Rekoše jednom prilikom u Simpsonovima: Zbog ovoga će rulja izaći na loš glas.
Danas je posle dvadesetak dana misleća Srbija našla za shodno da se zgrozi time što je pretučen* Raša Popov. Dobri, stari Raša. Starac od 81 godinu. Samo po sebi je strašno da bilo ko pretuče jednog starog čoveka. Licemernim medijima našim je strašnije ako je to Raša, nego ako je neki neimenovani starac iz Deligradske, koji je prema navodima medija preminuo od posledica prebijanja. Jer ako je celebrity više nas boli. Pod pretpostavkom da nepoznati starac nije ničiji deda, otac, muž, brat..
Svi mi pamtimo Rašu. Raša je legenda našeg detinjstva. Pod uslovom da smo imali detinjstvo.
'Ajde sad malo da razmišljamo stvarno. Kakvo detinjstvo ima neko ko sa deset godina ima 300 krivičnih prijava (kao da je to uopšte moguće, krivično goniti decu)? Kakvo detinjstvo ima neko o kome “vodi računa” Centar za socijalni rad? Da li on/a zna za Rašu Popova? Ili za Pepu Prase? Za toplu sobu? Udoban krevet? Mio pogled? Redovan obrok? Igru? Nežnu ruku? Toplomer? Ili zna samo za nasilje, strah, život od danas od sutra na margini socijalnog, emotivnog i ekonomskog dostojanstva?
Eksperimenta radi: zamislite svoje (ili neko vama drago dete) izbačeno na ulicu sa recimo 6 godina… Vratite se po njega za 4 godine. Možete li da zamislite gde će i kakvo biti, sa kakvim mentalnim, emotivnim i fizičkim ožiljcima. Jer roditelja u ovoj priči nema. A već smo shvatili: roditelji mogu biti i neodgovorni, narkomani, bolesni, siromašni, umorni, moralne kreature ili prosto nesrećni. Država ne može. Odgovorne institucije ne mogu. I te institucije nisu neki imaginarni likovi, to su ljudi sa imenom i prezimenom i ličnom, profesionalnom odgovornošću za neku decu. No, našu javnost, medije pre svega, ne zanima odgovornost. Oni bi samo instant krivca. Pa da ih pošaljemo na prinudni rad. I da napomenemo (šta više da tagujemo) nacionalnu pripadnost ne bi li smo dali komentatorima priliku da se što više razmašu u idejama šta sve može da se uradi.
U poslednjih mesec-dva ovo je samo jedan u nizu primera kako mediji ozbiljne društvene probleme nakaradno fokusiraju na posledicu umesto na uzrok. Jer uzrok bi trebalo istražiti. Ali ko će time da se bavi.
Drastičan je primer slučaj šestomesečne bebe o kojoj je izveštavanje išlo od toga da je beba seksualno i fizički toliko zlostavljana da su “plakali inspektori i doktori” uključeni u slučaj do toga su u pitanju povrede nestale zbog nesposobnosti majke da se stara o detetu. Od “majke monstruma” stigli smo do šesnaestogodišnje, ometene u razvoju devojčice, koja je od Centra za socijalni rad koji je i o njoj “vodio računa” dobila dozvolu da se uda za višestruko straijeg čoveka (!!!). Iako je dotični Centar imao svest o tome da ona nije kadra da se adekvatno stara o bebi, kao i da je beba već zbog povreda bivala kod lekara niko nije učinio ništa. Niko nije učinio ništa da spreči novine da danima razvlače nesrećnu decu, i bebu i njenu majku, niko nije stao u njihovu zaštitu, niko nije pozvao na odgovornost ni medije za lažne, a izuzetno ozbiljne i ogavne, optužbe, ni Centar za nečinjenje onog što mu je u opisu posla. Nemoćni i marginalizovani bivaju dodatno poniženi i prokaženi kao krivci umesto kao žrtve.
Najdrastičniji slučaj i sa najtežim ishodom jeste slučaj Ivane Podraščić, devojčice koja je nestala otprilike u isto vreme kao i Tijana Jurić. Za razliku od Tijane koja je stradala iste noći, za Ivanu je bilo nade. Da su mediji svakoga dana objavljivali njenu sliku na naslovnim stranama neko bi je možda prepoznao, alarmirao policiju, bilo šta. Ali Ivana nikome nije bila dovoljno dobra – ni sopstvenim roditeljima, ni Socijalnoj službi (koja se i ovom porodicom “bavila”), ni medijima koji su devojčicu koja je znala i ranije “da ode od kuće na par dana” jednostavno otpisali. Ona je bila jedno od one dece… slab đak, neposlušna, margina života bila je spreman za nju. Nije poživela dugo na njoj.
*Dok sam pisala ovaj tekst ispostavilo se da je “pretučen” dopisano od strane neodgovornih medija, mada je nesporno da je Raša Popov, jedan star čovek, psihički izmaltretiran, da se na njega nasrnulo i da ništa od toga nije smelo da se dogodi. Dečaci sa početka priče i dalje su isti. Imaju 300 nekakvih prijava. I deset godina. I možda (ako je veraovati našim medijima, a vidimo da to nije lako) su skrivili smrt jednog čoveka. Oni moraju da budu resocijalizovani kroz institucije sistema ukoliko je moguće. Ne možete baciti na đubrište života nekog ko ima deset godina.Naročite ne zato samo što "novine tako kažu".
Nije poraz ovog društva u tome što su neka deca maltretirala Rašu Popova. Poraz je što postoje deca koja ne znaju ko je on. Nisu imali priliku da imaju detinjstvo i u njemu Rašu. Poraz je što postoje odrasli koji jedva čekaju da nekog koga je splet životnih okolnosti već gurnuo na margine društva dodatno ponize. Zarad čitanosti. Ili zarad iživljavanja svojih frustracija. Ja sam sigurna da se Raša Popov mnogo više stidi one dece koja su imala prilike da ga slušaju a sada pišu za novine (i komentare po portalima) nego onih koji nikad nisu imali priliku da ga vide jer je jedino što ih je ikad čekalo u životu bila ulica.