Savezničko iskrcavanje u istinu!

Šefovi država saveznica u Drugom Svjetskom ratu, Elizabeta II, François Hollande, Angela Merkel, Barack Obama i Vladimir Putin zajedno su proslavili 70. rođendan iskrcavanja u Normandiji i poraz nacizma u Europi.
Ipak, oni među njima koji sebe nazivaju "Zapadnjacima" nameću povratak nacizma u Ukrajini i ponovo lansiraju vlastite antiruske politike. Za Finiana Cunninghama to samo izgleda kao paradoks.

(nisam ponovio naslov autora jer za razliku od njega, upravo na osnovu argumentacije u tekstu, ne vidim u svemu navedenom nikakav paradoks)

Finian Cunnihgham

Paradoks komemoracije savezničkog iskrcavanja

Predviđene komemoracije, kako bi se obilježila godišnjica kraja Drugog Svjetskog rata svakako će začuditi više ljudi, zbog razvoja događaja u Ukrajini. Fašistički režim u Kijevu, kojeg podržavaju zapadne snage, razuzdao je ubilačko nasilje prema proruski orijentiranim građanima, koji ga osporavaju. U Odesi, u Mariupolu i u Donecku stotine ljudi je ubijeno u operacijama koje je započela ukrajinska vlada. Te su pokolje već nekoliko puta ponavljale represivne snage države, koje su djelovale u uskoj vezi sa nacističkim paramilitarnim grupama.

One interveniraju baš točno u trenutku u kojem svijet slavi poraz nanesen združenim snagama istog tog fašizma prije 70 godina (1). Mnogi na Zapadu nemaju pojma da stanje koje danas odnosi prevagu u Ukrajini nije uopće neka historijska bizarnost i da ono ni u čemu ne poriče prošlost. To je stanje upisano u logiku geostrateških ciljeva "Zapada" i agresivne politike razvijane kao posljedica te politike prema Rusiji.

I ove godine, kao na svaku od godišnjica proteklih godina, komemoracije Drugog Svjetskog rata odala je počast milijunima vojnika, partizana i mučenika, koji su izgubili život u borbi vođenoj da se osigura poraz fašističkih snaga, što su imale vlastitu koaliciju u Europi te kako bi na prvom mjestu pobijedili nacističku Njemačku, angažiranu od kraja tridesetih godina do 1945. u osvajačkom ratu, koji je podrazumijevao masovno uništenje stanovništva ostalih europskih zemalja. Nitko ne može negirati žrtvu, niti osporavati poštovanje građanima, koji su poginuli u borbi sa barbarstvom. Treba se ipak nagnuti jako pažljivo nad dubokim ciljevima, koje su motivirali izbor i odluke vođa na Zapadu prije, za vrijeme i nakon Drugog Svjetskog rata, sve do današnjih dana.

Na prvi pogled oružane snage Sjedinjenih Država, Velike Britanije i Sovjetskog Saveza zajedno ustaju protiv Hitlerove Njemačke, povezanih s drugim silama Osovine, koje su također fašističke.

Dakle, danas prisustujemo pojavama koje su naizgled protivurječne. Sjedinjene Države, Velika Britanija i mnoge druge zemlje sa 'zapadnog' polja zajednički djeluju, kako bi pospješile povratak fašizma u Ukrajinu. Režim hunte, koji je ilegalno uspostavljen u Kijevu prošlog februara mjeseca, kao posljedica ubilačkih pobuna potpaljenih i organiziranih u dubokoj sjeni i to od strane CIA, nalazi se u rukama takvih nasljednika, koji sebe smatraju za samoproklamirane nasljednike ukrajinskih fašista iz prošlog stoljeća. Nasljeđe na koje se oni pozivaju jeste njihovo kolaboriranje u napadu i u pokušaju osvajanja Rusije od strane nacističke Njemačke, započeto 1941. vojnom operacijom Barbarosa.

