Mogla bih u podnaslov dodati još dugi niz d-ova, inicijala za déjà vu, i doom, i dobrotu, i destiny, i dark, i dilataciju, i pitanjem na pitanje Phila Connorsa (Bill Murray), kao odgovoru Riti (Andie MacDowell), didn’t you just ask me that...Svejedno, sve bi to sasvim lepo stajalo i uklopilo se kao ovo D iz naslova, tj. inicijal mog vlastitog imena - u dan mrmota. Verovatno ste (ili većina vas) odmah otkrili da su ove pretežno engleske reči iz filma, koje moram da pomenem zbog onih koji možda nisu gledali Groundhog day, preveden kod nas kao Dan mrmota. Sve su to pojmovi koji obeležavaju tu čudesnu i provokativnu komediju u suštini duboko psihološku iako film, na prvu, prati i prikazuje one vašarske događaje u malom gradiću Punxsutawney, Pennsylvania USA, kad se čeka da mrmot Phil prognozira koliko će još biti zima. U suštini jednostavan koncept: oblačno je, nema mrmotove senke, dolazi proleće - sunce je, ima senke, zima još traje...
Ako je verovati Punxsutawney Phil-u, ove godine će zima potrajati još šest nedelja. Ali, da sačekamo mi 15. februar, tj. Sretenje i našu mečku, da vidimo šta će ona pokazati oko trajanja zime u našim krajevima. Indijcima je nedavno prošao jedan praznik tog tipa, a 1. februara je bio Imbolc, St.Brigid's Day, gelski festival koji možete slaviti ako ste Wiccan, keltski politeista, ili eklektični pagan, od volje vam. Uglavnom svi ti praznici padaju polovinom perioda između zimskog solsticija i prolećnog ekvinocija, i slave skori početak proleća.
Danmrmotaraspoloženje me uhvatilo i drži me već nekoliko dana, možda i nedelja. Naravno da zimu teško podnosim, tj. ne volim je. Pregurala sam sva ta januarska slavlja od kojih se sve češće osipam, i evo stigla sam u februar. Najkraći mesec, izgleda kao izazivač najveće depresije.
Šta može čovek da oseća prema februaru, kad svede sve konte? Šta to lepo ima u februaru osim vlage, kiše, hladnoće, eventualnog lopatanja snega, ili čišćenja cipela od blata, ako je u pitanju vojvođanska zima kao ova moja?! Šta ima lepo u rutini februarskih dana na domak proleću, kad ti se zima još uvek kezi u lice, i overava svoju snagu i nadmoć? Svi ti još uvek kratki dani su nalik jedni na druge. Svaki je dan mrmota. Iste obaveze, posao, isti ljudi, iste situacije, male razlike. I Čehov je video dugu hladnu zimu kao sumornu i tamnu, lišenu svake nade. To kaže Phil, i ja se slažem. Upadneš u tu petlju vremenskog paradoksa i ponavljanja istih dana, vreme se izduži, iskrivi...zimi kraja nema.
Ne možeš protiv toga, priroda ti nudi jedno, take it or leave it, poljubi ili ostavi, baš kao što sam ja neki dan rekla B.-u kad sam na brzinu za ručak skuvala rizi-bizi s junetinom, a on odbio da ruča, i ponovio mi da je to jelo gastronomski zločin protiv čovečnosti. Samo mi je još to falilo, nije dosta što živim februarski stil života koji mi režiraju više sile, što mi je svaki dan deja vu kao onom crazy diamond-u Philu Connorsu! Mogao je da kaže, hmm...dobro, to jelo je na redu, sutra je novi dan, ili da me pita, jel te uhvatila muka od rutine, februarski time wrap, deja vu? Sad mi je palo na pamet koliko sam se smejala kad je Phil pitao g-đu Lancaster (vlasnicu njegovog bed&breakfast smeštaja) do you ever have déjà vu, Mrs. Lancaster, a ona mu odgovorila mislim da ne, ali idem da proverim u kuhinji. Mogao je i B. tako nešto blesavo da me pita, otišla bih do kuhinje i još blesavija se vratila s nečim za njega jestivijim od rizi bizija, ko zna...No, prošlo je, a on se iskupio do večeri.
Malo po malo sam počela da se izvlačim iz tih dana mrmota. Dobro je kad uvek ima šta da te podseti da je lepo brinuti za one oko tebe, najbliže, i one malo dalje. To sve zavisi od toga kakve su ti mogućnosti i šta misliš o njima. Trebalo mi je samo malo napora i truda da izađem iz začaranog kruga. I Phila Connorsa je to spasilo. Eeh, ono, kad je rekao Riti, kad stojiš tu na snegu, izgledaš kao anđeo, poenta nije u tome što je on shvatio da voli Ritu, nego što je naučio da vidi anđela, he, he...
To je rekao pokojni Roger Ebert za Phila, tog perfect bastard-a. I s njim se slažem.