
Што се тиче Југославије --- бедна држава, бедно скончала.
Наравно, то што је Југославија била таква кава јесте, само делимично оправдава ово што сада живимо, ово што се не може нити именовати.
uros_vozdovac uros_vozdovac 22:13 11.02.2015

Re: Azra

Srđan Fuchs
što, šta, loši bili koncertno? pa, što si išo ako nisi fan?!

Ma ne najbolja žurka ikad. Nego posle ni sam ne znam kako je Marfi to uspeo ali uspeo je. Nikad više.
loader loader 03:50 15.02.2015

Re: Azra

...... Bora Pekić, moj omiljeni pisac, čije knjige distopijskog fantastičnog pripovedanja sam gutao, kao i Orvela, Tolkina, ili Stivena Kinga, ne spavajući noću samo da bih prevalio što veći broj stranica priče, izgubio je na izborima od kandidata radikalne komunističke desnice. Predstavljali su ga kao četnika. Četnika, razmišljao sam, kako se samo klika Titovih pionira i lažnih socijalista preko noći prešaltovala sa ideološki crvenog na ideološki crni front?! ...


Postojala je direktiva crvenih da sve svoje pokrenu da se glasa za to crno.


Onda smo počeli da jedemo zarđalim kašikama iz praznih tanjira ...


.. Nema sutra... Kao "Dan mrmota" - samo se reciklira isto, isti ljudi, isti maniri ... i isto se u isto usipa.


Srđan Fuchs Srđan Fuchs 07:51 16.02.2015

Srbija nema identitet

.. Nema sutra... Kao "Dan mrmota" - samo se reciklira isto, isti ljudi, isti maniri ... i isto se u isto usipa.


hmm. ovo ne može niko drugi da otkloni no sam srpski narod, koji znam koliko je ubijen u pojam, ali opet mora pronaći snagu u sebi, kako zna i ume. sada je većina tih ljudi još dublje u crnini. iz crvenih u crne uniforme, a iz potonjih u duhovni nihilizam, odsustvo nade, tiraniju slobodne savesti...

pozdrav iz sunčanog jerusalimskog jutra, to je jedno tiho, prestižno gradsko naselje, San Simon, nosi ime po Starcu Simeonu, onom čoveku koji prima Hrista na ruke i izgovara onaj poetični molitveni tekst, sada otpuštaš slugu svojega... neki Srbi su tu na liturgiji, a ja pijem kaficu u jevrejskoj kahvani pokraj i čitam Fiću Davida, Kuću sećanja i zaborava... mogu se opkladiti da većina tamo na liturgiji ne zna da im je taj Starac Simeon, na čijoj grobnici se upravo mole, u osnovama moderne državnosti, no to nije važno. važno je kako se budi nada u duhovno porobljenom narodu. Turci recimo, oni su nas držali materijalno porobljene, ali duhovno smo bili sjajni. ovi crvenocrnci porobljavaju dušu...


Miljenko Jergović,
Filip David ili Otrov sjećanja

Ruben Rubenovič stajao je na željezničkoj stanici u Semlinu, između dvojice agenata specijalne policije, pa kada bi nekoga prepoznao, samo bi pokazao prstom i taj bi se našao na putu za Auschwitz. Bilo je to u ljeto i jesen 1942, nakon što je već likvidiran Judenlager Semlin, i u njemu neutvrdiv broj Židova i Roma. Oni koji su se uspjeli prikriti, ili ih je netko sakrivao, tako su stradavali od čovjeka koji ih je sve znao, jer je, kao vrlo pobožan i tradicionalan čovjek, bio aktivan u Općini. Što bi se moglo reći o Rubenu Rubenoviču, i postoji li priča, naracija, mit, legenda, koja bi objasnila njegov postupak. Objašnjenje da su neki ljudi po prirodi zli, ili da su ucijenjeni nekom egzistencijalnom okolnošću, za historiografiju, popularnu psihologiju ili pučku teologiju jest, možda, i dovoljno, ali u književnosti takva su objašnjenja ništavna. Kao što ne vrijede ni u onom zatvorenom svijetu iza ljudskih čela i sljepoočnica, u kojemu nema jednostavnih objašnjenja i opravdanja, i u kojem, ipak, caruje savjest.

