Čitamo ovih dana Ćopića: Magareće godine, sad smo na pola Orlova... Lepa i snažna literatura pobeđuje čak i svu nespremnost na napor čitanja, nepor koji su generacije zagledane u brze slike na ekranima često nespremne da voljno ulože. Ali magija priče mu jednostavno nije dala ni najmanju šansu da je ignoriše. Zavela ga je neprimetno i potpuno obuzela. Silovit rafal emocija, raspoloženje koje se menja od smeha do suza, na kraju uvek ostane ta tuga kako i zašto se knjiga završila tako brzo a kad je počinjao nije mogao verovati da će je ikad završiti, da neće hteti da zaspi pre nego pročita još jedno poglavlje... i još jedno... i još jedno...
Isto smo prolazili i mi nekad kao i on sad i lepo je gledati ga dok živi obe knjige u sebi. Priče skoro pa iste, iako su jedni školarci u šumi, drugi u konviktu, njihov svet je jako sličan. Sve važne poruke se ponavljaju: drugarstvo je važno, najvažnije, ako imaš drugove onda si sve ali drugove ne smeš nikad izdati, s njima uvek deliš sve. Bez drugova si niko makar i bio nalickan i mirišljav i ulickan i pun materijalnog. Pobuna protiv onih koji tlače je prirodni poriv i obaveza, ma koliko izgledali strašni i moćni, ma koliko izledalo da njima pripada sve, ma koliko... ustani i bori se - pobedićeš. Na kraju ćeš pobediti makar usput i bio slomljen sa svih strana jer važno je ostati dobar i čvrst i važno je pomoći drugome... Ako je pravda uz tebe, ničeg se ne boj.
Prave su to knjige za dečake i gledam ga kako ih upija i taloži u sebi i jako se bojim tog sudara sa realnošću koji će doći... Jer tražiće drugove, tražiće pravdu, tražiće... A knjige nisu život ako ne nauči i da zatvori oči i pronađe život unutra... Tek tu, unutra, knjige su sve.