Legnem oko ponoći, uzmem da čitam i posle pola sata ugasim lampu i zaspem. Oko dva sata posle ponoći probudi me bešika, odradim šoranje i vratim se u krevet. Pre nego sam ustao iz kreveta, spavao sam na levoj strani tela, sad se okrenem na desnu i pokušam da nastavm da spavam. Jok bre! Budan sam kao u sred podneva! Oči mi se same otvaraju iako mantram i dišem po propisu, IČ! A misli! Sve crnja od crnje! Svuđ oko mene Lavirint a Arijadne ni od korova. Zapleten, zamršen, izgubljen u crnomračnom Lavirintu misli! Ustanem tiho da ne bih probudio voljeno biće, što bi rekla moja drugarica Jasmina, obučem se, zapalim cigaretu, upalim lap top i evo me gde pišem. Ne znam kako drugi, ustvari znam, mnogi se žale na nesanicu, ja taj problem do sada nisam imao. Preko dana se naradim, uvek ima nešto da se radi, jal umetnički, jal kućevni poslovi, pa kad legnem u krevet, nekad uz čitanje, nekad, ako je moje voljeno biće zaspalo, samo se po mraku uvučem u krpe i dok dlanom o dlan petnaestak puta, ja kod Hipnosa. A šta je ovo večeras.... jutros dobri ljudi?! Dal da to shvatim kao početak mučenja s nesanicom ili je to samo iznimka?
Preko dana nikad u životu nisam spavao! Da li je ovo što mi se dešava inverzija? Spavaću danju a vilenisaću noćom? Ne bih voleo da mi se to desi, ama baš nikako! Ipak, potpuno budan u ovaj poznorani čas, mislim da je ova moja nesanica rezultat crnog Lavirinta mojih misli. Bolje je da ih ne iznosim na videlo, meni bi bilo još gore a vama ne bi ništa značilo. Ako bi nekom i značilo, ne bi mogao/la da mi pomogne i pored iskrene želje i htenja. Stvari su takve prirode da se mora u se i u svoje kljuse a ja sam u ovom slučaju i se i kljuse.
Palim treću cigaretu, osećam kako mi puls dambara u glavi, a i dalje mi se ne spava! Za sutra, već je sutra, sam planirao nekoliko ne baš lakih poduhvata koje sam odlagao dok se moglo. Znači moram da ustanem relativno rano, što će reći gledajući na čuku, za najviše tri sata, popijem kafu uz dve, tri cigarete pa na trajvan u drugi kraj grada i to za početak. I to je lakši deo. Čeka me, ne mogu im pobeći, gomila poslova tz administrativne prirode. Kako ono reče Vladika Rade: Nadamnom je nebo zatvoreno, ne prima mi plača ni molitve, u Ad mi se svijet pretvorio! Pokušavam da se utešim rečima Igumana Stefana: Sve što dođe, ja sam mu naredan ali ne pomaže, san je od mene daleko nekoliko svetlosnih godina!
Vi ćete ovo (možda?) čitati naspavani, odmorni, čili, orni i vedri a ja ću s podočnjacima do kolena glavinjati po gradu.
P.S. Od srca se nadam da je ova moja nesanica samo presedan i da će se na tome i završiti.