Rubenom Rubenovičem vođen je jedan tok romana “Kuća sećanja i zaborava” (Laguna, Beograd 2014). Tokova je još nekoliko, i oni su isprepleteni, naizgled povezani, pa posve razvezani, isprekidani stvarnim ili fiktivnim novinskim vijestima i obavještenjima, a svi se dotiču dviju tema: porijeklom zla i identitetima. Što to uopće znači biti Židov, i tko je, zapravo, Židov? U Hitlerovom dvadesetom stoljeću Židov je onaj čovjek za kojega drugi kažu da je Židov. To je najjednostavnije i najpreciznije određenje, kojim se više nego praocem Abrahamom, kulturom, vjerom ili jezikom, vežu međusobno udaljeni identiteti. Židovi u Hitlerovom stoljeću nisu imali zajednički identitet, bili su polivalentni i onoliko različiti koliko različiti mogu biti europski narodi, ali zajednička im je bila sudbina. Židov je, dakle, onaj koji dijeli sudbinu Židova. Je li to napisao Filip David? Nije, to je čitatelju na um palo dok je u dane Božića po gregorijanskom kalendaru, u unajmljenom stanu na Dorćolu čitao “Kuću sećanja i zaborava”. Mjesto čitanja je važno, nije to dnevnička dekoracija priče o jednoj knjizi: Dorćol je mjesto na kojemu se ispunjavala sudbina brojnih beogradskih Židova u posljednjih dvjestotinjak godina, tu su živjeli neki, stvarni ili fikcionalni, junaci ove knjige, tu je, nekoliko stotina koraka dalje prema gradu, i Ulica Georgea Washingtona, u kojoj je, na broju 21, bilo sjedište “Specijalne policije za Jevreje”, gdje su se od prosinca 1941. morali prijaviti i predati ključeve svojih kuća i stanova svi rasno neadekvatni Beograđani.

Filip David (1940, Kragujevac) četvrti je iz kvarteta što ga još sačinjavaju Danilo Kiš, Mirko Kovač i Borislav Pekić, moćnih, stilski i intelektualno izražajnih, ali i vrlo različitih prozaista. Osim što su jedan drugome posvećivali svoje romane ili pripovijetke – čini mi se da je svaki svakome posvetio barem po jedno svoje djelo – i što su bili privatno i svjetonazorno bliski, oni nikada nisu iskazivali onu vrstu bliskosti koja bi ih, metaforično govoreći, dovodila na istu policu u kućnoj biblioteci. Kiš je bio izrazito srednjeuropski pisac, usredsrijeđen na oca i njegovu sudbinu, pisac koncentracijskog logora i dvadesetog stoljeća, antikomunisti i antistaljinist. Kovač je ruralni, hercegovački pisac, Mediteranac, beogradski dođoš, s izrazitim darom za epske naracije i epske minijature, pripovjedač, sklon bizarnim sudbinama. Pekić za razliku od Kiša i Kovača nije pretjerano brinuo o stilu, raspisan, vrlo maštovit, te vremenski i prostorno najraskošniji od sve četvorice, imao je previše priča da bi ih sve mogao napisati; osim što je posvećivao djela prijateljima, jedini se znao poslužiti povlašteno njihovim temama. David je objavio najmanje od sve četvorice, baštinik borhesovskih tradicija, fantastičar, prozni kabalist, koji je dugo, kao đavo od tamjana, uzmicao pred suvremenošću u svojim prozama; sve do ovog romana David je bio gospodar mita i prošlosti.

