Ili: od govana pita
Juče Dan Republike, sutra Dan nastanka Kraljevine SHS I posledično Jugoslavije.
Drugu ubila okupacija I revolucija.
Prvu... Oko uzroka smrti postoje oprečna mišljenja u desetinama varijacija. Možda bi najbliže istini bilo da joj je iznutra glave došla neefikasnost I opšta idejna korupcija naslonjena na sitne interese, I velika prekompozicija političke mape Evrope spolja.
No nije ideja da ovo bude tekst o jubilejima i davno izdrndanoj partizani/četnici vuni.
Hoću da kažem da je ono što nam se desilo a od čega evo 25 godina ne možemo kao društvo da dođemo sebi bauljajući naokolo sa uvek istim besmislenim pitanjima -kapitalizam.
Kapitalizam nam se desio. Neophodan uslov za njegovo nastajanje jeste privatizacija. Da, to je ono o čemu se 25 godina - a poslednjih 12 naročito - neprekidno govori kao o izvoru svih zala.
Kao prvo, mimo uvrežene besmislice da su privatizaciju pravili ministri I savetnici (Vlahović, Đunić, Đelić) - valjalo bi imati u vidu da je ova poslednja privatizacija bila privatizacija Zorana Đinđića.
A valjalo bi se podsetiti i konteksta i momenta u kome se moralo opredeliti za njen oblik: sporu i kobajagi pravednu, vaučersku ili brzu I efikasnu uz uvažavanje iskustava drugih zemalja koje su tranziciju prošle.
I tu su Đinđić i Vlada bili pred problemom pred kojim je Tito bio '45: humani resursi i pravljenje pite od neadekvatnog materijala, kako se to danas popularno zove: Titu su za socijalizam očajnički nedostajali proleteri kao što su Đinđiću za kapitalizam falili kapitalisti. Pa je svako radio sa onim što ima: Tito sa seljacima, a nesrećni Đinđić sa samoupravljačima.
Okruženje je bilo sačinjeno od ratom, sankcijama, katastrofalnim vladanjem I na kraju bombardovanjem razvaljene infrastructure I privrede. Tehnološki tri koraka iza konkurencije. I sa vazda nezadovoljnim samoupravljačima kao opoziciji svakom radikalnom koraku I zaokretu.
Teško je to kad naše postaje njegovo. Od toga se do danas nismo oporavili. Kao ni od vulkanizera I vodoinstalatera koji su se dokopali velikih firmi zakopavši potpuno zakonomerno I u kratkom roku I sebe I njih. I pokazalo se da su najbolji I najefikasniji kapitalisti u stvari bivši socijalistički direktoti. Ne zbog marksizma, već zbog završenog fakulteta I upravljačkih veština.
Odluka je, dakle, bila da se ide brzo ne bi li se hvatao korak sa svetom a da se o neminovnim devijacijama briga prepusti nadležnima - policiji I pravosuđu. Ispostavilo se da je neefikasnost privrede bila jednaka neefikasnosti državnih organa I da su sudstvo I birokratija na nivou svega ostalog u državi.
O samoj privatizaciji - čini mi se sasvim korektan, sažet članak sa Vikipedije, deo o privatizaciji iz 2001. naslonjen na analizu Boška Mijatovića.
Privatizacija u Srbiji
Počeci
Prvi talas je pokrenula savezna vlada Ante Markovića 1989. godine, sa korekcijom 1990. godine. Metod privatizacije bila je dokapitalizacija, sa popustima na račun društvenog kapitala, a uz uverenje da će i takva delimična privatizacija dovesti do povećanja efikasnosti upravljanja. Privatizacija je bila neobavezna, ali je podsticaj dobila u odredbi da se rast zarada zaposlenih može isplaćivati samo u akcijama. Tokom reformske 1990. godine privatizacija je uzela maha (1.200 preduzeća je prešlo u status mešovitih), delimično i zbog tehničkih slabosti operacionalizacije modela i mogućnosti manipulacija.
Da bi se doterao model, Srbija je 1991. godine donela sopstveni zakon o svojinskoj transformaciji koji je u znatnoj meri zakočio privatizaciju baš time što je zaoštrio procedure i uklonio slabosti u propisima. Bitnom usporenju privatizacije svakako je doprineo i rat na području bivše Jugoslavije.
Neočekivani podsticaj privatizaciji došao je 1993. godine sa visokom inflacijom, odnosno sa inflacionim obezvređenjem duga kod kupovine akcija na rate. Krajem 1993. veliki broj preduzeća je, koristeći nepostojanje odredbe o revalorizaciji duga za inflaciju, potpuno privatizovan. Po stabilizaciji cena početkom 1994. godine, donet je zakon o revalorizaciji kojim su inflacioni dobici građana poništeni, a privatizacija bitno vraćena nazad. Stoga u sledećem periodu, do 1997. godine, pa i kasnije gotovo da nije bilo privatizacija u Srbiji.
Model iz 1997. godine
Koncept privatizacije iz 1997. godine predstavljao je nastavak starog modela privatizacije, čije su osnovne osobine da je privatizacija i dalje autonomna (decentralizovana), neobavezna i usmerena ka radničkom akcionarstvu. Neobaveznost privatizacije bila je kombinovana sa podsticajnošću, odnosno sa popustima u ograničenom vremenskom periodu, što je trebalo da navede zaposlene da privatizuju svoja preduzeća.
Važnija rešenja bila su sledeća: svi zaposleni i bivši zaposleni u društvenom i državnom sektoru i osigurani seljaci imali su pravo na besplatne akcije u iznosu od 400 DEM za svaku godinu radnog staža; vraćen je popust od 20% fiksno i 1% za svaku godinu radnog staža, a na akcije do 8.000 DEM; najviše 60% kapitala preduzeća moglo je biti izdato kroz besplatne akcije, 10% kapitala se odmah prenosilo penzijskom fondu, a najmanje 30% kapitala prodavalo se zainteresovanima; kapital koji preostane po upisu akcija prelazio je u svojinu državnog Akcijskog fonda.
Neobaveznost privatizacije učinila je da je proces privatizacije prepušten vrlo složenoj igri motiva i podsticaja zaposlenih i menadžera.
U Srbiji je do 2000. godine privatizovan mali deo društvenog i državnog kapitala. Do jeseni 2000. godine, proces privatizacije započet je po modelu iz 1997. u oko 350 preduzeća, a završen samo u osamnaest. To su uglavnom bila manja preduzeća, sa skromnim kapitalom, pa je ukupna vrednost emitovanih akcija dostigla samo 12 milijardi ondašnjih dinara. Jedino veliko preduzeće koje je (delimično) privatizovano je Telekom, gde je 49% vlasništva prešlo u ruke STET-a i OTI-a 1997. godine.
Model iz 2001. godine
Po političkim promenama od 5. oktobra 2000, u Srbiji je formirana je tzv. prelazna vlada, pod kojom je započeta privatizacija oko 500 boljih preduzeća po zakonu iz 1997. godine. No, Skupština je 12. februara 2001. godine usvojila je izmene i dopune zakona o svojinskoj transformaciji, kojima je privremeno obustavljena privatizacija novih preduzeća.
Vlada Srbije iz 2001. godine odabrala je donekle modifikovan model klasične prodaje. Osnovne odlike izabranog modela su bile sledeće.
Prodaja, a ne besplatna podela. Metod prodaje društvenog i državnog kapitala odabran je sa idejom da se pokušaju naći pravi kupci, u smislu onih koji će iz preduzeća koja se privatizuju (ekonomskih resursa) izvući najviše. Osnovni uzrok takvog izbora bili su dotadašnje tranziciono iskustvo i drugih istočnoevroopskih zemalja i iskustvo same Srbije.
Drugi uzrok ovog izbora bili su prihodi koje budžetu donosi ovaj model, jer vlada Srbije je pripremila jedan socijalno velikodušan koncept tranzicije, gde bi narod prihvatio promene pošto bi socijalna davanja bila znatna, dok bi ti socijalni rashodi bili finansirani i iz prihoda od privatizacije.
Prodaja strateškim investitorima. Vlada je s pravom pridala veliku važnost korporativnom upravljanju u postprivatizacionom periodu, te je optirala za prodaju većinskog paketa (70%) društvenog/državnog kapitala jednom investitoru. Time je omogućeno preuzimanje pune kontrole nad preduzećem od strane jednog većinskog vlasnika, a kako bi se olakšao i učini efikasnijim veoma složen proces restrukturiranja preduzeća u postprivatizacionom periodu.
Manji deo se poklanja građanima i zaposlenima. Zakon o privatizaciji ipak predviđa i poklone, ovog puta i zaposlenima i svim ostalim građanima. Zaposlenima se poklanja 30% akcija u preduzećima koja se prodaju aukcijom i 15% u preduzećima koja se prodaju na tenderima, dok se za građane rezerviše po 15% akcija u ovim drugim preduzećima. Na taj način ovaj je zakon pravedniji od prethodnih, jer ne daje samo zaposlenima već i svim ostalima. Individualno pravo nije promenjeno: po 200 evra za svaku godinu radnog staža. Svrha poklona je zadobijanje političke podrške za reforme, ali je važno to što poklon ne enja model privatizacije: i dalje postoji većinski vlasnik sa 70% kapitala u novoprivatizovanim preduzećima, što je bitno za način funkcionisanja preduzeća.
Konkurentski metodi prodaje. Zakon je predvideo dva metoda prodaje, oba konkurentska: aukciju, odnosno licitaciju za manja i slabija preduzeća i tender za veća i bolja, namenjena prvenstveno stranim investitorima. Uvek se prodaje 70% neprivatizovanog kapitala (ostatak od 30% se, kako je navedeno, poklanja zaposlenima i građanima). Među metodima prodaje ne nalazi se direktna pogodba između države i kupca, pošto je ona previše rizična pošto omogućuje korupciju. Kod tih loših preduzeća izvešće se ili uređeno restrukturiranje ili stečaj. Upotrebom isključivo konkurentskih metoda prodaje trebalo je obezbediti maksimalnu transparentnost procesa, tj. onemogućiti korupciju i druge mahinacije ishodom privatizacije.
Najvažnija novost tiče se prava Agencije da pokrene postupak prodaje društvenog kapitala u svakom preduzeću, čime je ukinuta dobrovoljnost privatizacije u Srbiji i obezbeđeno da privatizacija ipak ima kraja.
Restitucija. Zakonom o privatizaciji predviđeno je da se od svake prodaje 5% prihoda izdvoji za buduće naknade za nacionalizovanu imovinu. Time je potraživanje bivših vlasnika implicitno priznato, ali sam zakon o privatizaciji nije prejudicirao rešenja iz zakona o denacionalizaciji.
Rezultati privatizacije u periodu 2001-2004. Broj preduzeća. U periodu 2001-2004. privatizovano je 1382 preduzeća, što je dva po jednom radnom danu. Ovo je primerna brzina, ali nedovoljna za veliki broj preduzeća koja čekaju redu za privatizaciju, pa kraj procesa još nije blizu. Prihod od privatizacije. Ukupan prihod od prodaje kaptala u 1.382 preduzeća izneo je za ove tri godine samo 1,5 milijardi evra.
Restrukturiranje. Za preduzeća za koja ne bi bilo realnih izgleda da nađu kupca u sadašnjem stanju predviđen je proces restrukturiranja kao privatizaciona priprema. Oko sedamdeset preduzeća uključeno je u grupu za restrukturiranje. Dve su osnovne ideje kako da im se pomogne: prvo, da se neka od njih podele na više preduzeća i prodaju atraktivna, a u stečaj pošalju ona koja ne nađu kupca; drugo, da se izvrši otpis dela dugova prema državi, kako bi im se vrednost podigla iznad nule.
Preuzeto sa: Wikipšedija, Privatizacija u Srbiji
http://sh.wikipedia.org/wiki/Privatizacija