Hronika| Ljubav| Porodica| Zdravlje| Život

Sećarnik: Lek

Dr M RSS / 15.10.2014. u 06:24

Rada je kružila oko stola sa sinom u rukama, (procedura za podrigivanje posle podoja), šapućući mu Miša, Miša, Miša.., kao da hoće da mu u glavu utuvi ime koje je, zvanično, nosio tek dva dana, od Duhova. Do krštenja je bio  Predrag, to ime je dobio za nedajbože još u porodilištu, na Znamenju;  brižna crkva se ne odriče ni jedne duše. Ponosni nosilac dedinog imena je, konačno, učinio ono što se od njega očekivalo a zvuk učinjenog se poklopio sa zvukom automobila koji se kretao kaldrmom i zaustavio pod prozorom. Rada se malo secnula; u vreme u kome se automobilom vozi jedino vlast automobil pod prozorom može da izazove samo nespokoj. Stavila je dete u krevetac i provirila kroz prozor, taman da vidi kako ženska prilika čije je lice bilo skriveno amazonskim šeširom izlazi iz kola i ulazi u kuću. Za trenutak je odahnula, ali samo za trenutak, jer je mališan, naglo ostavljen, počeo da se buni; njegov uvredjeni plač  slio se sa zvukom zvona na vratima i nežna majka je ponovo prigrlila sina i, sa njim u naručju, provirila kroz špijunku. Lice koje je videla nateralo ju je da otključa bravu drhtavom rukom.

„Otkud Ti?“, zaprepašćeno je upitala.

„Nije važno“, odgovorila je ledenim glasom Zora,  njena snaja o kojoj se ništa nije čulo još od onda kad je ostavila malog Zorana u Smederevu, „samo mi daj Drrragov sat“, rekla je, a ovo rrrrr je  zvučalo kao kad testera kolje dasku. Otkud zna za sat? pitala se Rada u sebi, „Brzo, žurim“! podviknula je Zora zapovednički i Rada je, poslušno, dok joj je kroz glavu prolazilo Dragan je, sigurno, u nekoj nevolji i  možda mu je sat spas, neki otkup...to je vredan sat..otišla do sobe i donela traženi sat. „Šta mi je sa bratom“?, pitala je tiho dok je Zora spuštala sat u džep. Nije dobila odgovor. Dok joj je snaja silazila niz stepenice Rada je otišla do prozora; kroz zadnje staklo velike crne limuzine videla je krupnu mušku ruku  koja je obgrlila Zorina ramena;  virila je iz rukava prepunog zlatnih širita.

Ujka-Milan se vratio iz Nemačke bez ikakvih širita, negde krajem juna, izbledeo kao uniforma koju je nosio.  Oficirske epolete je skinuo kad se popeo u voz koji će ga iz zarobljeništva vratiti u Beograd; mrzovoljni izraz lica nije. Danima je bazao po gradu, zaustavljao se pred poznatim kućama, ali nije ulazio. Osim kod Olge. Tu bi se, sa zebnjom, raspitivao o vlasnicima tih kuća u koje nije smeo da stupi. Odgovori su češće izazivali uzdahe žaljenja nego olakšanja i, dok bi sve dublje tonuo u fotelju, bilo je pitanje trenutka u kome će poslednja slamka kamili slomiti kičmu. Uskoro, više ništa nije pitao, nije učestvovao u razgovoru, samo bi sedeo ugaslog pogleda koji je njegove sestre plašio više nego da su mu u očima videle ludački plamen.

„Bojim se da se ne ubije“, žalila se tetka –Ruža doktoru Spasiću. „Svima nam je teško, zbog svega, ali on, taj snažni muškarac, sve je to primio mnogo teže od nas. A kažu da su žene slabiji pol“.

„Prvo, žene su jači pol“ odgovorio je galantno doktor, „a drugo, to nema veze sa polom. Mi smo tragedije doživljavali jednu po jednu, u dugom periodu, i pomalo i polako se navikavali na njih. Njemu se ceo svet srušio odjednom. Sećate se koliko puta smo se nas dvojica sukobljavali oko raznih stvari, kao bokseri u ringu? On, konzervativan, ja, liberalan, zvali su me crveni doktor, zar ne? Ali, mi smo se boksovali u jednom ringu jasno omedjenom onim konopcima i unutar jasnih pravila. Sad je neko uleteo kroz te konopce i tresnuo ga u potiljak, kršeći pravila. Jasno je da je u nokautu. Trebaće mu vremena da se podigne, zašto mu ne skrenete pažnju na nešto novo, nešto lepo, nešto što budi nadu?“

„Eh, doktore, šta u ovoj zemlji, i sada, ima lepo i budi nadu“, rekla je Ruža, ne kao pitanje nego kao poražavajući odgovor, i onda je zastala, brzo se oprostila od domaćina i žurnim, njoj nesvojstvenim korakom  otišla u Profesorsku koloniju, kod Rade i Baneta, da potraži lek.

Sutradan je lek, prepovijen i podojen, mašući nogama u belim kolicima sa uredno štepovanim bočnim stranicama, predstavljen ujka-Milanu koji je zamišljeno kašljucao u svojoj beržeri, odsutnog pogleda, kao da su metar duga bela sportska dečija kolica sasvim neupadljiva u polumračnoj sobi sa tamnim nameštajem.

„Ujka“, prekinuo je Bane neprijatnu tišinu podižući dete iz kolica „ni Rada ni ja nemamo oca, Božija volja, ali ne valja da naš sin nema dedu. Ovo je Miša, Tvoj unuk, deda-Milane“. Stajao je tako, sa detetom u naručju a Liza, ujka-Milanova domaćica, kao da je neki režiser udesio scenu, podigla je roletne i pustila da sobu obasja popodnevno julsko sunce.  Ne zna se da li je suzu u oku starog ratnika izazvao sunčev zrak koji je rasparao polumrak ili prizor bebe u belom koja mlatara udovima kao kornjača na ledjima, tek,  dotle smlaćeni čovek  polako je  ustao, pružio ruke ka detetu i drhtavim glasom rekao: „ Dodji, pile dedino“!  Uzeo ga je u naručje, nimalo trapavo, kao što bi se moglo očekivati od matorog neženje, nego sasvim pažljivo, kao kad je, pre više od pola veka, prvi put prigrlio granatu a onda je, činilo se u beskraj, ponavljao  dedino, dedino, dedino…

Posle pola sata, Dedino-Milan, odmah tako prozvan kao žrtva Ružinog dobroćudnog peckanja, bio je  toliko oporavljen da je bio spreman i na davanje dugoročnih, strateških saveta.

„Deco“, govorio je kroz kašalj koji je izbijao posle svakog udaha, „ naše je prošlo. Ovi su došli da ostanu.  Mi, stariji, ima da pognemo glavu i da gundjamo, za vas mlade, i ovo pile dedino, samo su dva puta. Jedan je da i vi pognete glavu i živite od njihove milosti ili, ako to ne možete, a znam da nećete moći, da učite škole i da budete najbolji pa da ne mogu bez vas. I da nikad ne udjete u tu njihovu partiju jer, ako udjete, a zvaće vas, brzo će da vide da ste krupniji, po vaspitanju i znanju,  pa će da vas samelju da lakše stanete u tu njihovu kobasicu od radnika i seljaka a vi da budete začin od poštene inteligencije. Zato, da završavate taj fakultet čim se otvori, pola ste već prošli, a onda ste na konju. Ovi  jesu nepismeni, ali nisu glupi, pa da čekaju da se obrazuju; moraće da vas vuku za rukav za sve što ne budu mogli da reše lopatom. To je vaš put, da, dok se oni ne opismene, vi već imate deset godina iskustva pa da ih podučavate. Samo, nikad ne ulazite u tu njihovu Partiju“.

Pile dedino je počeo da kenjka predveče a prvi put se zakašljao pred ponoć.  Brižna majka  mu je, proveren metod, prislonila usne na čelo i munula Baneta: „Gori“! „Šta gori“?, pospano je promrljao otac-kolac ne otvarajući oči. „Dete“!, kriknula je Rada, a taj vrisak je Baneta smesta prizvao u košmarnu stvarnost. Šta raditi sa šestonedeljnom bebom u groznici, u sred noći, bez znanja, bez lekova, bez saveta starijih ..?

Komšije prekoputa imali su dvogodišnju devojčicu, što znači iskustvo, i imali su toplomer, dragocenu spravicu u crvenoj, kartonskoj futroli. Imali su i specijalnu komovicu, samo za ovakve slučajeve, pa je noć protekla u naizmeničnom trljanju malog bolesnika čudotvornom tečnošću i njegovim uvijanju u mokre peškire; ipak, toplomer je bio neumoljiv, nijednom nije pokazao ispod četrdeset. „ Dobiće fras“, rekla je komšinica pred zoru.“ Morate kod doktora“.

Dr Smilja je bila iznenadjena kad je na vratima svog stana ugledala usplahiren i zaduvan poznati mladi bračni par sa bebom koja je disala kao kad škripe zardjale šarke. Energično je pritegla pojas penjoara, pokazala im rukom ka trpezarijskom stolu i počela da pretura po fiokama , tražeći svoje alatke. Njen muž, poznati profesor, osnivač Histološkog instituta Medicinskog fakulteta, sa koga je izbačen kad su došli Nemci, užurbano je prošao kroz sobu mrmljajući nešto što je ličilo na pozdrav i dohvatio se kvake; očigledno mu je ovakva situacija bila poznata a mikroskopi nisu smeli da čekaju, sad kad ga je nova vlast ponovo ustoličila.

“Zapaljenje pluća, vrlo teško”, rekla je doktorka kad je završila pregled, vrteći naočari u ruci. “ I šum na srcu, mali, ali to sad nije važno”. Izraz žaljenja koji je imala na licu govorio je o ozbiljnosti situacije. “Napisaću vam nešto”, rekla je tiho, kao da se izvinjava. Dok su silazili niz stepenice, Radi  su odzvanjale reči kojima je doktorka htela da je uteši: „ Ne očajavajte, mladi ste, imaćete još dece“. Te reči su joj se motale po glavi i dok su kucali na vrata dr Spasića, tiho, da ne probude gospodju Polet; znali su da je dr Spasić već odavno na nogama i nadali su se da još nije krenuo na posao.

„Nažalost, ne mogu da pobijem Smiljinu dijagnozu“, govorio je ozbiljno doktor, „ali ću da probam da joj pobijem prognozu. Pisao mi  kolega sa studija, dugačko pismo kako samo Englezi pišu, i još na francuskom, dosta dobrom za jednog Engleza; ovi koji su ga čitali pre mene sigurno su se dosta mučili da razumeju, toliko da se nisu ni potrudili da ponovo zalepe kovertu. Ukratko, kolega je bio nešto kao pomoćnik Čerčilovog ličnog doktora, lorda Morana, pa piše kako su Čerčila izlečili, krajem `42., od ozbiljnog zapaljenja pluća nekim novim lekom koji se zove Sulfamilamid. Sad samo treba da nadjemo tu stvar, možda u engleskoj vojnoj misiji ima neko ko nešto zna o tome. Treba nam neka veza, ja ne znam tamo nikog. Dok ja pogledam ko bi mogao da zna, vi telefonirajte na Neimar, da dodje neko da bude sa vama, da ne budete sami“.

Bane je odmah okrenuo onaj trocifreni broj kojim se pozivala roditeljska kuća i počeo da govori paničnim tonom, još pre nego što se iz slušalice začulo jedno pospano Alo. Dok je govorio, dr Spasić se vajkao Radi: „Tužno je to, da o novim lekovima čujem iz privatnog pisma. Bili smo odsečeni od sveta četiri godine, nije bilo nikakvih časopisa, a medicina napreduje. O novitetima, možda, znaju ovi koji su sad šefovi, oni iz mog vremena su, uglavnom, sklonjeni, a ovi novi ćute. Čuvaju znanje, valjda, šta ja znam, za svoje. Čekaj“!, lupio se rukom o čelo, „zvaću Koču Todorovića, njega su ostavili“.

Za to vreme je i Bane završio sa telefoniranjem pa su svi krenuli na razne strane, žalosna trojka kući, a dr Spasić na posao, sa rečima: „Dolazim kod vas oko podne, čim saznam nešto novo. Vi uzmite ovo što vam je Smilja dala, to je najbolje što sada možemo“. Nije im ostalo ništa drugo nego da ga poslušaju.

Požrtvovani doktor je stigao malo pre dvanaest, zaduvan i znojav, govoreći čim su se otvorila vrata: „ Zna Koča, sve mi je rekao! Sad samo da nadjemo vezu za lek, ima ga vojska, samo što ja ne znam nikog, čekaj, znam Gojka Nikoliša, bio je fini čovek, ne verujem da su ovi mogli da ga pokvare“. Tako govoreći, ušao je u sobu i tamo zatekao Miomira i Peru, na stolu flaša, i neka kutija pored nje, a nikakve čašice. Pogledao ih je upitno a onda mu je Mima rekao: „Evo ga lek“, mirno, kao da je trknuo do radnje i doneo šta su mu rekli. „Otkud vam“?, pitao je dr Spasić zgranuto.

„Bane je jutros, iz Vaše kuće, telefonom ispričao sve što ste rekli a nas dvojica se pokupimo i pravac kod Engleza. Jedva se sporazumemo sa onim na kapiji, Pera zna sto engleskih reči iz filmova, ja ni toliko, ipak mu objasnimo da imamo „informejšn big importejšn“ i on nas odvede kod nekog u betldresu, valjda je mislio da imamo vest o pokretu ruskih trupa, kad, ovaj uniformisani, posle bezuspešnog pokušaja da nas razume, okrene na Parle vous Francaise i tu je bio naš! Ja se predstavim kao lični prijatelj kralja Petra, potkrepim  to imenima nekih Engleza koje sam upoznao na dvoru, provučem kroz priču i kako me je kraljica Marija vozila u Bugatiju, on me samo ozbiljno gleda i, na kraju, valjda je bio zadovoljan pričom, upita šta može da učini za nas. Mi mu objasnimo celu situaciju, samo nam je bilo teško da ponovimo ime leka, a on nas lepo odvede na sprat i upozna sa njihovim doktorom govoreći mu na engleskom nekoliko rečenica u kojima se često ponavljala čarobna reč King Piter. Ispalo je da i  doktor zna francuski i mi ponovimo celu priču i dobijemo ovu flašu, to je protiv temperature, i ove kesice sa praškom, to je taj lek. U kutiji je i uputstvo na francuskom, pisao je rukom, valjda može da se pročita“.

„Vi ste neverovatni“!, zadivljeno je rekao dr Spasić.

„Ne, mi smo stričevi“, ubacio se Pera. „Ono što je neverovatno je da mi je, kad smo odlazili, onaj prvi Englez ponudio posao. Kaže, svidja mu se takva samouverenost, da se upadne u Vojnu misiju i traži lek za dete. Tako gusarski, rekao je. Biću kurir, privremeno, imam rok od tri meseca da naučim engleski, a posle ćemo da vidimo“.

„Ja sa ovim Sulfamilamidom nemam nikakva iskustva a i ovaj kolega ga nikad nije davao deci, on je trupaš, poslednje bolesno dete je video na studijama. Iskreno govoreći, ispada da je vaše dete zamorac. S druge strane, bojim se da nemamo šta da izgubimo, da budem iskren“, rekao je dr Spasić obraćajući se mladim roditeljima.

„Daćemo lek“, odgovorili su u glas a da se nisu ni pogledali, sa izrazom lica čoveka koji je vezan za električnu stolicu i nada se da će da nestane struja.

Sledećeg dana, predveče, temperatura je počela da pada.

 

 



Komentari (20)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

janeznam janeznam 07:19 15.10.2014

Dobro jutro,

„informejšn big importejšn

to je lozinka koja otvara sva vrata.

lep dan





Dr M Dr M 07:26 15.10.2014

Re: Dobro jutro,

lep dan


Hvala, i Tebi janeznam
hajkula1 hajkula1 10:37 15.10.2014

Pozdrav


Lek



Dr M Dr M 11:54 15.10.2014

Re: Pozdrav

hajkula1

Lek








mirelarado mirelarado 16:45 15.10.2014

Re: Pozdrav

hajkula1

Lek






Dr M Dr M 17:22 15.10.2014

Re: Pozdrav

mirelarado
hajkula1

Lek








Hvala mirelarado, ne za lek, za lek se ne kaže hvala, nego za sliku na kojoj se vidi ispravno ime leka. SulfaNilamid. Kod nas su ga zvali onako kako sam ja napisao, SulfaMilamid, česta zamena slova M i N u nazivima, kao kad neko kaže BromazepaN umesto BromazepaM. Možda je jeziku tako lakše?

Akterima opisanog lečenja ne mogu da zamerim, preparat je stigao u prašku, u kesicama bez oznaka, pa se onda rastvarao u vodi.


mirelarado mirelarado 19:09 15.10.2014

Re: Pozdrav

BromazepaN umesto BromazepaM. Možda je jeziku tako lakše?


Да, лакше је, према фонетској структури нашег језика.

За лек и није много важно како му је тачан назив, много је значајније да је деловао и да је температура почела да опада.
Dr M Dr M 19:39 15.10.2014

Re: Pozdrav

BromazepaN umesto BromazepaM. Možda je jeziku tako lakše?


Да, лакше је, према фонетској структури нашег језика.


se znanju!
razmisljam razmisljam 17:09 15.10.2014

Ух!

Добро је што је нестало струје у пресудном тренутку.
Dr M Dr M 19:36 15.10.2014

Re: Ух!

razmisljam
Добро је што је нестало струје у пресудном тренутку.


Paradoksalno, "nestanak struje" nije bio put u mrak nego u svetlost.


jedi-knight jedi-knight 19:46 15.10.2014

...

Dobro veče doktore.

Prolazio, pa da se javim. Lepo je legla priča uz čaj od kamilice

Dr M Dr M 20:20 15.10.2014

Re: ...

jedi-knight
Dobro veče doktore.

Prolazio, pa da se javim. Lepo je legla priča uz čaj od kamilice



Baš fino što si navtatio na čajanku, ja baš pijem lipov..
hajkula1 hajkula1 14:01 17.10.2014

Re: ...

Dr M
lipov...







I ja ga volim Pomaže protiv kašlja.

Dr M Dr M 18:38 17.10.2014

Re: ...

hajkula1
Dr M
lipov...







I ja ga volim Pomaže protiv kašlja.



I miriše na proleće..
Hansel Hansel 12:08 17.10.2014

Сад морам...

... да прочитам све пропуштене делове Сећарника!

Dr M Dr M 18:40 17.10.2014

Re: Сад морам...

Hansel
... да прочитам све пропуштене делове Сећарника!



Samo polako, Hansele..

Još malo pa nestalo.
Hansel Hansel 19:47 17.10.2014

Re: Сад морам...

Блога или Сећарника?

У првом случају морам да пожурим.
bocvena bocvena 07:09 18.10.2014

Re: Сад морам...

uživala.

i ja imala jednog deda strica. sve nas učio engleski, u starom saloncu, u kraljice natalije. kretao se sporo, pričao još sporije. nikad ga nisam čula da se na nešto žali. slika kralja petra,ikona i kandilo. retko blag čovek. tek kasnije sam shvatila dubinu sloma. kraljev oficir, visoka kultura, beg u francusku, povratak uz titovo obećanje o amnestiji, hapšenje, robija, razvod, gubitak dece, starost u tišini i zapećku...

kao ruska literatura - pogrešan korak i suvišan čovek.


Dr M Dr M 08:00 18.10.2014

Re: Сад морам...

kao ruska literatura


Da, stalno nas prate neki Zli dusi, uvek smo izmedju Zločina i kazne, proganja nas utisak da smo Poniženi i uvredjeni, ponašamo se kao Kockar pa završimo kao Bedni ljudi.

Ovo se ne odnosi, naravno, na Tvog rodjaka nego na ovdašnju populaciju.

bocvena bocvena 08:05 18.10.2014

Re: Сад морам...

Da, stalno nas prate neki Zli dusi, uvek smo izmedju Zločina i kazne, proganja nas utisak da smo Poniženi i uvredjeni, ponašamo se kao Kockar pa završimo kao Bedni ljudi.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana