Putovanja| Život

Biciklom oko sveta -- Riki Li, ili 'Ajde, idemo!' (Malezija)

Snezana Radojicic RSS / 08.01.2015. u 23:46

Među nekolicinom stranaca koji me prate preko Fejsbuka, nalazi se i Riki Li. Verovatno nikada nisam otvorila njegov profil, ali moguće je da sam lajkovala neku njegovu fotografiju - sa biciklističkog putovanja, dakako. No ono čega se sasvim sigurno sećam je da smo komentarisali iste objave cikloputnika na grupi Warm Showers. Preko jedne od njih - one koju sam ja postavila uoči ulaska u Maleziju a u vezi sa rutom koju sam želela da napravim kroz tu zemlju - Riki me je javno pozvao da budem njegov gost kada budem dopedalirala u maležansku državu Penang. Naravno, prihvatila sam.
Maleziju naseljavaju tri velike etničke skupine -- Malejci, Kinezi i Indijci, a što se mene tiče, potpuno mi je nevažno kod pripadnika kog naroda ću odsesti. Zapravo me je obradovalo saznanje da će me nakon Malejaca Radžija i Zula u Alor Setaru, te Indijca Afika u Bedongu, sada ugostiti i jedan Kinez. Ne samo što ću tako bolje upoznati Maleziju, već ću imati i više materijala za priče.

***
10917383_10204121862181605_3522848460419670361_n.jpg?oh=878cb7e62a6f1249a77a3e880fefe702&oe=55222025

Dvadesetak kilometara pre ulaska u grad puštam poruku Rikiju i kroz pola sata on me presreće na svom biciklu. Vozi dvotočkaš koji sam oduvek želela, specijalno pravljen za duga putovanja u nemačkoj fabrici Faharad. Otvoreno mu zavidim dok se osvežavamo pićem ispred prve benzinske pumpe. Iz priče brzo shvatam da zapravo nije mnogo putovao biciklom - osim u Maleziji, vozio je još u Tajlandu i Laosu - ili je pak u skorije vreme počeo sa vožnjama. No strast za bicikliranjem očito ga je snažno obuzela. Taj zaključak povtrđuje se po dolasku u njegovu kuću: u dnevnoj sobi stoji pet-šest bicikala za različite namene, a svi su vrhunski u svojoj klasi. Bolje i više od toga ne može. Ni skuplje.
Jedan od tih dvotočkaša pripada Rikijevoj supruzi Kimi Tan. Ali iako ga je pratila na turi po Tajlandu, ona je zapravo više pobornik gimnastike, plesa i tai-čija u parku, u jutarnjim satima - što je inače praksa koju Kinezi a posebno Kineskinje masovno upražnjavaju. Iako se prostor za vežbanje nalazi na dvesta metara od njihove kuće a grupu čine samo ženske članice koje su u proseku stare šezdeset godina, Kimi se raduje i priprema za te časove sa podjednakom strašću s kojom Riki okreće pedale. Navija sat da bi imala vremena da se spremi natenane i pažljivo bira šta će obući zavisno od tipa muzike uz koju će vežbati tog dana i vremenske prognoze.
Van tih strasti, njih dvoje su penzioneri. Rikiju je pedeset osam a Kini šezdeset godina. No dok on više nije zaposlen, Kimi i dalje radi kao privatna šnajderka. Zbog toga je dnevna soba u parteru nalik na biciklističko-šnajderski servisni-salon.
„Kod nas je malo nered", kaže Riki izvinjavajući se.
„Mislim da za to ne mari nijedan putnik", odgovorim.
Ono što mi je bitno, iako često ne mogu da biram, jeste da imam makar malo privatnosti.