“Kuća sećanja i zaborava” zanimljiva je i po tome što je svoje opsesivne jevrejske i mistično-mitske duhovne obrasce primijenio na sadašnje doba i na teme kojima se bavio i ranije, ali samo u esejima, novinskim člancima, intervjuima i javnim izlaganjima. Kao da je napisao knjigu o nečemu o čemu govori već dvadeset i pet godina, ali tako da je iz tvrdoga dnevnog i esejističko-novinskog diskursa prešao u dokumentarističku fikciju i neku neobičnu, a vrlo privlačnu introspektivnu prozu. Iako pripovijeda niz priča u trećemu licu, i razvija ih niz romanesknu deltu, Filip David svih sto i devedeset stranica knjige razlaže dušu samog pripovjedača, pripovijeda o njemu pričajući o drugima, tako da će čitatelj povremeno osjeti kao da je upao u knjigu kao u riječni vir. Cijena koju na kraju plati čitajući “Kuću sećanja i zaborava” nadilazi čin čitanja. Već mi se tjednima događa da mi u svakodnevicu dolaze epizode, slike i detalji iz Davidove knjige, a da u prvi mah nisam svjestan otkud mi to. Sjetim se riječi i rečenica, a ne samo da ne znam da su njegove, nego nemam dojam da su iz neke knjige. Sjetim se narativnih minijatura Filipa Davida kao da su im iz života ili iz sjećanja.

Jedan tok odvija se u vagonu za logor. Otac uspije raskovati dasku u podu, i dvojicu sinova izbacuje van, na ledenu zimu, da se spasu. Stariji brat po snijegu traži mlađega, ali ga ne nalazi. Time će biti obilježen njegov život. Jednoga od njih dvojice, čitatelj će vidjeti i kojega, spašava jedna njemačka obitelj. Njima je nedavno umro sin, i umjesto da malog Židova odvedu na policiju, kao što bi inače vjerojatno učinili, zadržavaju ga uza se, a žena u njemu prepoznaje svoga mrtvog sina. Dječak odbija to prepoznavanje i čini sve da ih oboje odbije od sebe, da uvrijedi ženu koja bi mu htjela biti majka.

David pripovijeda jednu od onih priča iz holokausta za koje nam se učini da smo ih već čuli. Ako su dobro ispričane, takve priče su, zapravo, i najsnažnije, najbolje. Ništa čitatelja neće tako uloviti u zamku kao nanovo ispričana stara priča. Učini mu se da će se u njoj lako snaći, i da sve teče po onom emocionalnom kodu koji već postoji u svakome kulturnom Europljaninu, koji je već po svome europejstvu suživljen s mitologijom holokausta, ali ga onda sustigne ono neočekivano, ono što proizlazi iz logike velike književnosti: identifikacija s likovima.

U početku, on, čitatelj, misli kako s njemačkim bračnim parom nema ništa: pa njemu, zaboga, ne bi na um palo da promrzloga židovskog dječaka prijavljuje Gestapou! Daleka mu je, preda sentimentalno privlačna, majka koja u dječaku vidi svoga mrtvog sina. Ali kada dječak krene odbijati njenu ljubav, kada David vrlo jednostavno, škrto, u nekoliko običnih riječi navede što sve on radi da povrijedi svoju novu i nametnutu mater, dogodi se to. U njemu najednom osjeti sebe, i najednom mu se učini kako je mnogo puta u djetinjstvu činio to isto, sve okrutno braneći nekakav svoj djetinji identitet. A kada se to već dogodi, i sve drugo biva blisko: izbacivanje dječaka pod kotače jurećeg vlaka, e ne bi li nekom srećom ostao živ! Najednom, čitatelj je i onaj koji baca i koji je bačen. Najednom, njemu biva jasno i u srcu blisko da su neki ljudi, samo da sačuvaju mir svoga doma i svojih ledenih srca, prijavljivali židovske dječake. To ledeno srce njegovo je, čitateljevo srce.

“Kuća sećanja i zaborava” važna je knjiga svome piscu i čitatelju. Je li još kome ona važna? To ne znam. Kada je izlazila Kišova “Grobnica za Borisa Davidoviča” jedna je kultura bila zrela za čin katarze i pokajanja. Možda je zato ta knjiga i spaljivana, možda su joj zato odricali i samu činjenicu da je napisana, možda ju je i zato Kiš onako samoubilački i do posljednjeg daha branio, uzdajući se u zrelost kulture i jezika kojima je iznio “Grobnicu za Borisa Davidoviča”.

“Kuća sećanja i zaborava” ne treba i ne prihvaća usporedbe s Grobnicom, osim one jedne, čini mi se i fatalne po pisca i njegova čitatelja: iznesena pred zapuštenu kulturu i jezik koji više ne pozna ni samoga sebe, pred ljude koji se ne bi pokajali ni kada bi od Boga i od Bruxellesa dobili pismeno uvjerenje o spasenju, ova knjiga bit će jedna od usamljenijih u našim književnim povijestima. Usamljena kao Ruben Rubenovič, posljednji Židov u Zemunu.

