Često mi se desi da ostanem sam na semaforu čekajući zeleno za pešake. Kad je slab saobraćaj, kad je uska ulica, kad... lakše je samo preći. Ne kažem da nije. U nekom kontekstu jeste lakše. Ne razumem baš kontekst ali znam da postoji. Isto znam i da semafori tu stoje s nekim razlogom i znam da smo klince uličili da se ulica prelazi kad je zeleni čika i da deca najviše uče gledajući a ne slušajući pa tako. Neki pređu, ja ostanem. Kažem neki pređu. Desi se i da niko ne prelazi na crveno a kažem da se često desi i da ostanem sam. Ali stvarno se retko, izuzetno retko desi da od nas desetak (neočekivana neka gužva jutros) ulicu pređe samo par matoraca tipa raznih polova a da u veselom čavrljanju na semaforu u begu iz škole sa drugog časa ostane poveća grupa srednjoškolaca iz susedne gimnazije.
"A i ona navalila pa pita već 3 časa za redom, ne mogu više ni da se smrzavam napolju, sledeći put ostajem pa nek mi da keca" i umiru od smeha.
Verovatno zato i sija sunce sada.
Mi upropastimo kasnije, čvrsto verujem u to. Sećam se kad smo bili mlađi, Sunce i ja smo čekali Osmeha, ona ga je čak stalno nosila u stomaku, pa se stomak video onako baš (hoće to u 8mom mesecu) i sećam se da joj u prevozu nikad, ali nikad nije ustao niko ko je završio srednju školu. Klinci su pak ustajali redovno. Čim primete istina. Dešavalo se da su odsutni, da telom zauzmu stolicu ali da nisu tu. U gomili su bili glasni, smejali su se na zgražavanje starijih i nagluvih ali čim bi videli trudnicu ustajali bi, sklanjali se da ne smetaju iako, jebiga, nekako ovaj svet koji su neki drugi napravili nekad smeta njima.