Moja draga gošća iqiqiq:
Samo otvorite hronike novina, iz meseca u mesec, naslovi su: „.. SAMOUBISTVO U CENTRU BEOGRADA: Devojka skočila ..." (<LINK), ,,Devojka (16) sekla vene žiletom...'', ,,..TRAGEDIJA U NOVOM BEOGRADU: Muškarac skočio sa sedmog sprata''...
Po broju samoubistava smo vodeća zemlja u Evropi, kažu stručnjaci ( http://www.b92.net/info/vesti/index.php?yyyy=2012&mm=09&dd=10&nav_category=12&nav_id=641929 ( <LINK ).
U posebno rizičnu grupu spadaju stariji maloletnici i mladi do 30 godina; bez perspektive da se zaposle i osnuju porodice, da vode normalan život, pritisnuti raznim brigama, u trenutku se odlučuju da dignu ruke i okončaju sebi život.
Ne mogu da zaboravim plakate koje sam viđala u srednjim školama u Irskoj, sa kontakt telefonima uočljivim na svakom spratu škole, sistemski organizovano u zemlji u kojoj je oduzimanje sopstvenog života usled jake katoličke vere, jedan od poslednjih tabua. Ipak se o tome otvoreno govori i mnogo toga čini da se spase mladi život.
Gde smo mi, gde su institucije sistema, Ministarstvo prosvete, školske uprave, udruženja psihologa i svi oni koji mogu sistemski pokrenuti rešavanje problema.
Zar je stvarno toliko teško omogućiti SOS telefon u svakoj školi i omogućiti mladima stručnu podršku da rešavaju probleme? Zar je teško održati bar jednom godišnje predavanje roditeljima u školama Srbije te da se ukaže na ovaj problem i upute roditelji kako da rano prepoznaju simptome? Zar je teško održati takvo predavanje i učenicima?