10891457_10204121856661467_3461704303513557184_n.jpg?oh=41fbabd420edfbda3ae075c0a545fb97&oe=55355709&__gda__=1433161661_7472f9bddd9ce0e7f471d00f92f7afb0

Rikijeva kuća je prilično velika. U parteru se osim trpezarisjko-dnevnog boravka, nalazi kuhinja, kupatilo i njihova spavaća soba. Na spratu su tri sobe za njihovo troje dece - sina i dve ćerke. Ali svog prvenca viđaju samo tokom Kineske nove godine u februaru pošto radi na internacionalnom transportnom brodu i jedino tada ima odmore. Starija ćerka je zaposlena kao bolničarka a najmlađoj je šesnaest godina i još ide u školu. Tako mi pripada sinovljeva soba, iako će se tokom tri dana, koliko ću ostati kod njih, ispostaviti da su i one retki gosti u svojoj kući. Svrate na kasni ručak ili ranu večeru i onda nekuda nestanu. To mi, naravno, još više odgovara jer na spratu vlada potpuni mir.

***

Pošto Riki nije na listi Warm Showers već samo na Fejsbuk grupi, iz njegovog profila nisam mogla da unapred saznam šta gost može da očekuje. Ali, s godinama na putovanju postala sam poput radara koji brzo i pouzdano hvata talase koje drugi ljudi emituju. Do kraja prve večeri otkrivam da mogu da računam na smeštaj, tuš (samo s hladnom vodom) i veš-mašinu, na Rikijevo društvo i vođenje kroz grad i po ostrvu, a hranu i piće moram sama da plaćam. Izgleda da je to tipično za Maležane, jer je isto nepisano pravilo važilo i kod mojih domaćina u Alor Setaru, mada sam kod Afika bila hranjena kao da sam član porodice. Iako je Malezija dosta skuplja od Tajlanda i ostalih južnoazijskih zemalja koje sam do sada posetila, ipak je hrana i dalje jeftina. Obed prosečno košta dolar i po do dva, pa mi je neobično što kada sednemo svi troje u restoran, odvojeno naručujemo i plaćamo. Striktno pridržavanje nepisanog pravila da svako snosi svoje troškove podseća me na Zapadnjake iz razvijenih zemalja.

10906213_10204115258016505_7550086675073941236_n.jpg?oh=7c793122768f54e7c0b0ce9cd172656b&oe=552806FB

U svemu ostalom, Riki se može uporediti sa najsrdačnijim domaćinima koje sam imala tokom putovanja. Posvećuje mi sve svoje slobodno vreme i nastoji da mi pokaže što više može po gradu. Čeka me dok obiđem unutrašnjost hramova i drugih znamenitosti, dok završim sa podnošenjem zahteva za vizu i sa njenim podizanjem u indonežanskoj ambasadi, dok ne nađem najbolji ugao za fotografisanje nečega. No kada se opet nađemo, obavezno me dočeka njegovo kratko i žustro: „Ajde, idemo." Nekad mi se u tonu tog „ajde, idemo" učini da osećam nervozu, pa se pitam da li sve ovo radi zato što veruje da tako treba da se ugosti cikloputnik ili što zaista to voli. Naime, Riki tek povremeno primi nekoga na smeštaj. To mi je objasnio kada sam ga pitala zbog čega nema profil na Warm Shower listui.
„Ne želim da me kontaktiraju nepoznati. Volim da nekog koliko-toliko poznajem preko Fejsbuka, da sam se dopisivao s njim u vezi s putovanjem ili nekim temama koje su nam srodne, a ne da me samo kontaktira zato što mu treba smeštaj", objasnio mi je.
Ima rezona to što govori.
***

10691_10204121860381560_5846214592515386650_n.jpg?oh=6cecad09139188dfb47fea028f3c4b7c&oe=556B3B95&__gda__=1433058539_3ae6f9f9cc777695b1c40a1311efade7