добро дер, мало је издрамио Миљенко, има нас још у Мунзе Конзау, али и Миљенка мало хвата севдах од туге балканске, као да је Србин

urbana_gerila urbana_gerila 16:31 11.02.2015

mamon

freehand freehand 20:34 11.02.2015

Re: mamon

urbana_gerila


predatortz predatortz 21:06 11.02.2015

Re: mamon

vrabac_u_steni vrabac_u_steni 22:18 11.02.2015

Re: mamon

aj da se i ja upišem

Srđan Fuchs Srđan Fuchs 00:27 15.02.2015

Re: mamon

aj i ja

rade.radumilo rade.radumilo 16:33 11.02.2015

Jugoslavija

ja bila velika zemlja, ali ne za male ljude.
princi princi 18:35 11.02.2015

Re: Jugoslavija

rade.radumilo
ja bila velika zemlja, ali ne za male ljude.

I posle Filipa Filip.
angie01 angie01 20:12 11.02.2015

Re: Jugoslavija

rade.radumilo
ja bila velika zemlja, ali ne za male ljude.


kome nija valjala, nek uziva sada!
a_jovicic a_jovicic 02:52 12.02.2015

Re: Jugoslavija

angie01 angie01 09:18 12.02.2015

Re: Jugoslavija

ovaj klip ne moze bez,

IMAO, PA NEMAO
hajkula1 hajkula1 19:34 11.02.2015

Savest

Dadoh ti preporuku a za nastavak, videćemo.

Bolna sećanja.

Inače, meni Đinđić postao simpa zbog minđuše.
predatortz predatortz 19:49 11.02.2015

Re: Savest


Inače, meni Đinđić postao simpa zbog minđuše.


Meni zbog pečenja. Jeli smo na istom mestu.
tyson tyson 23:42 11.02.2015

Re: Savest

Meni zbog pečenja. Jeli smo na istom mestu.

Na Palama...?


Srđan Fuchs Srđan Fuchs 00:23 15.02.2015

Re: Savest

tyson
Meni zbog pečenja. Jeli smo na istom mestu.

Na Palama...?




meni nije ovo nešto previše čudno, Đin je bio Boske, ova ekipa se odvojila od Milošketa, Đin uskače u prazan prostor nakon što ih je M odbacio, i pokušava da ih vrati na stazu razuma, da ih spreči da budu današnji Donbas. ovi su šabani koji peku volove tom prigodom. žao mi je što sam bio suviše klinac da budem uz Đikija, da mi je ova pamet i one godine? jebi ga, lost case. ili delimično lost case?

hajkula1 hajkula1 19:56 11.02.2015

Srki, IZVINI


Grize me savest zbog prethodnog komentara na tekst. Prazna slovca, bezdušna. Bolno je to vreme. S mukom pričam o 90-tim, posebno kada je lično.
Srđan Fuchs Srđan Fuchs 00:17 15.02.2015

Re: Srki, IZVINI

da li ti ja delujem kao neko ko može da se ljuti zbog bilo čega. one glass of wine covers all the pain.

Ribozom Ribozom 20:32 11.02.2015

...

Zastala mi knedla u grlu kada sam procitao prvi nastavak.
Onaj tip mucnine kada pozelis da je svaka prica vec ispricana.
apostata apostata 20:47 11.02.2015

...

Čitao sam Leona Jurisa, ali i knjigu koja će mi promeniti život, Džejmsa Mičinera, Izvor, romantičnu biblijsko-arheološku istoriju Izraela.


Izvor je stvarno fantastičan, a nimalo ne zaostaju ni Leonovi Mila 18, Exodus i QB7.
freehand freehand 20:51 11.02.2015

Re: ...

apostata
Čitao sam Leona Jurisa, ali i knjigu koja će mi promeniti život, Džejmsa Mičinera, Izvor, romantičnu biblijsko-arheološku istoriju Izraela.


Izvor je stvarno fantastičan, a nimalo ne zaostaju ni Leonovi Mila 18, Exodus i QB7.

