Gazeći, opalo lišće mog života, u predvečerije ovog novembarskog dana, razmišljam da li sam ja uspeo da sačuvam tu tajnu najtajniju koja mi se neće smejati niti u trenutku tog zadnjeg iskustva koju mi zovemo tim neveštim imenom „smrt“. Moj ceo život je bio neka priprema, predviđanje, analiza i akcija koja traje nuporedivo kraće od svega što je toj akciji prethodilo. Eto zato se sada sprema i za to zadnje iskustvo tražeći u sebi, da li ja znam neku tajnu najtajniju koja će me zagrliti i reći mi na kraju „sačuvao si me“.
I onda se setim da sam u uglu trepavica, nekada davno, krio jedan pogled. Tajni najtajniji pogled prema ženi kojoj sam bio samo iluzija ljubavi. Njene oči boje kestena i oblika stvorenog, da kada suze kaplju, ta boja bude kao sjaj zvezda u vedrim novembarskim noćima. Pokreti ruke koji od kose čine lepršavi lahor vetra koji ti preplavi lice i hladi u vrelim danima leta a greje u hladnim zimskim noćima. Svaki taj sakriveni pogled je tajna najtajnija o iluziji ljubavi koja je najveća ljubav zato što je ostala tajna. Ona ne može da mi se podsmeva, nema razloga niti prava, jel će ipak na kraju reći „sačuvao si me“.
Gazeći opalo lišće mog života,u prevečerije ovog novembarskog dana, osmeh mi se vratio na lice, jel sam ipak sačuvao tajnu koja je tajna najtajnija. Sačuvana da me zagrli na kraju i kaže da ljubav nije iluzija, da postoji duboko u nama i da je velika samo ako ostane tajna.