Riki daje sve od sebe da bi takvom poznaniku koga je i ugostio bio maksimalno dobar domaćin. Kada popodne istog dana, nakon završenog posla u ambasadi, obilaska starog dela grada i uspona na obližnje brdo gde se nalazi kompleks budističkih hramova, sednemo da ručamo, umorna sam i zahvalna na ispunjenom danu.
„Zanimljivo je kako imam osećaj da smo proveli ceo dan u obilascima a ne tek četiri-pet sati. To je najbolji pokazatelj koliko je dan bio ispunjen događajima i novim utiscima", kažem, odajući mu posredno priznanje. I dodam: „Sad će mi do Kuala Lumpura biće manje-više slično, ne baš zanimljivo magistralnim putem."
„Sve to zavisi od toga kako se organizuješ. Ja kad putujem, ja unapred pripremim sve: rutu koju svakog dana treba da pređem, informacije o objektima koje ću posetiti, kao i gde ću spavati. Krećem da vozim rano i do jedanaest sam izvozio najveći deo planiranih kilometara. Kad uđem u neki grad, najpre nađem gde je železnička i autobuska stanica za slučaj da mi se nešto desi i da moram da se prebacim što brže kući. Kad stanem negde, prvo operem bicikl i pregledam ga temeljno. Onda ga spremim za naredni dan, da bude sve zategnuto..."
„:.. Hah, ja to nikad ne radim!", uzviknem, pomislivši na prvi dan po mom dolasku, kada je Riki uzeo da opere moj bicikl. Nisam mogla da ga zaustavim u toj nameri.

10922479_10204121859981550_9145467350299730157_n.jpg?oh=62f5021de9b1e6a3d5a4b9e74b7ff6bc&oe=5539770E

Ali Riki se ne obazire na moj komentar. Nastavlja da mi objašnjava svoj način putovanja. Samo jednom pokušam da mu napomenem da se tako ne može putovati godinama, ili barem ne sa malim budžetom. Prikupljanje informacija iziskuje neograničeno dostupan internet, a to znači - iznajmljenu sobu sa bežičnom konekcijom. Zacrtana ruta koje se striktno pridržava predstavlja ograničavanje slobode i nameće vojničku disciplinu. Strogo planiranje mesta gde će se odsesti, znači da...
Ali odustanem shvativši da ne sluša idući za svojim mislima. Pustim ga da završi, pa klimnem glavom i nasmejem se tek sada shvatajući zašto mi je smetalo njegovo stalno požurivanje i podsticanje uzvikom: „Ajde, idemo!"

 



Komentari (8)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

blogovatelj blogovatelj 23:54 08.01.2015

1.



PS.

A Riki i žena mu Kimi?
O njima sam već na Fejsu pročitao sve.
srdjan.pajic srdjan.pajic 04:58 09.01.2015

:))

Iz priče brzo shvatam da zapravo nije mnogo putovao biciklom - osim u Maleziji, vozio je još u Tajlandu i Laosu - ili je pak u skorije vreme počeo sa vožnjama


Spram tebe skoro niko nije mnogo putovao biciklom.

Evo, ja bih smeo da se opkladim da ovaj blogi ni nema bicikl (dobro, njemu treba onaj specijalni, sa skijama umesto točkova, permanentno učvršćenim, s obzirom na to gde živi).

blogovatelj blogovatelj 05:45 09.01.2015

Re: :))

Evo, ja bih smeo da se opkladim da ovaj blogi ni nema bicikl (dobro, njemu treba onaj specijalni, sa skijama umesto točkova, permanentno učvršćenim, s obzirom na to gde živi).