Mila 18 beše onaj roman o ustanku u getu?
Pitam a čitao dva puta, ako je to to. Doduše davno.
Krečana, krečana...
apostata apostata 21:10 11.02.2015

Re: ...

freehand
apostata
Čitao sam Leona Jurisa, ali i knjigu koja će mi promeniti život, Džejmsa Mičinera, Izvor, romantičnu biblijsko-arheološku istoriju Izraela.


Izvor je stvarno fantastičan, a nimalo ne zaostaju ni Leonovi Mila 18, Exodus i QB7.

Mila 18 beše onaj roman o ustanku u getu?
Pitam a čitao dva puta, ako je to to. Doduše davno.
Krečana, krečana...

Jest' ba to je taj ... poslije Zolinog Žerminala najmračnija knjiga koju sam ikada čitao.


freehand freehand 21:17 11.02.2015

Re: ...

apostata
freehand
apostata
Čitao sam Leona Jurisa, ali i knjigu koja će mi promeniti život, Džejmsa Mičinera, Izvor, romantičnu biblijsko-arheološku istoriju Izraela.


Izvor je stvarno fantastičan, a nimalo ne zaostaju ni Leonovi Mila 18, Exodus i QB7.

Mila 18 beše onaj roman o ustanku u getu?
Pitam a čitao dva puta, ako je to to. Doduše davno.
Krečana, krečana...

Jest' ba to je taj ... poslije Zolinog Žerminala najmračnija knjiga koju sam ikada čitao.



"Rekvijem za jedan san".
"VEk prosvećenosti".
"Rat za smak sveta".
"Gvozdenu petu".
...
Ko bibliotekarka-usedelica.
kaži mi da smaram.
emsiemsi emsiemsi 05:26 12.02.2015

Re: ...

freehand
apostata
freehand
apostata
Čitao sam Leona Jurisa, ali i knjigu koja će mi promeniti život, Džejmsa Mičinera, Izvor, romantičnu biblijsko-arheološku istoriju Izraela.


Izvor je stvarno fantastičan, a nimalo ne zaostaju ni Leonovi Mila 18, Exodus i QB7.

Mila 18 beše onaj roman o ustanku u getu?
Pitam a čitao dva puta, ako je to to. Doduše davno.
Krečana, krečana...

Jest' ba to je taj ... poslije Zolinog Žerminala najmračnija knjiga koju sam ikada čitao.




...
kaži mi da smaram.

Стандардно.
alselone alselone 08:09 13.02.2015

Re: ...

kaži mi da smaram.


Sad ce Brajovic...
Srđan Fuchs Srđan Fuchs 00:13 15.02.2015

memo to Alse

imam neki zanimljiv kontakt, tebra, naš NS. javim ti sledeće nedelje. same old place. it's renewed.
vera.nolan2 vera.nolan2 09:53 12.02.2015

Na rubu pameti

..usred Vrlog novog sveta,protraćeni životi za izgubljene stvari.
Jučerašnji svet potvrđuje današnje Mračno doba,
..Život će i dalje teći ,
ako se to može nazvati životom, to čuvanje poslednjeg trunja dostojanstva u uslovima

gde ljudska glupost je bila i ostala nebeska pojava...
Lepo iskazana,tužna priča
Srđan Fuchs Srđan Fuchs 00:11 15.02.2015

Re: Na rubu pameti

it's going to get even more sad. i'm approaching Bora's 1999. :(
sokodbuba sokodbuba 19:05 13.02.2015

lijepo


Mala vrteška, lepo opisana, kao Bazar u Taškentu. Hajde i nastavak. Ton naracije ti se promenio od uvođenja šabanina na scenu :)
Srđan Fuchs Srđan Fuchs 00:08 15.02.2015

ja uvijek sanjam tople usne Žene

i'm kind of weak on them shabanins- every time they appear i start to lose composure.

dobar cert
bene_geserit bene_geserit 06:08 14.02.2015

Balkane moj

Azra se raspala 88-me, tako da ste mogli da budete vrlo određeno svesni da niko od vas neće videti ovaj bend na koncertu ikada više i pre početka rata.
"Mladi ljudi su odlazili na front kao dobrovoljci" - toga je bilo na nivou statističke greške.
"Naši očeve i majke kojima dirigovana neimaština ruinira zdravlje, i koji nestaju jedni za drugima, razoreni stresovima, brigom, očajanjem, egzistencijalnom neizvesnošću, kako ih odnose boleštine, infarkti, kanceri" - statistika kaže da da je cena sa povećanjem bolesti plaćena možda deceniju kasnije a da 90-tih nije zabeleženo značajno povećanje.

"Apokalipsa je hrlila kroz razorena jezgra i duše srpskih građanskih porodica." - o ovome bi imalo svašta da se kaže, nego me mrzi.

"Vračarski urbani čergarizam, legendarni radio b92, legendarne Proleterske Brigade" vs. "šabanin iz DSSa sa frizurom Refika Šabanadžovića" - jesi siguran da te pogodio i taj književni, poetični gen iz tvoje porodice?
Da te onaj matematički nije pogodio, to je jasno i bez objašnjenja.
Jebga, meni je razredna samo pretila da neće da mi poprave trojku iz marksizma na razrednom veću da bi bio vukovac (ne da me je to imalo zanimalo), ali ne pogode svakoga geni.

Nego šta bi sa tvojom "crnom braćom" iz Fergusona i "američkom ulicom" koja kulja i buni se?
Koliko je tvoja vizija USA u dodiru sa stvarnosću, toliko je i ova slika raspada Jugoslavije iz "Vračarsko-urbano-čergarske" perspektive.
freehand freehand 08:12 14.02.2015

Re: Balkane moj

Nego šta bi sa tvojom "crnom braćom" iz Fergusona i "američkom ulicom" koja kulja i buni se?
Koliko je tvoja vizija USA u dodiru sa stvarnosću, toliko je i ova slika raspada Jugoslavije iz "Vračarsko-urbano-čergarske" perspektive.

Stvarnost je precenjena.
urbana_gerila urbana_gerila 09:53 14.02.2015

Re: Balkane moj

bene_geserit
Azra se raspala 88-me, tako da ste mogli da budete vrlo određeno svesni da niko od vas neće videti ovaj bend na koncertu ikada više i pre početka rata.


azra je poslednji koncert održala 15. avgusta 1990. na hvaru.
to je naknadna pamet, sve do raspada zemlje nije se moglo znati da li će ih biti još - te godine je štulić jurici pađenu kome je svega bilo preko glave nudio 3% izdavačkih honorara da, makar, organizuje muzičare ako sam ne želi svirati.


bene_geserit
o ovome bi imalo svašta da se kaže, nego me mrzi.


eh, što te ta mrzovolja nije ophrvala i glede ostalog...
Srđan Fuchs Srđan Fuchs 23:16 14.02.2015

Re: Balkane moj

i pixies su se raspali, pa su se sastali koncertno. da su bile normalne okolnosti, svirali bi Smogovci u begeu, recimo, za svrgnuće kadijevića i miloševića 9.3.1991. ali nije se dogodilo. očekivao sam ovaj riplaj, nije mi čudno da je od beneta. srećom, kažem srećom pa moja karijera ne ovisi o evaluacijama srpskih stranačkih rovera. čitao mičinera, boru i leona na vreme, jebeš ga, .

Srđan Fuchs Srđan Fuchs 23:41 14.02.2015

mojsijeva dilema oko zlatnog teleta

urbana_gerila


eh, što te ta mrzovolja nije ophrvala i glede ostalog...


to bi bila zanimljiva studija, kako i zašto brejndrejn funkcioniše selektivno tako? nego oko ovog - stvarnost je precenjena,

stvarnost je in the eye of beholder, svako od nas ima neke svoje stvarnosti, a pitanje je projavnog, kako ti, dragi bata đede Urbe reče dolje neđe. to projavno mora biti pro-humano, a ako nije, nešto nije u redu s njom, mislim, i ona je neka stvarnost, ali mamonskog karaktera. nije slučajno da su se upravo narodi ili pojedine ličnosnosti koje su to kudikamo kapirale nalazile na udaru mamonskog karaktera. s tim što je Srbija nesrećna imala tu hudu sudbu da su njom upravljali najlošiji ljudi u momentu udara Mamona. od takve pošasti može da se odbrani samo vrlo cool i širokosvesna ekipa. od ideologizirane buranije nema vajde u toj priči. just destruction, inside out.



