Postoji, zamislite, osoba koja misli, ne libeći se da to svoje mišljenje i javno izgovori, da je «desnica ako nije prosvećena talog, dok je levica talog uvek - i kada je prosvećena i kada je neprosvećena». Osoba, inače, za sebe tvrdi da je prosvećena. Kakva je to prosvećenost koja čoveku toliko proširi vidike da on čitavu kategoriju svojih političkih, odnosno, ideoloških neistomišljenika vidi inferiornom? Kakva je to prosvećenost koja legitimizuje govor mržnje, nadmenu glupost i paušalno degradiranje drugačije politički orijentisanih građana? Po čemu se ova stupidarija suštinski razlikuje od spiska Naših? Možda po tome što Spisak, koliko god bio odvratan, barem ne sadrži (eksplicitno) puvakanje njegovih autora o sebi kao eliti «prosvećenih» ljudi jedinstvenog soja, ekstrakategoriji unutar vrste, što je mišljenje koje se u finalnoj konsekvenci ne razlikuje bitno od isticanja sopstvene rase, nacije ili boje očiju i postavljanje u superordinirani položaj u odnosu na ljude drugačijih osobina, kakvo smo viđali tokom tragične istorije godina koje je pojelo bezumlje.
Desnica militantno – agresivno – šovinističko – homofobno - tikvanskog tipa nije desnica. Barem ne u građanskom smislu te reči, već karikatura kakvu je patentirao Veljko Bulajić u svojim filmovima. To je odraz u ogledalu one iste falsifikovane stvarnosti kakvu je proizvodio komunistički totalitarizam pretvarajući svoje protivnike u izrode i zlikovce uvek kada je bio u mogućnosti da to uradi. To je, konačno, isti pristup, ista matrica, isti sistem vrednosti. Isto mentalno nasilništvo i agresivnost. Isti talog,
Izvinjavam se na digresiji, ali ona je potvrda da ako ste pročitali nekoliko knjiga u životu nikako ne znači da ste «prosvećeni». Niti je to dokaz da niste skrenuli levo kod Albukerkija, te da niste i glupan i tupan, u isto vreme i u istom telu. A opet, nikako ne znači i da ne treba čitati i prosvećivati se. Zato je sledeća knjiga na mom kontraspisku:
6. Danilo Kiš «Čas anatomije», esej koji predstavlja ekstrakt domaće intelektualne povesti («šizopsihologija») kraja sedamdesetih, vremena koje koincidira s pojavom panka, kada su se rušile mnoge stare vrednosti, a uspostavljale nove. «Čas» je Kišov finalni odgovor na hajku u kojoj je bio optužen da je njegova «Grobnica za Borisa Davidoviča» besramni plagijat. Francuskinja Mari Darjesek u svojoj studiji «Policijski izveštaj», baveći se piscima koji su kroz istoriju bivali propuštani kroz toplog zeca optužbi za plagiranje, pominje i Kišov slučaj, tako da on tu stoji rame uz rame sa Ovidijem, Osipom Mandeljštamom, Celanom, Majakovskim, Zolom i drugim optuženim za ovaj ozbiljni iterarni prestup koji je u svoje vreme pisca mogao da otera u očaj i samouništenje. Kiša je za neovlašćeno korišćenje tuđeg teksta u «Grobnici za BD» optužio Dragan M. Jeremić, profesor estetike na Filozofskom fakultetu, a pridružili su mu se: Branislav Šćepanović (Usta puna zemlje, Smrt gospodina Goluže), Miodrag Bulatović («Ljudi sa četiri prsta»), i drugi. Razvila se burna polemika u beogradskoj štampi (Duga...), ali i u zagrebačkoj («Oko»). Na Kišovu stranu stavio se Nikola Milošević, pa Taras Kermanuer, Mihiz, Predrag Matvejević, čak i Oskar Davičo (autor brojnih dela ingeniozne proze i poezije, npr. romana «Pesma»), da bi čitava rasprava kulminirala «Časom anatomije» u kome je Kiš prosto istranžirao svoje napadače i argumente kojima su ga blatili, ali i njihove knjige, na nesvakidašnje pronicljiv, brutalan i duhovit način. Kulturna čaršija se prosto pušila. Kiš je neke delove knjiga analizirao rećenicu po rečenicu, reč po reč, pronalazio nelogičnosti, besmislice, gluposti, propuste, apsurde i podsmevao im se, rugao, praveći svoje kritičare klovnovima i šarlataneima. Meni je čitava polemika, kao klincu, delovala inspirativno, pokušavao sam da, prateći je, definišem svoje stavove, naklonosti, emocije i literarne favorite. Bila mi je višemesečni fokus pažnje, tragao sam za novinama u kojima su se učesnici polemike oglašavali («Književna reč» je bila moj omiljeni list) i uživao sam u energiji koja se oslobađala...tada, napominjem, nije bilo politike, osim u formi mutne ustajala bare pune crknutih šarana, pa je polemika oko Kiša bila ravna eksploziji neutronske bombe. Zanimljivo je da, godinama kasnije, Nebojša Vasović, primenjujući postupak identičan Kišovom iz «Časa anatomije», tranžira neke Kišove knjige iz ranijeg perioda, što nailazi na poprilično negodovanje književnog establišmenta. A ne razumem zašto. Em je Kiš takav postupak legitimizovao, em Kiš to može da podnese.
7. Brana Petrović «Prokleta da si Ulico Rige od Fere». Za prosvećenog desničara ova knjiga pesama bitna je jer a) Brana P. jedan je od naših najvećih pesnika, b) jer u njoj postoji deo koji kaže:
O prokleta da si ulico rige od fere
i proklet da je čas ljubavi nagle
posle kog te milicajci kao zvere
uginulo
odnose iz gradskog blata
kroz užasne
svetske magle
(Nastaviće se. Možda.)
Objavljeno u Našim Novinama 12.7.2014.