Kažu da iskusni prodavci automobila već na prvi pogled znaju koji model će privući kog kupca. Tako, „brze mašine" kupuju muškarci mlađi od trideset godina. Oni prednost daju atraktivnom dizajnu, koji će privlačiti poglede svih, naročito pripadnica lepšeg pola. Ulaskom u mirniji perod života, dakle posle tridesete, odlučuju se prvenstveno za udobna i sigurna kola koja ih neće izneveriti na putu, i u koja će moći da spakuju sve što im je potrebno - dečja sedišta i kolica, sportske rekvizite i prtljag svih članova porodice.
Međutim, ljubav prema brzim kolima najčešće ne umire. Ponovo se javlja negde oko četrdesetog rođendana. Prema nekim statistikama u SAD i zemljama zapadne Evrope, male sportske automobile najčešće kupuju pripadnici snažnijeg pola između 40 i 50 godina. Psiholozi koji su vršili ovo istraživanje smatraju da je razlog to što sredovečni muškarci, za razliku od većine mladića, mogu finansijski sebi da priušte „besna kola", a odlučuju se za njih pre nego za porodične limuzine pod uticajem „druge mladosti".
Brza kola su samo jedan od simptoma takozvane krize četrdesetih. Mene brzi automobili ne fasciniraju, radije rangiram po boji i dizajnu. Kada su žene u pitanju, i dalje mislim da s godinama ide kraća kosa i duža suknja. Nije baš ni da sam iznenada počela da otkrivam čari solarijuma i ekstremnih sportova, doduše njih i ne mogu da praktikujem. Ne pustošim butike sa „fensi" garderobom, niti za svaku novu boru sebe častim novim parom cipela. Dobro, možda ponekad. Priznajem još, da u kulturi koja na pijedestal stavlja mladost i lepotu, vodim neravnopravnu borbu sa gravitacijom i kazaljkom na vagi. No, nije to ono što mi izaziva nemir i zbog čega mislim da me drma kriza četrdesetih.
I najveći broj mojih prijatelja je u kasnim tridesetim i ranim četrdesetim godinama. Gledam sve te ljude koji rade od jutra do mraka i pitam se: ko su vlasnici njihovih života? Da li su oni sami?
Čini mi se da je za celu generaciju karakteristično: „Ne talasaj! Ćutanje je zlato!" I pitam se: Živimo li u snovima? A opet, sanjamo li dovoljno često?
S druge strane odrastali smo uz izreke: „U nadi je spas", „Ne lipši magarče do zelene trave". Radi i ne talasaj, jer može da bude i gore. Pitam se ko je posejao seme straha i zašto se toliko plašimo da život uzmemo u svoje ruke? Zašto se toliko plašimo promene? Zbog neuspeha ili zbog uspeha?
Znam da su četrdesete starost mladosti, ali i mladost starosti. I pored toga se pitam: šta ja to hoću od života? Tražim li preko hleba pogaču?