U Torontu zima traje pet meseci. Ja sam samo 100km od Toronta, ali je kod mene ona duza mesec dana. Pola godine zime, 120 do 180 dana pod snegom. Pa onda dodaj dane kad pljusti, dodaj dane kad je vrucina i vlaga takva da ne moze da se dise, a ne da se vozi bajk, pa ces shvatiti to sto si vec shvatio.
Ovo je mesto za klizaljke, ne za bicikle.
Biciklo nemam, uzmem ponekad od dece pa se provozam. Ali bas retko. Preferiram Subarua.
srdjan.pajic srdjan.pajic 16:18 09.01.2015

Re: :))

blogovatelj

U Torontu zima traje pet meseci. Ja sam samo 100km od Toronta, ali je kod mene ona duza mesec dana. Pola godine zime, 120 do 180 dana pod snegom. Pa onda dodaj dane kad pljusti, dodaj dane kad je vrucina i vlaga takva da ne moze da se dise, a ne da se vozi bajk, pa ces shvatiti to sto si vec shvatio.


Znam, batice, ja kad sam birao vukojebinu u kojoj ću da živim, klima je bila jedan od presudnih parametara . Mada, ove godine je zima kod nas do sada prilično hladna, zato dodatno uživam u ovim Snežaninim blogovima iz toplih krajeva.

Sad kad smo išli u tazbinu za novogodišnje blagdane, ostavim kamion na park'n ride-u, koji mi je jedno 3 km od kuće, pa busom do aerodroma. U povratku je bio takav kijamet da je gradsko saobraćajno, tačnije prigradsko u mom slučaju, kolabiralo. To nam rade svake godine, jebo ti te javne službe. Taksiji i kombiji voze sasvim nesmetano, al autobusa nema, ili idu u konvojima i onda moraš čekaš ko budala sat i više vremena na aerodromu.

Ništa, uzmemo mi kombi, i sad razmišljam, stajao mi je kamion na parkingu 12 dana, ako ga nisu ukrali, ko zna da li će da upali nakon ovoliko zime. A ja sa ženom i detetom, i gomilom torbi, noć se spustila, veje, minus 12C. Reko, miško, vozi ti nas kući, pa ću ujutro autom, uz božju pomoć, i ženinu asistenciju da odem na parkenrajd i pokupim ono što je ostalo od kamiona.

Jutro svanulo, mi se spremili za pokret, odem da kresnem kola, da se malo zagreje pošto moramo i dete da ponesemo, kad ono, trt, ni da bekne. Načisto prazan. Odma ukapiram da sam zaboravio da iščupam GPS iz punjača i ladno mi ispraznio akumulator. Huh, reko, nema problema saću da ga upalim na kabl, sa kamiona, ali onda se setim gde sam u stvari krenuo - po kamion. Ostavljen na park'n ride-u. Pre 12 dana. Onda se odma setim i toga da mi je punjač na poslu, ne pitaj zašto. Sledeća opcija, bicikl, ali led je svuda stegao a ja nisam stavio zimske gume kramponke na bajs Mogao bih i pešaka, ali ako ne mogu da upalim kamion, onda moram nazad pešaka, i opet sam na istom. E, reko, vreme je da se potegne komšija.

Komša skoči na noge lagane, dotera svoj kamion do mog auta, ja već spremio kablove, ali, vraga, majstor ne može da otvori haubu. Zaledilo. Pomislim, hebote, kako je blogiju tamo u Kanadi, kad je nama na Southwest-u ovako?!

Ništa, radio kamion neko vreme dok nije otopio led na kvačici, upalimo moj auto, zahvalim komši i on ode kući. Krenemo da se pakujemo za pokret, kad vidim - komša se vraća. Kucne, otvorim, dobro jutro komšija, čovek kaže, e, a da te ja odvezem po taj tvoj kamion, da ne moraš da cimaš ženu i dete po ovoj zimi. U, pomislim, super, volim komšije koje ozbiljno shvataju svoje komšijske dužnosti i naravno mi krenemo. Motam po glavi, a ako ne upali Tojota, šta da radim? Nije frka akumulator, imamo kablove, nego imam stalno problema sa onim clutch safety switch-em, koji ti ne da da upališ auto ako kvačilo nije pritisnuto do kraja. To govance redovno krene da zajebava kad je baš hladno. Menjao ga par puta, radi neko vreme i opet crkne. Used parts, star auto. Ali, ok, i za to imam lek, Clutch safety override dugme. Ako su se zaledila vrata, onda sam jebo čvorka, moram da tražim toplu vodu negde.

