Uprkos svim onim pojednostavljenim tumačenjima da je ishod izbora u Hrvatskoj pre svega dokaz jednog zabrinjavajućeg trenda u kome poslednjih godina u Evropi narasta desnica.., tumačenjima u sklopu kojih će se naravno praviti i nekakva paralela između Hrvatske i Srbije, u smislu da je i tamo i ovamo sada na delu družina iz 90-tih godina (s tim što u Hrvatskoj još treba sačekati i skorašnje parlamentarne izbore, čiji se pobednik sada lakše može pogoditi) – u prvom planu ipak ostaje vest da je na čelo Hrvatske došla jedna žena.
Ta činjenica nije samo simboličkog karaktera. Ona i te kako pomera neke standarde u ovdašnjem društvenom vaspitanju, gledano regionalno. Iako deluje da umesto ovog isticanja da je pobedila žena ipak možda treba, pre svega, istaći nekakvu oprez od promene hrvatske politike, tj. oprez od mogućeg hdz-ovskog guranja udesno, mislim da se tu ništa drugačije niti novo neće desiti. Jučerašnji izborni rezultat, tj. pobeda Kolinde Grabar Kitarović neće moći u nekom osetnijem smislu da odvuče Hrvatsku udesno više nego što je ona to do sada bila (jer, na primer, ako je nekome baš važno da se pomene, ćirilične table su lupane tokom mandata umerenog Josipovića), niti će bitnije uticati na suštinu odnosa dve zemlje. Naime, što se oba suseda tiče, čini se da je, ponajviše uticajima velikih igrača sa strane, utrt put relativno mirne političke saradnje. Konačno, ono što je desnica u Hrvatskoj bila juče, ne mora biti i danas. Videli smo na primeru Srbije kako se nacionalistička i antievropska retorika za tili čas radikalno okreće u dobrosusedsku i proevropsku. Ima i „nekih sličnosti“ - i danas, u Hrvatskoj, i preključe, u Srbiji, politička promena se ponajviše desila na talasu socijalnog nezadovoljstva usled globalne ekonomske krize, te će i tamo, kao što je već uveliko slučaj ovamo, nova garnitura obećavati reforme, borbu za oporavak privrede, boljitak za građane u što skorije vreme... Nacionalizmi, kad ih bude, služiće kao i obično za unutrašnju upotrebu i bacanje prašine kako se ne bi videle stvarne životne nedaće ljudi. U Hrvatskoj, recimo, baš kao i u Srbiji, preko polovine mladih nema posao. I mnogi drugi, vitalni parametri koji poslednjih 5-6 godina utiču na raspoloženje stanovništva i ponašanje političkih činilaca slični su (ne kažem isti). Dakle, stvari su u toj sferi toliko poznate, da su na granici nezanimljivog. Baš ništa posebno, niti novo. Stoga je za mene glavni utisak izbora u Hrvatskoj to da je pobedila jedna dama. Voleo bih da se to dogodi i u Srbiji. S tim što bi to kod nas još više bio znak pomaka nego što je sada kod suseda.