Moj drugar koji je u Beogradu diplomirao svetsku književnost i engleski jezik, otišao je trbuhom za kruhom u Englesku, preciznije u London, još početkom devedesetih godina. Prolazio je sito i rešeto, radio po građevinama, prao sudove i posluživao po pabovima i restoranima ali posle sedam, osam godina, uspeo je da se zaposli u jednoj naizgled skromnoj biblioteci na periferiji Londona. Pisao mi je da je prezadovoljan, posao nije bio težak, dobro se slagao s pretpostavljenima i koleginicama i kolegama.
Biblioteka nije bila ni malo skromna, to je shvatio posle nekoliko dana muvajući se između rafova. Bilo je tu svega i svačega, jeste da je bilo zbrdazdolisano ali je pronašao Aristotela, Platona, Heraklita mračnog, Sofokla, Euripida, pesme Omara Hajama sa uporednim tekstovima na Persijskom i Engleskom jeziku, Averoesa, Aviceninu Nesuvislost nesuvislosti, Upanišade, Ramajanu i Mahabharatu, Dampadadu, Lao Cea, Konfučija, Ibn Halduna i mnoge druge arapske matematičare i astronome. Smejao sam se do suza, pisao je, čitajući prevod Andrićeve Travničke Hronike, prevodilac, odnosno Englezi, nemaju u svom inače bogatom jeziku, neke naše uvrnute reči, naše turcizme pa su pojedine rečenice zvučale komično.Pisao mi je da ga skoro niko nije pitao niti pita o situaciji u Jugoslaviji, bivšoj Jugoslaviji.
Na samom početku uvideo je da su knjige bile raspoređene u samo nekoliko grupa pa je bilo teško pronaći knjigu koja te zanima a posebna muka je bila kad bi se neretko pojavio čitalac znalac koji je tačno i precizno zahtevao određenu knjigu. Na svoju ruku je doneo odluku da pravilno grupiše i katalogizuje knjige. Vremena je imao na pretek, mogao je da ostane u biblioteci koliko mu volja, nije imao prijatelje, niko ga nije čekao u stanu koji je iznajmio pa se sa istinskim zadovoljstvom latio ni malo lakog posla. Otpočeo je s popisivanjem naslova i autora na posebnim listovima papira. Prolazili su meseci a on je bio zadovoljan kako mu posao napreduje. Ovo je radio kad bi uspeo da od svakodnevnog posla, primanja i izdavanja knjiga, naplaćivanja članarine i sličnih administrativnih poslova, otme pola sata, sat a najveći deo je obavljao kad bi biblioteka bila zatvorena. Njegov rad nije prošao nezapaženo, jedne večeri pred zatvaranje biblioteke, posetio ga je Direktor gospodin Stanford. Seo je preko puta njega i u opuštenom i prijateljskom razgovoru, odao mu priznanje i zahvalio mu se. Pitao ga je da li mu je potrebna pomoć, rekao je da može da mu dodeli nekoliko saradnika pomagača. Moj drugar je pomenuo ime svoje koleginice Laure Denč, s kojom je često razgovarao o knjigama ali i o dovođenju biblioteke u red.
Laura je bila oduševljena i s puno elana se prihvatila posla, u početku uz instrukcije mog drugara a kasnije i samostalno. Posle skoro godinu dana njih dvoje je uspelo da po spiskovima koje su pravili, postignu dobru preglednost knjiga klasifikovanih po oblastima, temama, autorima, istorijskim periodima. Od ogromne pomoći, pisao mi je, bila mu je knjiga Alberta Mangela Istorija čitanja, izdata 1996 godine, negde baš kad je bio u sred posla. Mangel, koji je kao šesnaestogodišnjak nekoliko godina čitao Borhesu, napisao je izvanrednu knjigu o istoriji čitanja, čitaocu, piscima i vekovnim mukama i nevoljama u vezi sređivanja i preglednosti biblioteka, od glinenih tablica, svitaka papirusa, pergamenata sve do današnjih izdanja u tvrdom i mekom povezu. Iako posao nije bio dovršen do kraja, biblioteka je zahvaljujući njihovom trudu, postala pristupačna, bez velike muke se mogla pronaći određena knjiga određenog autora iz bilo koje oblasti. Onda su Laura i on odlučili da direktoru i kolegama pokažu šta su uradili. Ni trunke zavisti nije bilo u čestitanjima, i direktor i kolege su bili oduševljeni! Ne dugo zatim, direktor, uz saglasnost upravnog odbora, postavio je mog drugara za svog zamenika.
Tokom svakodnevnog zajedničkog rada, Laura i drugar su se zbližili, odnosi među njima su postali prisni i ubrzo prerasli u istinsku ljubav. Venčali su se skromno, direktor i jedna Laurina koleginica su im bili kumovi. Kao zamenik direktora imao je pristojnu platu od koje su mogli sebi da priušte lepu dvospratnu kućicu sa cvetnim vrtom ispred i baštom sa razgranatim Brestom, pozadi. Ljubav i pažnja su cvetali među njima. Ipak, njihov pravi život je bila i ostala biblioteka. Da bih bio precizniji, mom drugaru je biblioteka bila i ostala nezamenljivim delom života. Laura je ostala trudna pa je vreme provodila u njihovom domu, sedeći u udobnoj fotelji i čitajući ili se baveći kućnim poslovima, uglavnom pripremanjem večere, jer se moj drugar kući vraćao po mrklom mraku. To nije ni malo uticalo na ljubav koju su osećali jedno prema drugom. Laura je bila puna razumevanja ali je moj drugar s vremena na vreme osećao grižnju savesti, pitao se da je ne zanemaruje.
Jedno prepodne idući između visokoh polica ispunjenih knjigama, zadovoljan, bolje reći srećan, na kraju koridora, naišao, bolje reći, naleteo je na veliki kovčeg prislonjen uz zid. Kako nam je ovo promaklo, pomislio je. Pokušao je da ga pomeri, nije mogao, kovčeg je bio težak. Otvorio ga je, jedva je podigao okovani poklopac, Kovčeg je do vrha bio krcat svicima papirusa, pergamenata i gomilom ispisanih rukom ili štampanih papira. Otišao je i vratio se sa baterijskom lampom, tražio je utičnicu u zidu. Posrećilo mu se, pronašao je na metar daljine od sanduka. Doneo je lampu sa zelenim zaslonom i stolicu, seo i pažljivo počeo da vadi dragocenosti iz sanduka, bar je on u tom trenutku mislio da su u pitanju dragoceni spisi. Bio je malo razočaran kad je shvatio da su to uglavnom bili administrativne i birokratske beleške, najverovatnije odavno rastumačene i kao ne mnogo važne, potrpane u ovaj sanduk. Ipak je nastavio da ih vadi i slaže po poreklu na nekoliko gomila. Pri samom dnu sanduka, pažnju mu je privukao požuteo papir s nekim grbom. Prineo ga je lampi, grb je bio grb Britanskog Kraljevskog društva! Tekst na papiru je bio pisan rukom i kratak. S leve strane od potpisa nalazio se datum, 27. Februar 1882 godina. Potpis mu je bio nepoznat, kitnjast ali je izgledao kao da je pero držala drhtava ruka. Vratio se na početak, nije bilo naslova. Počeo je da čita. Posle prve rečenice, samo što nije pao sa stolice! Srce je počelo da mu dumbara u grudima oduzimajući mu dah! Darvin! Pogledom se vratio na potpis. Sad je sasvim jasno video C. R. Darwin! Mahnito je ustao sa stolice i otrčao do police sa Enciklopedijama. Skoro cepajuči listove, prevrtao je knjigu dok nije došao do odrednice Darvin. Grozničavo je tražio datum rođenja i datum smrti velikog čoveka. Najzad! Čarls Robert Darvin, rođen je 12. Februara 1809 a umro 19. Aprila 1882. Pogledao je datum upisan na papiru i glasno uzviknuo: Pa ovo je pisao dvadeset dana pre nego što je umro! Nastavio je da čita, vratio se na početak teksta:
Svakim delićem svog bića, uveren u bezbrojne dokaze koje sam sam sakupio ili video, bez i malo sumnje, čvrsto stojim iza moje (dokazane) Teorije evolucije putem prirodne selekcije!
Zahvalan sam Britanskom Kraljevskom društvu i Francuskoj Akademiji nauka, čiji su članovi, još za mog života, shvatili važnost i vrednost moje Teorije.
P.S. Uveren sam da će i Crkva, moj najžešći oponent, vremenom prihvatiti moju Teoriju.
I šta si uradio sa tim pismom, ja ga nazvah Zaveštanje, napisah mu?
Pismo se nalazi izloženo u staklenoj vitrini u odaji posvećenoj Darvinu u Britanskom Kraljevskom Društvu, odgovorio mi je.