Dodjemo na parking, kola stoje kako sam ih ostavio, otvorim bez problema, sednem, ključ u bravu, mašina upali iz prve, (živela japanska tehnologija!), izljubim se sa komšom i svako svojoj kući, u svom kamionu.

Usput sam saznao da komša radi kao test vozač u Audiju, imaju ovde to neko postrojenje za high altitude testiranje vozila, tu svi živi dolaze, Audiji, mečke, Porše, Bentliji. Ja ga pitao koju je školu ili tečaj završio da bi radio kao test vozač, a on kaže da je dobar deo života radio kao UPS raznosač paketa. I to je to, primili ga odma.
blogovatelj blogovatelj 17:11 09.01.2015

Re: :))

Pomislim, hebote, kako je blogiju tamo u Kanadi, kad je nama na Southwest-u ovako?!


1. Imam plaćen CAA ako nedobog bude nevolja sa paljenjem. CAA je ekvivalent vašem AAA.
2. Moj Subaru kreše ko mina, pu, pu, pu, da ga ne ureknem. Od kad sam ovde šest automobila sam promenio, dva nemačka i četiri japanska. Samo nemačko auto VW me zajebavalo sa paljenjem, ali leti, ne zimi.
A i brale, parkiran mi auto u garaži kad god je to moguće. A to moguće je skoro uvek, sem kad sam na poslu.
Vama na fakin sautuestu -10?! Kakav ti je to sautuest? Kod mene je isto -10 trenutno.
srdjan.pajic srdjan.pajic 19:07 09.01.2015

Re: :))

blogovatelj
Pomislim, hebote, kako je blogiju tamo u Kanadi, kad je nama na Southwest-u ovako?!


1. Imam plaćen CAA ako nedobog bude nevolja sa paljenjem. CAA je ekvivalent vašem AAA.
2. Moj Subaru kreše ko mina, pu, pu, pu, da ga ne ureknem. Od kad sam ovde šest automobila sam promenio, dva nemačka i četiri japanska. Samo nemačko auto VW me zajebavalo sa paljenjem, ali leti, ne zimi.
A i brale, parkiran mi auto u garaži kad god je to moguće. A to moguće je skoro uvek, sem kad sam na poslu.
Vama na fakin sautuestu -10?! Kakav ti je to sautuest? Kod mene je isto -10 trenutno.


Bilo do pre par dana, zaledio mi se oluk, to jest dvocevka koju sam letos izmajstorisao da preusmerim kisnicu na drugu stranu, to jest na ulicu. Da je potrajalo jos koji dan, moglo je sve da se zaledi pa da mi otpadne oluk sa kuce. Srecom sam video na vreme pa posolio, a onda je i otoplilo.

Sacu da uguram onaj grejac-kabl, protiv ledenica u uluk, da sprecim zaledjivanje, jer najavljuju ponovo veliki minus iduce nedelje.

Kako je krenulo, jos cu morati i grtalicu da kupim. Mada, lopatanje snega je odlicna kondiciona vezba.

I ja bih parkirao u garazi, ali nema mesta, to mi je radionica i skladiste. Jedino motorce drzim untra preko zime.
blogovatelj blogovatelj 00:34 10.01.2015

Re: :))

da mi otpadne oluk sa kuce


A jel imas macu sa olukom?
srdjan.pajic srdjan.pajic 21:23 10.01.2015

Re: :))

blogovatelj
da mi otpadne oluk sa kuce


A jel imas macu sa olukom?


Jok, nego imam ženin iPad za terensko blogovanje, a numem da promenim u slavenoserbsku tastaturu bez dalekosežnih posledica po mir u kući (a izgleda da mora i da se plati).



Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana