Gde su granice slobode? Gde su granice slobode izražavanja? Postoje li uopšte? Ko ih određuje? Ta i slična pitanja proistekla su iz pariskog masakra nad 10 zaposlenih u "Šarliju Ebdou". Mada neki misle da se ona uopšte ne smeju postavljati. Misle da ona predstavljaju simboličko "ali", kojim se relativizuje zločin.
Tvitnuo sam citat Maršala Mekluana: "Sloboda satiričara ograničena je slobodom objekta satire da ne bude vređan i omalovažavan kao čovek." Robert Čoban iskoristio ga je kao povod da napiše tekst (u "Dnevniku") iz kog bi neko zaključio da smo Mekluan i ja zajedničkim snagama sprečavali ovog borca za slobodu izražavanja da se bavi istraživačkim novinarstvom.
Neki drugi su pisali eseje o tome da zločin u "Šarliju" ne dozvoljava nikakvo "ali" jer je "ali" "napad na Nušića, Svifta, Servantesa, Rablea i Srđana Ćešića", što mi je na Fejsbuku napisala Biljana Srbljanović.
Moja malenkost se ne slaže i drži da je sloboda izražavanja posledica slobode misli. Ako je misao slobodna, ona ima pravo da se bavi uzrocima i posledicama svakog događaja, pa čak i onog na koji ljubitelji parole "Je Suis Charlie" misle da imaju tapiju.
Pratio sam u štampi različita reagovanja. Zanimljivo mi je bilo jedno iz "Politike", u kome su karikaturisti izneli svoj stav.
Koraks je rekao da mi, za razliku od Francuza, nikad ne idemo "do daske" i uvek imamo neku meru. Kad bi mene neko pitao da opišem Koraksa, rekao bih da je njegov najveći kvalitet upravo to što ima meru, što pogodi u živac problema, a pritom nije ni ličan ni uvredljiv. Ta mera u Koraksićevom slučaju nije umanjila njegovu autorsku slobodu, već ju je učinila snažnijom i ono što je paradoksalno - prodornijom.
Dušan Petričić reče da je ugrožavanje medijskih sloboda i stvaralaštva, kao i svaka vrsta cenzure, odraz gluposti i da je teroristički napad na redakciju lista "Šarli Ebdo" ekstremno ispoljavanje gluposti koje je završeno tragedijom. "Iza svega stoji užasna i neuništiva ljudska glupost. Ako neko misli da se oružjem suprotstavlja pametnoj, dobroj i talentovanoj misli, ispoljenoj crtežom ili tekstom, onda su stvari zaista daleko otišle", rekao je Petričić. On je inače karikaturista koji je, po mom sudu, oličenje nezlobivosti. Ono što pamtim, a pamtim dugo, jeste mnoštvo njegovih nosatih i brkatih junaka, od dečjih do onih u angažovanim radovima za odrasle, nacrtanih da bi promovisali i štitili ljudskost.
Zato mi je Petričićevo mišljenje važan orijentir. Ako ga pažljivo pročitamo, videćemo da Dušan, s jedne strane, odbacuje svaku cenzuru i ugrožavanje slobode izražavanja ali, s druge strane, povlači jasnu granicu te slobode. Granicu čine pamet, dobrota i talenat.
Petričićeva definicija oblasti slobode izražavanja čini mi se apsolutno tačnom, sem u slučaju da autor u sebi nema ni pameti, ni dobrote, ni talenta. Ili kada je njegovo poimanje ovih osobina sociopatsko, što u današnje vreme nije naročita retkost. Kako se ponašati u takvim slučajevima?
Vladika Irinej bački iznenadio me je izuzetno dobrim gestom, pozivom medijima da se "uzdrže od prenošenja karikatura koje vređaju našu braću muslimane". Da je pokojni patrijarh Pavle živ, siguran sam da bi iskoristio svoj omiljeni citat apostola Pavla: "Sve mi je dozvoljeno, ali mi nije sve od koristi."
Papa Franja je doprineo raspravi. "Ako mi neko uvredi majku, dobiće šamarčinu, to je normalna stvar", rekao je papa, a preneo AP: "Postoje granice slobode izražavanja, specijalno kada se u pitanju vređanje i sprdanje s nečijom verom."
Ja, sa svoje strane, ne verujem u društvo u kome postoji neograničena sloboda za bilo koga. Takvo demokratsko društvo nije moguće. U prirodi tako nešto postoji, recimo, u Severnoj Koreji i važi samo za jednu osobu. U demokratijama svačija sloboda je ograničena i svedena na kompromis. Sloboda je upravo mogućnost da svojevoljno odustanemo od konzumiranja apsolutne slobode koja ugrožava slobodu bližnjeg. U demokratskom društvu sloboda mora biti sinonim za odgovornost. Za svaki gest, svaku izgovorenu reč ili crtež. Inače zajednički život nije moguć.
Objavljeno u Našim Novinama 17.1. 2015.