urbana_gerila urbana_gerila 23:47 14.02.2015

Re: Balkane moj

Srđan Fuchs
i pixies su se raspali, pa su se sastali koncertno.


deda brat ti oprašta nepreciznost glede nenavođenja studijskih ep 1, 2 & 3 ili, ako ti je tako draže, indie cindy albuma - samo zbog odsustva kim deal.
Srđan Fuchs Srđan Fuchs 23:50 14.02.2015

Re: Balkane moj

opraštanje, a pride obrazovno, je krajnje lepa osobina
urbana_gerila urbana_gerila 23:55 14.02.2015

Re: Balkane moj

Srđan Fuchs
opraštanje, a pride obrazovno, je krajnje lepa osobina


bešga, uopšte nisu loše ploče, otprilike trompe le monde nivo, ali stvarno fali kim ma koliko da sam ja matori mitoman...
Черевићан Черевићан 18:39 14.02.2015

tantum quantum possum

краћа тугованка Венерином брежуљку

испробо сам дражи многе
(а доста сам грешан хтео)
и био бих ја за пример
само да сам . . то умео

и нека је, баш не марим,
исплаканост ока сува
у присету док се тражим
од побуна да ме чува

зов нагона у старости
нек' не руши чекан мир
но понекад жеља гост
евоцира . . . тела хир
Srđan Fuchs Srđan Fuchs 23:28 14.02.2015

Re: tantum quantum possum

meni je jedan od nedosanjanih grehova da probam kastanjedinog meskalina

- aooj, curo fina, donesinam meskalina

Черевићан Черевићан 00:57 15.02.2015

врата перцепције**

Fuchs . . .da probam kastanjedinog meskalina


памтим,уз текст Ca.Blues-а*
и пејотла . . . . . . (тек у трагу)
гле, дочарах Програм главoм
- Huxley-еву** причу благу


*M.Oклопџић
Srđan Fuchs Srđan Fuchs 00:05 17.02.2015

Re: врата перцепције**

aj, jedva čekam da dođete, gos'n Šer, da idemo u nacionalni muzej, na arheološku postavku, dok verni budu bazali po svojim događajima. ima i ladnog piva u foajeu muzeja. :)
Черевићан Черевићан 00:53 17.02.2015

Re: врата перцепције**

мамљиво ми позив звучи
музеј, пиво . . . историја,
цркве, Исус, Јерусалем,
Ви у њему, а гле . . . ија


г Fuchs , радићу на томе.. .
pape92 pape92 13:31 16.02.2015

izbori u Rakovici

Poraz Borislava Pekića i pobeda Vojislava Šešelja na izborima za poslanika u Rakovici su bili jedan od prvih, ako ne i prvi (za mene) prozor u politički svet, tačnije više pogled kroz ključaonicu, uvid u to kako funkcioniše politička scena. Kako se kroji kapa.

U pitanju su bili dopunski izbori, jer je poslanik SPS-a preminuo (književnik Miodrag Bulatović). Stvar se odvijala ovako: govori se da će sa strane SPS-a kandidat biti Vučetić, jedan od tvoraca ustava. Izuzetno jak kandidat, ozbiljan, sa oreolom pravljenim u svakom Dnevniku, itd. Obzirom da je SPS pobedio par meseci ranije, skoro siguran pobednik. SPS ga povlači i postavlja izvesnog Karaklajića, za koga niko nikada ni pre ni posle nije čuo. I obustava svaku kampanju, sem one reda radi.

DS za kandidata predlaže Pekića. U Rakovici. Jer su Vračar, Stari grad, pa i Zvezdara itd (opštine gde se mogao predvideti poraz SPS-a) bili zauzeti stranačkim prvacima. Što je možda i ok, kao politička odluka. Mada je npr na Zvezdari bio (i za malo izgubio od SPO) Danojlić, takođe pisac (sjajan, i čovek na mestu, ali jedan je Pekić po ugledu i značaju). Dakle, DS gura Pekića, jednog od osnivača stranke 1989, u vatru na dodatnim izborima u Rakovici, uz poražavajuće prethodne rezultate. (DS 7 mandata, SPS 194).

Izvesni Karaklajić za svaki slučaj biva dodatno kompromitovan na Studiju B, zbog nekakvog kriminala. U Politici kreće kampanja protiv Pekića (četnik, izdajica, pobegao iz zemlje itd).

Isplivava Šešelj. Izgleda da mu je "radnu karakteristiku" u smislu pogodnosti i poverenja u to da će sarađivati sa Miloševićem pisao Budimir Košutić, još jedan ustavni ekspert. U svakom slučaju, od zvezde u usponu, Šešelj postaje prava zvezda, dobijajući prostor na televiziji o kakvom je mogao samo da sanja.

Borislav Pekić, navučen od strane DS po sistemu ako prođe prođe, glatko gubi. Dan-danas mi nije sasvim jasan interes DS u ovoj nameštaljci. Poraz je težak, Pekić dobija manje glasova čak i od drugoplasiranog Karaklajića. Pokazna vežba. Hohštapler postaje poslanik. Pekić, sigurno ne sasvim svestan u šta se upustio, razočaran se povlači. Umire sledeće godine od raka pluća.
Srđan Fuchs Srđan Fuchs 23:59 16.02.2015

Re: izbori u Rakovici

hm, antikomunistički Bora (četnik, koja glupost?! to je kao danas reći da je Dušan Mašić četnik pošto živi i radi u Londonu, a čovek je potpuno uredan demokratski um.) namešten od strane KP kadrova u DS? mogućno, oni se jednostavno raspoznaju, imenito da idu na suštinu ljudskosti i po njoj gaze. mogućno da je Boru polomilo - a valjalo ga je polimiti jer je bio previše slobodna i jaka umstvenost za srpske mediokritetne prilike; ono što je i nas kao elektorat 20 godina kasnije, da stranka pripada istom antihumanom sistemu kao i sve drugo. zanimljivo šta bi neko poput Tajsona prokomentarisao, tako, da li mi spolja tripujemo, ili je već tada DS bila kontrolisana, odnosno dopuštena u onoj meri u kojoj nije ugrožavala to jezgro deep state uređenja, kako ih nazva onomad Vrabac u steni, brat Dživdžanije on ej stoun.
pape92 pape92 12:47 17.02.2015

Re: izbori u Rakovici

Kasno sam palio sa čitanjem bloga, pa tako i sa komentarom, tako da smo možda ovde samo još nas dvojca :) Nema veze, osećao sam potrebu da prokomentarišem te izbore kao prvi shadow of a doubt u pogledu DS, odnosno šire, opozicije. Od dva objašenjenja, jedno je bilo previše neuverljivo, ono da su se jednostavno preračunali, neko zajebao u proceni. Nisu tamo sedela naivna deca, ko što smo mi bili (ili bar neki od nas - ja sam na primer mislio da će na izborima 1990 da pobedi opozicija). Ako je i bilo entuzijazma moje vrste u vrhovima DS-a, mora da se rasprišio posle izbora. Najzad, Rakovica. Baš tu postaviti za kandidata osvedočenog borca protiv komunizma, koji je (komunizam, ne Bora) 1991. bio još popularan, a među radnicima i te kako. Možda ima tri, četiri objašnjenja, ali ako isključim nesposobnost procene, vidim samo jedno, nameštaljka u kojoj su svi učestvovali. A pošto je u pitanju bila krupna odluka, nemoguće da se u nju nije uključio sam vrh DS-a.

Najmanje jasan mi je u svemu tome sam Borislav Pekić. U to vreme je već znao da je bolestan od raka, možda je pomislio da još nešto može da uradi, bio prevaren, navučen u stanju kada nije mogao da jasno sagleda situaciju. Nekako su ga naložili. Možda i ucenili, premda u onom jednom pojavljivanju na TV-u pred izbore, na Studiu B, da je na silu ušao u borbu, to bi se verovatno primetilo. Mada se danas doduše i ne sećam najjasnije tog njegovog nastupa, valjda bih se sećao da sam tada zaključio da je već bacio pušku u kukuruze. Tako da mi sve skupa taj događaj ostaje pomalo nejasan. (Za razliku od danas, kada je sve i previše jasno, kao što si sažeo u komentaru).

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana