Tokom dugog razgovora sa Saidom, azilantom iz Sirije koji živi u okolini Beograda, u meni su počela da naviru sećanja iz školskih dana.
Tada, sredinom devedesetih, u moje odeljenje u osnovnoj, a kasnije i u srednjoj školi u Beogradu, došlo je nekoliko novih đaka. Bila su to deca koja su sa porodicama izbegla iz Hrvatske i BiH. Setio sam se i prijatelja odavde koji su par godina kasnije, na prvoj godini fakulteta, pod zvukovima sirena za uzbunu odlučili da migriraju ka zapadu, u Evropsku uniju. Pomislio sam kako između naših porodica koje su bežale od ratova na Balkanu i migranata koji danas beže od ratova na Bliskom Istoku i u Africi, ima mnogo toga sličnog. Na prvom mestu, svi mi želimo šansu da vodimo bezbedan život, bez metaka, bombi i paljevina. Želimo da sa sebe skinemo oznaku neprijatelja, želimo da se uklopimo u društvo u kojem nećemo biti meta nasilja i progona.
Međutim, razgovor nas je ubrzo vratio u današnje vreme, u Srbiju. Naglo sam se podsetio koliko smo Said i ja zapravo različiti: ja sam kod svoje kuće, a on ima privremeni azil. Ja se danas slobodno šetam svojim gradom, a on se krije od protesta koje moji sugrađani organizuju protiv migranata.
Saida znam kao izuzetno inteligentnog i osećajnog studenta medicine, koji govori na tečnom srpskom jeziku i zrači svojim jedinstvenim smislom za humor. Ovde je stekao mnoge prijatelje. Budući da dobro poznaje obe kulture - onu iz koje potiče i ovu u koju je utekao - danas radi kao kulturni medijator između migranata i lokalne zajednice. Takođe, radi i u lokalnoj pekari. Ali u danima kada se protiv njega i njegovih sunarodnika organizuje protest, on ne izlazi iz kuće. Zbog straha od progona, zbog osećanja da je nepoželjan, zbog svesti o tome da nema gde da se vrati, niti gde dalje da ode.
Da li se naši građani, okupljeni na anti-migrantskim protestima, ikada zapitaju sa čime se suočavaju ovi ljudi koji beže sa zgarišta svojih porušenih domova? Ovo pitanje je sebi postavio i Mirko Rudić, novinar nedeljnika "Vreme", pre nego što je odlučio da istraži opasan put migracija između Bliskog Istoka i nama bliskog Zapada. On je proputovao Tursku, Grčku i Srbiju, razgovarao sa ljudima izloženim ilegalnom tranzitu i dokumentovao sve što je video i čuo.
Mirko Rudić je zajedno sa udruženjem Atina, koje se bori protiv trgovine ljudima i nasilja nad ženama, potom pretočio ovaj poduhvat u kratak i jezgrovit dokumentarni film, pod nazivom "Put ka gore":
U filmu možete videti potresna svedočenja migranata o tome zašto su primorani da napuste svoju zemlju i zbog čega nisu bezbedni čak ni kada pređu granicu susedne Turske. Bez dokumenata i bez novca, oni su lak plen trgovaca ljudima. Muškarci često upadaju u zamku prinudnog rada, a žene i deca neretko postaju žrtve seksualne ekspolatacije. U životu ih održava nagon da se otisnu sa egzistencijalnog dna i krenu dalje "putem ka gore" - što je naziv koji migranti koriste za put ka severu i bezbednijem životu u Evropi.
Na tom putu ih vrebaju još mnoge opasnosti. Ako im i pođe za rukom da ih krijumčari iz Turske prebace u Grčku, a da ih pritom ne prevare, ne prodaju i ne oduzmu im novac, njihove muke su tu tek počele. Oni koji su drugačije boje kože lako su prepoznatljivi i postaju meta rasističkih napada. Razbojnici vrebaju na svakom ćošku u nameri da im otmu sve što imaju: mobilne telefone, nakit i ono malo para iz novčanika. Tek ukoliko stignu do Atine, naićiće na organizacije kojima mogu da se obrate za osnovnu pomoć i okrepljenje. Ipak, opasnost od deportacije im uvek diše za vratom. Zato ćutke trpe maltretiranja i od samih grčkih policajaca, koje nikome ne smeju da prijave.
Ukoliko imaju sreće i dovoljno snage, migranti na nogama i u gepecima prelaze još hiljadu kilometara i još par granica u nameri da stignu do Srbije. Neki nikad ne dožive da vide našu zemlju. Oni koji u tome ipak uspeju - gladni, iscrpljeni i iznemogli - često boluju od fizičkih povreda i narušenog su zdravlja. Povrh svega, mnogi od njih, izmučeni traumama i klonuli duhom, pate od hroničnog nepoverenja prema lokalnim institucijama i stanovništvu.
U Srbiji mogu da se smeste u jednom od šest centara za tražioce azila. U jednom od tih prihvatilišta susrešće se sa Saidom i drugim profesionalcima koji će im objasniti koja prava imaju i čemu ovde mogu da se nadaju. Ono što svakako mogu da očekuju jesu neefikasne procedure i nedostatak međusobne koordinacije različitih institucija, iako za kontakt sa službenicima uglavnom imaju samo reči hvale. Zbog nedovoljno razrađenog sistema prihvatanja migranata, oni ne mogu uvek da ostvare sva prava zagarantovana našim zakonom i međunarodnim konvencijama, kao što je na primer pravo na odgovarajući smeštaj ili medicinsku negu. Nažalost, u našim prihvatnim centrima nema dovoljno mesta za sve koji stignu, pa ljudi često spavaju u napuštenim prostorima, poput urušenih skladišta i fabričkih hala. A mnogi se plaše da se uopšte prijave i izraze nameru za traženjem azila, pa se klone ljudi i uniformi i na margini se probijaju dalje ka severu.
Foto: Napušteno skladište u Srbiji u kojem spavaju migranti sa decom
Na moje pitanje koliko migranata namerava da ostane u Srbiji, Said odgovara - gotovo niko. "Ako su već krenuli na put, neće stati na pola puta", rekao mi je. Od cele Evrope, najpovoljniji zakoni po migrante su u Švedskoj i Nemačkoj. A to su ujedno i zemlje čija privreda može da izdrži dolazak nove radne snage i gde ima dovoljno posla. Uostalom, to znaju i hiljade naših građana koji se svake godine tamo upute trbuhom za kruhom, gde svi gastarbeiteri dele istu sudbinu. Migrantima je, dakle, Srbija samo usputna stanica i konačište pred hiljade kilometara koje tek treba da utabaju na putu ka bezbednijem životu. Nakon svega što su prošli, i uoči onog što ih tek čeka, verovatno postoji humaniji način da ih dočekamo i ispratimo nego što su to neprijateljski komentari i anti-migrantski protesti.
Uostalom, sećate li se kako ste se vi osećali onda kada ste i sami pomišljali da napustite ovu našu stradiju, i kad su vas zbog toga opsedali prvi strahovi i neizvesnosti? - Zamislite najgori scenario vašeg puta i smeštaja od koga ste tada strahovali, a potom pogledajte kako on realno izgleda u kratkom filmu koji dokumentuje potresan "put ka gore".