Nisam Tomas Man ali smrt u Veneciji i smrt u Sutomoru i pored svih svojih različitosti, zanimljivosti i osobenosti, ipak su samo smrti.
U prvoj polovini šezdesetih godina, obuzela nas je manija igranja pokera. Nije bilo mesta u Titogradu, makar malo skrovitog, koje nam nije odgovaralo da odigramo nekoliko partija, odnosno onoliko dok nas neko ne bi prekinuo. Mene i mog klupnog kolegu a uz Puca najboljeg prijatelja, Gara, profesor, naš razredni, inače strastveni pokeraš, uhvatio je zanesene kako u zadnjoj klupi, bili smo najviši u odelenju, igramo poker. Istog časa nas je premestio u prvu klupu koja se naslanjala na njegovu katedru.
Imali smo jednu, prisvojili smo je, kapelu na starom Titogradskom groblju u podnožju Gorice, u kojoj smo, nije bila zakatančena, igrali poker čak do duboko u noć uz upaljene šterike. Igrali smo mi klinci ali su često znali da nam se pridruže i stariji mangupi, Pančo na primer i Zeko, cepač karata u bioskopu Doma omladine. Čip je bio sića ali uz pot, repot, supot, dešavalo se da se čovek dobro opari.
Jednog leta, ne sećam se više ko ali neko predloži da se ušunjamo u hotel Crna Gora i tamo nađemo pogodno mesto za našu rabotu. Hotel smo poznavali kao svoj džep, malo, malo pa su u njemu odsedali Šejn - Alan Lad, pa Stiv Rivs, Ričard Vidmark, snimale se koprodukcije a mi upadali kroz hotelsku kuhinju, tamo je rabotala Fićova majka, penjali se stepenicama i tražili autograme. Na svakom spratu postojali su tz Saloni, Plavi, Zeleni… u kojima su tadašnji crnogorski rukovodioci po ustaljenom običaju posle podne igrali preferans. Preko puta Salona nalazile su se prostrane garderobe sa velikim i visokim pultom. E mi ti se zavučemo ispod pulta garderobe Plavog Salona, prekrstimo noge i počnemo da igramo. Sve je išlo kao podmazano do trenutka kad se posvađaše, zakrviše Garo i Fićo oko toga čija je kenta jača. Obojica su imali majorske kente ali Garo u trefu a Fićo u hercu. I jedan i drugi su tvrdili da je njihova kenta jača. Podigoše glasove, počeše da viču, pokušavali smo da ih umirimo i taman kad nam se učinilo da ćemo u tome uspeti, preko pulta se promoli glava našeg profesora srpskohrvatskog jezika i sekretara partijske organizacije gimnazije! Lijepo bogami, poker i ni manje ni više nego pred Blažovim nosom, neće ovo proći tek tako, kupite se odavde i da vas nikad više nijesam ovdje vidio! Za one koji ne znaju, Blažo, Blažo Jovanović je tada bio Predsjednik Republike Crne Gore. Pokupismo se mi i idući ulicom Slobode, na glas razmišljasmo šta sve može da nas snađe. Ako nas izbače, ja ću poć u Foču, reče Vuko, tamo je Čižek profesor. Dumasmo mi dugo ali da nam sutrašnji dan nije izgledao crn kao đavo, lagao bih. Prvi čas matematika, predaje nam je razredni, uđe i po običaju s vrata nepogrešivo baci dnevnik na katedru: Prije no što počnem da predajem, zamolio bih Mikelea da mi kaže kojim kartama igra poker. Ustanem govoreći: Pjatnikovim, kojim bi drugo! Tako, tako, jedan je Pjatnik, nasmeja se razredni ali prećeraste ga brate! Nemate još osamnaest godina a smucate se po hotelima i kartate se pod nosom najviših glava u Republici! Jel to dolikuje jednom gimnazijalcu, ne znam što ću s vama, ustanite svi koje je profesor juče uhvatio, neka vas vidi cijelo odjeljenje. Ustadosmo Garo, Puco, Vuko, Fićo, Vuča i ja. Evo pogledajte ih dobro, da se ne lažemo lijepi su i stasiti momci ali pored ovoliko lijepih đevojaka, oni se prhvatili karata… Ali profesore, ustade moja tadašnja devojka, oni su i odlični sportisti, Garo je skakač u vis, Mikele trči na 100 metara i u štafeti je 4 x 100 metara, najbrži je u Titogradu, dižu i tegove, svi zajedno treniraju fudbal u Budućnosti… Neka te mala, prekide je razredni, viđećemo što se može učinjet ali da mi tvrdo i čvrsto obećate da nikad više nećete igrat poker u hotelu. Zaklesmo se mi u glas i razredni nekako zataška stvar. Čak priča nije dospela ni do naših roditelja. Dobar je bio Branko!
Iduće godine a mi nismo prestajali da igramo pokericu, stvar je postajala sve više ozbiljna. Ulozi su bivali veći, dobijena ili izgubljena lova nikako nezanemarljiva, postali smo pravi ovisnici. Kako je taj proces napredovao, postepeno su otpadali, prvo Vuča, koji je ionako igrao zbog društva a manje zbog uživanja, pa Vuko i Fićo, Garo je smanjio doživljaj ali Puco i ja smo i dalje, čak sa još većom strašću nastavili da igramo.
E u to vreme se pojavljuje on, Mehmed koga niko nije zvao po imenu, nego Meto. Bio je iz Stare Varoši, kuća mu je bila između Pjace i Sahat kule na kraju jednog sokačeta. Imao je petoro dece ali je samo najmlađeg uvek vodao sa sobom. Bio je nekoliko godina mlađi od mog oca, sede čupave kose i brade koju je brijao jednom nedeljno. Nizak rastom, ja sam tada već imao 185 cm a on ne više od 156 cm ali živahan i neprestano u pokretu, oči kao da su mu kružile oko glave, ništa nije moglo da mu promakne. Aladine, tako mu se zvao sin, đe si krenuo, reka sam ti da se ne mičeš od mene! Voleo ga je najviše što je mogao i neprekidno brinuo o njemu. Zašto i kako i zbog čega, Meto je mene izdvojio od svih mladih pokeraša i utuvio sebi u glavu da me nauči i pouči. Jednom me odveo u Moračke pećine ispod vojske i Aladin je bio s nama. U rukama je držao neaspakovan špil Pjatnikovih karata: Slušaj me Mikele i zapamti dobro, kad sjedneš da igraš poker, sve pare koje imaš nijesu više tvoje! Kako nijesu, našao sam se u čudu! Lijepo, oprostiš se od njih čim sjedneš i onda možeš slobodno da igraš. Ako cijelo vrijeme misliš na pare, te koliko sam dobio, te koliko gubim, oću li se povratit, izgubićeš ih dok trepneš. Prva lekcija i sigurno najvažnija u kockanju. Iako sam bio više nego talentovan, Metove lekcije su mi pomogle da steknem nekakav ugled u pokeraškom svetu. Bez obzira na njegov društveni status, nezaposlen ili zaposlen na kratko vreme tu i tamo, svi viđeni pokeraši su ga zvali kad je u pitanju bila dobra partija. I imao je, okle mu, para kad je trebalo. Ponekad me je vodio sa sobom ali mi nikad nije dozvolio da se uključim u igru. Imaš kad, pred tobom je vrijeme. Vrlo često je dobijao velike sume od kojih je dve trećine obavezno davao ženi za đecu i dom. I onda je nestao! Pitao sam njegovu ženu gde je, odgovorila mi je da je s Aladinom pošao za Bar i da joj je rekao da ga neće biti nekoliko dana. Prođe deset dana, pa dvadeset a od Meta ni traga ni glasa! Žena, šta će, prijavi miliciji nestanak muža i sina. Bi angažovana barska milicijska stanica, raspitivali se po Baru i okolini, Meta i Aladina niko nije ni čuo ni video. Sve dok jednog dana u milicijsku stanicu ne dođe mašinovođa šinobusa koji je saobraćao od Titograda do Bara i reče im da mu se učinilo da je po izlasku iz Sozine pred Sutomorem, video nepokretno ljudsko telo pored pruge. Bio je to Meto ali bez glave! Glavu su mu pronašli u tunelu stotinka metara od izlaza. Aladina su preklanog našli desetak metara ispod pruge u nekakvim šipkovim dračama. Nikad se i pored obimne istrage nije saznalo ko je to učinio.