Zagrljaj i poljupci.
Jebote, nismo se videli od prošlog milenijuma...
Zar je prošlo četrnaest godina?
Ma više, skoro dvadeset...
Ne zajebavaj...
Izgledaš bre k’o momak, dobro, posedela ti kosa, posedela brada ali nigde bore i vitak si burazeru...
Ne preteruj, šta tebi fali...
Šta mi fali, vidi mi stomačinu, širi sam nego duži...
Jebi ga, uvek si bio bucmast, voliš brate da klopaš… još ako i guneš koju…
Nego šta nego gunem, batalio sam ljutinu ali pivčuga mi legne samo tako… nego neko mi reče da ti već godinama ništa Loza…
Počela je da teče već osamnaesta godina kako sam prekinuo, što reče onaj moj kolega Rus, sećaš ga se Aleksej iz Petrovgrada, ti si Mikele mnogo brzo ispio svoje bure…
I? Jesi li imao krize…
Ne, kao da nikad nisam pio i ni jednog trenutka nisam poželeo da popijem, da mogu sa duvanom tako…
Pušiš konju a infarkt, imaš sina i ženu, imaš Radmilu, moraš bre da budeš odgovorniji, nisi sam na svetu a i što ne bi poživeo 100 godina…
Planirao sam devedesetšest…
Zajebavaj, zajebavaj… Pre neki dan mi pade na pamet kad smo ono sedeli, devedestčetvrte ili pete a ti… jebote, to je samo tebi moglo da padne na um…e jesmo se posle zezali… nezaboravno!
Kad, gde, ne sećam se…
Ne seri, bili smo kod Mice u Sremu, Deki, Zoran, Bobo, Buda, Bata Laki, Miša Brica, Pop, Mile, ti si doneo teleći but…
Pojma nemam o čemu pričaš…
Ti k’o onaj: Ko, jel' ja?, ne verujem ti, celog života si citirao, parafrazirao Branu Petrovića: Pamćenje je bolest moga uma a sad se kao ne sećaš...
Da me ubiješ ne mogu da se setim!
A pamtiš sitnice i svakojake gluposti kojih se niko ne bi setio, čitao sam, pratio sam tvoje pisanje na B92 blogu...
Dobro de, mogu i ja da imam rupu u pamćenju... i šta sam ja to kao...
Zajebi bre, ispalo bi usrano da ti prepričavam, k'o kad Sale priča vic...
Šta si se zakačio za to... seti se Bledskog jezera... koliko smo imali godina, četiri, pet... ti si mi najstariji prijatelj, drugar na svetu, pa Mljeta, Neuma...
E u pravi čas, Deki jel' se sećaš kad je ono Mikele...
Deki sedajući, kako da se ne sećam, to beše početkom devedesetih, smeje se, Mikele započeo a ja sam sitno dosoljavao... i uspelo bogte!
Prilaze Gaga i Ćeva, sedeli za susednim stolom i čuli, Gaga se guši od smeha a Ćeva kaže: Jes’ da znam samo po priči al' je postalo mit Šest Kaplara čak i ovi novi klinci prepričavaju i kako ti samo pade na pamet... a Bata Laki se o’ma primio k’o mlad majmun…
Ne seri, sam je objasnio zašto, mršti se Deki.
Čekaj bre malo, o čemu se radi, šta je to meni palo na pamet, jesam li nešto zajebao Bata Lakija…
Nisi Bata Lakija nego Mladića, povaljaše se od smeha, suze im na oči udarile!
Tad mi dođe iz dupeta u glavu! Naš drugar Bata Laki Pukovnik JNA, raketni stručnjak, kad je došao iz Zagreba, po naredbi Miloševićevoj da svi oficiri koji su rođeni u Bosni I Hercegovini moraju da se stave na raspolaganje Ratku Mladiću, ucenjen životima ćerke i žene, to je i učinio. Ne želeći da učestvuje u raznoraznim idiotlucima, dogovorio se s Šefom, tako su zvali R. Mladića, da se bavi nabavkom nafte. Znajući da i sam na neki način doprinosi ratnom sranju, nije želeo da o tome priča i govori. Mi smo to poštovali, mada je Deki umeo kad se dobro nalije, da ga podjebava. Dolazio je svakih dvadeset, mesec dana u Beograd i kad obavi posao, naravno pravo kod Mice. Tako je došao i to veče. Reč po reč, čaša za čašom i Bata Laki se izreče: Jebote, dosadilo mi je da naftašima poklanjam pištolje sa sedefnom drškom, već imaju zavidne kolekcije ali Šef to smatra izuzetnom pažnjom…
Slušaj Laki, prekinem ga, a što naftašu ne bi poklonio moju sliku, svetski je čovek, jebe se njemu za pištolje, umetnost je za njega…
Prava reč u pravo vreme, reče Deki, jebeš gvožđuriju, živela umetnost!
Bata Laki me pogleda: A jel’ imaš veliku…ogromnu sliku, ne ide mi da mu dajem neki prcoljak…
Imam jednu koju do sad nisam hteo da prodajem, želeo sam da je sačuvam za sebe, metar i po sa metar i osamdeset ali…
Reci cenu…
Pet hiljada maraka, odvalim bez razmišljanja a sa deset maraka smo preživljavali mesec!
Laki se maši za novčanik, izvadi petsto maraka, pruži mi ih: Nemam toliko kod sebe, ostatak sutra kad je doneseš u…
Izađem ja, promenim sto maraka, kupim teleći but, odnesem ga u kuhinju da ga spreme i nastavimo da klopamo i pijemo do fajronta.
Kad smo se rastajali, Bata Laki me po ko zna koji put opomenu da sutra tačno u deset sati donesem sliku u…
Zima, sneg, bljuzgavica, zovem transportere, slika ogromna, deset sati samo što nije! Tražim od dispečera taksi sa velikim gepekom. Najzad! Privežemo nekako sliku, viri pola metra i pravac odredište. Stignemo u minut do deset, taksista poče da odvezuje sliku a ja na portirnicu, kažem ko sam i koga tražim. Kolega će vas otpratiti gospodine, mi ćemo se pobrinuti za sliku. Uvedu me u raskošan apartman, desetak prostorija, koliko sam mogao da procenim, Stigao si, Bata Laki u pukovničkoj uniformi, da te upoznam…pružimo ruku jedan drugom, Šta biste popili…Mikele pije samo Lozu, nasmeja se Laki… Možda biste ipak da probate nešto drugo, imam… Koje Burbone imate… Wild Turkey, Jim Beam, Four Roses… Četiri ruže će mi pasovati, kažem. Osoblje, tiho, na prstima kao gejše, donese piće i nestade. Popismo, Naftaš je gledao sliku koju su postavili tamo gde je rekao, divio se, delio mi komplimente, pitao me da li može da promeni ram i da mu sugerišem kakav… I tako truć, puć, ja se već uzvrpoljio, Laki me snimio i reče da se pozove taksi. Dok dlanom o dlan, javiše da nas taksi čeka. Pozdravismo se, poželesmo sve najbolje jedni drugima i nas dvojica u tadžu. Vozi u Proleće, reče Laki taksisti.
U Proleću se razgaćimo, poručimo klopu, pre toga Lozu i kad je konobar donese, Bata Laki mi preko stola pruži koverat: Izvol'te majstore a slika je zaista prva liga!
A kako ćeš Šefu...
To je moja briga, reče Laki, budi srećan ako Šef ne poželi da te upozna i poče da se smeje na glas!