Brada blago podrhtava, kao i glas. U očima munje cakle u suzama. Plave zglobovi na rukama koje stiskaju sto pred njim. Da... Ni on nije supermen. Jeste ministar, jeste Njegov najbliži saradnik, jeste doktor - ali, i on je čovek, i on je roditelj, ni on nije od kamena!
I do vraga samokontrola, do vraga prezumpcija nevinosti, do vraga pravila, procedure, zakoni!
MONSTRUM! Dragan Đurić je ubica, i da se to utvrdi ne treba nam ni sud ni sudski proces. A za njega nema kazne do SMRTNE KAZNE!
E pa - aferim ministre.
U Bajmoku je ubijeno dete. Posle beskrajno dugih dana potrage, stravičnih za roditelje i za sve koji su devojčicu poznavali i tražili, istraga je došla do osumnjičenog.
Osumnjičenog.
U toku noći pojavila se vest: ministar i direktor policije na putu ka Bajmoku. Tijana? Ništa. Ni reči. Onda se saznaje da je policija utvrdila da je dete ubijeno, i da se zna identitet osumnjičenog za to ubistvo.
U deset sati pre podne, odnosno sa malim zakašnjenjem, ministar doktor Stefanović drži konferenciju za štampu. I sem što osumnjičenog proglašava monstrumom i presuđenim ubistvom, izražava žaljenje zbog ukidanja smrtne kazne. A onda za njim kreće huk na društvenim mrežama i čitavoj javnosti:
NA SMRT! NA SMRT!
Zaista - šta je falilo Dušanovom zakoniku? Kad smo već, sem po Dušanu samom i snazi Srbije - na putu da, sve jureći ka Evropi - brzom brzinom stignemo baš tamo i budemo baš takvi: kao Srbija u tom četrnaestom veku. Politički, pravno, ekonomski, socijalno.
Imamo kapacitet da to hitro postignemo.