Sadašnja partija Svoboda i ministri izašli iz njezinih redova, koji sudjeluju u današnjoj vladi u Kijevu, ponosno se predstavljaju kao suvremeni nastavljači i učenici organizacije nazvane OUN, a to je organizacija ukrajinskih nacionalista, na čelu koje je nekoć bio Stepan Bandera (2). Bandera i nacističke legije sudjelovale su, pored intervencionističkih SS trupa Wermachta (Einsatzgrupen SS) u genocidu milijuna Židova, Poljaka, Rusa i ostalih naroda. Njihova aktivna kolaboracija ojačala je nacističku ratnu mašineriju i olakšala napredovanje njenih trupa, koje su, krajem 1941, stigle na manje od 30 kilometara od Moskve.

Heroizam i ogromna žrtva vojnika Crvene Armije i ruskog naroda dozvolila je da se postepeno potisne nacistička ratna mašina sve do Berlina, kako bi je Rusi napokon pobijedili i kako bi proglasili pobjedu 9. maja 1945 godine.

U svim komemoracijama organiziranim ove godine na međunarodnom planu počasno mjesto s pravom pripada Rusiji. Nitko ne može, a niti ne pokušava to osporavati. Crvena je Armija pobijedila nacističku Njemačku. Gotovo 14 milijuna vojnaka (i jednak broj civila) žrtvovalo je svoj život u toj historijskoj borbi. Istovremeno 290.000 (3) vojnika Sjedinjenih Država i isto toliki broj britanskih vojnika izgubilo je živote u bitkama. Od tri velesile naizgled savezničke protiv Trećeg Reicha, Rusija je vodila najžešće bitke i izdržavala najstrašnije patnje kroz cijelo vrijeme trajanja agresivnog rata, koji joj je nametnula nacistička Njemačka.

Na kraju je Rusija porazila neprijatelja i zadala mu historijski poraz: 90% od sveukupnih gubitaka zadanih nacističkih armija tijekom cijelog ratnog sukoba bilo je zabilježeno na Istočnom frontu, u borbama koje je vodio Sovjetski Savez.

Ne treba zaboraviti da su Sjeveroamerikanci i Britanci čekali ljeto 1944, da bi započeli vlastitu ofenzivu protiv nacističke Njemačke na europskom tlu, usprkos neprekidnih poziva Staljina, koji je požurivao 'zapadnjake' da se upuste u odlučnu bitku mnogo ranije, kako bi olakšali kalvariju Rusije.

Ukupni broj žrtava Drugog Svjetskog rata cijeni se na 60 milijuna, a on je podijeljen na 30 zemalja. Od cijelog tog broja poginulih 30 milijuna izbrojeno je u Rusiji i u ostalim zemljama sovjetskog utjecaja. Prema tome nitko ne može dovesti u pitanje herojsku žrtvu, koju je podnijela Rusija, niti osporavati istaknutu ulogu u historijskom porazu nanesenom fašizmu na europskom kontinentu. Evo zbog čega je, usprkos napetostima Istok-Zapad, vezanim za ukrajinsku krizu, predsjednik François Hollande obnovio poziv upućen ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu, da prisustvuje komemoriranju 70 godišnjici Iskrcavanja saveznika u Normandiji. Predsjednik Barack Obama i kancelarka Angela Merkel i kraljica Elisabeta II isto su sudjelovali u obilježavanju događaja.

Normalno je, da je Vladimir Putin počastio komemoraciju svojim prisustvom jer, kako smo upravo podsjetili, Rusija je dobila rat - i Zapadne sile to sigurno znaju - . Spektakl komemoracije pretvorio bi se u groteksnu farsu, ukoliko bi Rusija bila isključena, zbog žučljivosti, koju danas prema njoj ispoljavaju zapadnjaci. Zamislite to! Francuska čija je legalna vlada kolaborirala s Nacistima, da proslavi poraz nacističke Njemačke u otsutnosti najglavnijeg faktora zaslužnog za pobjedu: Rusije.

Već smo spomenuli da je 90% od svih gubitaka nacističke Njemačke za vrijeme trajanja cijelog ratnog sukoba zabilježeno na Istočnom frontu, u ratu protiv Sovjetskog Saveza. Ta činjenica doprinosi spasonosnom ispravljanju taštine 'Zapadnjaka' i predstavlja historijsko demantiranje njihovih navoda. S istom tom gordošću Englezi i Sjevernoamerikanci se uzalud hvališu, da su oni bili tvorci pobjede. Zamislite još i sajmište holivudske produkcije, koje povlači za sobom ideju, vrlo raširenu na 'Zapadu', da su herojske 'Amerika' i 'Velika Britanija' 'oslobodile Europu'.

No postoji još jedna lekcija, koju treba izvući od razaranja nametnutih Rusiji za vrijeme Drugog Svjetskog rata i njenog presudnog udjela, neproporcionalnog, u globalnoj bilanci razaranja i uništavanja, kojima je urodio taj sukob. Na 'Zapadu' se taj aspekt događaja praktički prikrivao, jer on vodi do otkrivanja istine, krajnje šokantne, o stvarnim uzrocima rata i o logici, koja je prethodila njegovom otpočinjanju i njegovim različitim odvijanjima.

Potpuno razumijevanje izbijanja Drugog Svjetskog rata drobi na sitne komadiće sramne pretenzije 'Zapada',da se uzgordi zbog plemenite uloge na koju pretendira, da ju je odigrao u poražavanju nacističke Njemačke. To dozvoljava da se demontiraju hvalisanja 'Zapadnjaka', jer su ona antipodi historijske istine i ustvari nisu ništa drugo nego najobičnije lupeštvo.

U svojoj knjizi Dogovor Chamberlain Hitler, (4) Clément Leibovitz pokazuje, da su tijekom tridesetih godina u najvećoj tajnosti dominantne klase 'Zapada' na proizvoljan način odobrile i aktivirale vlastito sudjelovanje u pripremanju i stavljanju u pogon nacističke ratne mašine. Od 1929 do 1940 velika poduzeća Sjedinjenih Država su povećala vlastite investicije u hitlerovskoj Njemačkoj u razmjerima daleko većim nego u bilo kojoj drugoj europskoj naciji. One su tako doprinijele na značajan način masivnom povećanju industrijske proizvodnje te naoružanja Trećeg Reicha, koji je tada upravo stvarao svoju snagu, previdjevši formalne zabrane naoružavanja Njemačke, propisane godine 1918 Versajskim Ugovorom, po završetku Prvog Svjetskog rata.

Britanska upravljačka klasa je naveliko doprinijela učvršćivanju Hitlerove moći. Kad je Fürer ponovo militarizirao Rajnsku oblast 1936., London je zatvorio oči. Godine 1937. i 1938. Konzervativna partija, pod vodstvom Nevillea Chamberlaina, koji je u to vrijeme bio Prvi ministar, sudjelovala je u nizu tajnih dogovora s kancelarom Adolofom Hitlerom i drugim vođama (5). Ti su susreti doživjeli vlastiti vrhunac Minhenskim Dogovorom 1938. Kad se Chamberlain vratio u Veliku Britaniju mahao je papirom izjavljujući "Spasili smo mir!". I tada ga se mnogo optuživalo, a to se čini i danas, da je popustio zahtjevima Hitlera kako bi pokušao da ga "umiri". Ali, kako je istaknuo Leibovitz u svojoj minucioznoj analizi službene razmjene prepiske između Londona i Berlina, cilj pregovarača nije bilo "umiriti" nacističku Njemačku, već stvoriti s njom izvjesno šurovanje.

"Između nas ne treba doći do sukoba", izjavio je Hitler Chemberlainu za vrijeme jednog prethodno održanog sastanka u Godesbergu, u najvećoj tajnosti, 23. septembra 1938. Führer je smatrao da su Velika Britanija i Njemačka 'dva nosiva stupa, koja drže europski društveni poredak'. Britanski prvi ministar i njegov tajnik za Vanjske poslove, Lord Halifax, okruženi drugim eminentnim članovima londonske vlade, sa svoje su strane povjerili Hitleru da jako cijene 'veliku snagu njegovog nacionalizma i njegovog rasizma'.

Kako objasniti ove riječi?
Da bi ih shvatili, najprije treba smjestiti nastanak nacističke Njemačke i drugih europskih fašističkih režima (Mussolinijevog u Italiji, Francovog u Španjolskoj i Salazarovog u Portugalu) u njihove posebne historijske kontekste. U prvom redu Ruska revolucija 1917. bila je najavni signal emancipatorskog pokreta radnika, početak eksproprijacije kapitala i kraja njegove svemoćne sile te je iz temelja potresla snagu upravljačkih klasa u svim zapadnim kapitalističkim zemljama.

S druge strane europski fašisti nisu bili samo pobuđeni postavkama vlastite rasističke ideologije diferenciranja "superiorne rase" od "podljudi" (Untermenschen), oni su bili divlji antikomunisti i mrzili su iz dna duše Sovjetski Savez i njegove socijalističke principe. Hitlerovska je partija napredovala ipak ukrašena (varavim) stijegom "nacionalsocijalizma". No Hitler je prema marksizmu osjećao patološku mržnju. Isto je vrijedilo i za sve vođe Trećeg Reicha.

Upravo je taj suludi antikomunizam izazivao entuzijazam i bez greške dovodio do divljenja prema njima od kapitalističkih vođa "Zapada". Oni su Hitlera doživljavali kao strateški bedem protiv širenja komunističke revolucije, u trenutku kad je kapitalizam proživljavao duboku krizu velike depresije i kada se bijeda širila čudovišnom brzinom po svim "Zapadnim" zemljama.

Šurovanje Hitlera i Chamberlaina bilo je zapečaćeno tajnim paktom. Taj je pakt reflektirao geostrateške tjeskobe dominantnih klasa u Sjedinjenim Državama i u Velikoj Britaniji. Bilo je dogovoreno da se stvori nacistička ratna mašina s ciljem razaranja Sovjetskog Saveza.

Evo što je sakrivala navodna "politika smirivanja" u odnosu na nacističku Njemačku. Ona je bila zamišljena, kako bi "ostavila slobodne ruke" hitlerovskoj Njemačkoj, da se ova proširi na Istok. Eto zbog čega Velika Britanija nije našla ništa da kaže zbog aneksije Austrije i regije Sudeta (na štetu Čehoslovačke) godine 1938. Britanski su vođe dali, na izričit način, carte blanche Hitleru da "sačuva društveni poredak (kapitalistički) u Europi" i da se bori protiv za njih zastrašujućeg poleta i širenja socijalizma, kojeg je inspirirala Rusija.

Ustvari, nacistička Njemačka nije bila ništa drugo do li plaćenički režim kapitalističke osovine sjevenoameričko-engleske, na isti način kao što su to bili i ostali europski fašisti.

To objašnjava zašto je nacistička ratna mašinerija okrenula svoju strašnu vatrenu snagu protiv Sovjetskog Saveza. I upravo su u toj zemlji pravovjerni jansenisti obuzeti zadaćom istrebljenja 'Untermenshen' (podljudi) počinili najgore zločine i najstrašnija djela, koji se uopće mogu zamisliti. Hitler je uradio upravo ono, što su od njega očekivale upravljačke klase 'Zapada', koje su mu pomogle da dođe na vlast, priznajući njegov bjesomučni antisovjetizam.

Patnje i užasi, koji su iz toga proizašli za ruski narod, kao i za druge slavenske narode, bili su po rasprostranjenosti i po divljaštvu nešto nečuveno, i na ljestvici užasa imali su gigantsku veličinu u odnosu na ono, što je podnosila Zapadna Europa ili engleski i sjedinjenoamerički ratni zarobljenici.

Kao u svim vezama, koje održavaju zapadni vlastodršci sa svojom klijentelom, priroda tih veza podložna je eventualnim taktičkim preokretima, koje određuje rizičnost događaja. Rat Iraka protiv Irana, koji su potakle i sponzorirale Sjedinjene Države i Velika Britanija devedesetih godina i 2.000 godine daje nam izvrsnu ilustraciju takvog ponašanja. Pošto su gurnule Saddama Husseina u rat protiv Irana, 'Zapadne' sile su se okrenule protiv iračkog predsjednika, čim je on postao moguća regionalna prijetnja njihovim interesima.

'Zapadni' imperijalisti često stavljaju u isti plan Saddama i Hitlera nastojeći opravdati rat, koji su vodili protiv Iraka prije dvije protekle decenije. Može se primijetiti, da je ta površna usporedba, ukoliko se krene od ishoda stvari, vrlo točna. I u jednom i u drugom slučaju imperijalističke sile su sasvim svojevoljno srušile jednog diktatora, koji im se ranije činio zgodnim, da ga stave u službu vlastitih interesa. To su ti isti cinični interesi, koji pogoduju svim mogućim rizicima, a kad se razvoj situacije izmijenio, nalogodavci sa zapada su odlučili da se otarase saveznika, koji je postao nezgodan.

Na isti način Hitlerovo prekoračenje taktičkih ograničenja, određenih za njegove ekspanzionističke ambicije, dozvoljavalo mu je da se ponaša kako god želi na istočnoj granici, kako bi uništio Sovjetski Savez, a na kraju je to njegovo nalogodavce okrenulo protiv njega. U ironičnom preokretu savezništava, 'Zapadnjaci' su našli da je mudro sklopiti savez sa jučerašnjim neprijateljem (Rusijom), kako bi uništili Hitlerovu moć, tu moć koju su upravo oni donijeli do vode iz krstionice i koju su naoružali do zubiju u namjeri da razore njihovog novog u tadašnjim prilikama saveznika (tu istu Rusiju).

Pa ipak, kako smo prije primijetili, to savezništo stvoreno za vrijeme rata, bilo je označeno ambivalentnošću. Rusija je morala sama podnositi navalu nacističkih trupa kroz tri duge godine, prije no što su se Zapadnjaci na kraju odlučili da razviju svoje vojne snage u Europi. Da li još treba upozoriti da je zapadni angažman na europskoj pozornici postao značajan vjerojatno tek u onom trenutku, kad se, zbog spektakularnog napredovanja Crvene Armije, Wermacht neprekidno povlačio i kad se cijela Njemačka, kao i sve zemlje centralne Europe, našla pod rizikom, da padnu u ruke Staljinu.

To su bile osnovne pokretačke poluge, koje su motivirale odluke njihovih predhodnika prije, za vrijeme i poslije rata, koje 'Zapadnjaci' nikada ne navode tijekom komemoracija, koje organiziraju svake godine, kako bi slavili poraz nacističke Njemačke i njezinih saveznika. A od kraja Drugog Svjetskog rata tajne geopolitičke preokupacije kapitalističkih velesila nisu se pomjerile ni za palac. Središnji problem bilo je postojanje opasnosti Sovjetskog Saveza, opasnosti koju je ovaj predstavljao za kapitalistički poredak na svijetu.

Bojazni zapadnih elita bile su tim više dovedene do usijanja, jer se prestiž Sovjetskog Saveza povećavao kod stanovništva zapadnih zemalja, budući da je ono znalo sve o herojskoj žrtvi, koju je podnio ruski narod u oslobađanju Europe od fašističkog jarma i fašističkog barbarstva. U njedrima narodnih masa 'Zapada' postojala je u to doba raširena svijest, sasvim opipljiva, da su njihove upravljačke klase olakšale, na ovaj ili na onaj način, uspon fašizma. Tako u Velikoj Britaniji prezir radne populacije prema upravljačkoj klasi objašnjava zašto je šef Konzervativne partije, Winston Churchill, nasljednik Chamberlaina na čelu vlade 1940, dobio kao zahvalu od izbornog tijela to, da ga ono pošalje kući i to smjesta nakon završetka rata. Prvi put su Britanci sami izabrali, da na vlast dovedu radnike, koji su izjavljivali da imaju socijalističke ideje. Portret Churchilla, energičnog ratnog vođe, neumoljivog i odlučnog, nije bio dovoljan, da ga dovede do prevage kod britanskog biračkog tijela.

Jedva što je završio Drugi Svjetski rat, već su sjevernoameričke i britanske upravljačke klase započele Hladni rat i otpočele neprijateljsku kampanju prema Sovjetskom Savezu. U jednom okretaju, zapadno preokretanje učinilo je od Staljina, jučerašnjeg saveznika, novog Sotonu. Od toga trenutka nacija, koja je nadvladala monstruoznu i kriminalnu hidru fašizma u Europi, doživjela je da bude šibana kao smrtni neprijatelj.

Zapadna propaganda poprimila je tada delirantne oblike, pozivajući na uzbunu sve i svakoga protiv 'Crvene Pogibli' i protiv nedjela 'Carstva Zla'. Decenijama su se kampanje ispunjene mržnjim i lažima trudile, da izazovu strah od Rusije i od socijalizma, koji će je uslijediti. Danas komunizam nije više službena ideologija Rusije. Pa ipak, samo postojanje jake Rusije ostaje geostrateška opasnost za kapitalistički poredak Zapada i za njegove ambicije za planetarnom hegemonijom. Naročito Sjedinjene Države doživljavaju Rusiju kao prepreku njihovim ekspanzionističkim ciljevima na Bliskom Istoku (6), kao i na Pacifiku. Odlučna podrška Moskve Siriji dovela je do toga, da su praktično propali napori i inicijative, koje je poduzeo Washington, kako bi nametnuo promjenu režima, što je, s obzirom na posljedice, kompromitiralo sjevernoameričke planove, koji su ciljali na Iran, opet još jednog saveznika Rusije.

Više od dvadeset godina nakon rušenja Sovjetskog Saveza i kraja Hladnog rata prisustvujemo stvaranju agresivnog ekspanzionizma nacija okupljenih oko NATO saveza, pod upravljačkom palicom Sjedinjenih Država i povećavanju zone, koju oni vojno kontroliraju, približavajući se sve više granicama Rusije. Razlozi, koji motiviraju ovu vrlo osobitu dinamiku, rijetko se navode u službenim govorima 'Zapadnjaka'. Ipak će biti jako poučno da im se malo više približimo.

Ova agresivna strategija, koju zemlje 'Zapadnog' polja, kojima dominira Washington, vode u odnosu na Rusiju, ide po pravoj liniji počevši od njihovog stava prema Moskvi, odmah nakon Oktobarske revolucije 1917. Od tog doba one su u Moskvi vidjele neprijatelja osumnjičenog da može naškoditi njihovim hegemonističkim ambicijama.

Ta neprijateljska politika pravolinijski prati instrumentalizaciju fašizma u Europi, upotrebljavanog kao oružje lansiranja njihovih agresivnih rovarenja protiv SSSR-a tijekom tridesetih godina minulog vijeka, što je ustvari ležalo u ishodištu izbijanja međunarodnog ratnog sukoba, koji je potom mondijaliziran, i koji je bio najgori od svih ratova, koji su ikad postojali. Ona ide pravolinijski i od započinjanja Hladnog rata od strane 'Zapada' 1945. i izoliranosti, kojoj je Rusija bila izložena skoro kroz polovicu stoljeća, što je onemogućavalo normalan i harmoničan razvoj njenih međunarodnih veza.

To ponašanje je u pravolinijskoj vezi s logikom, koja podrazumijeva ratnohuškačke kampanje, koje predvodi Washington i njegovi zapadni kapitalisti, koji, ističući kao izgovor ukrajinsku krizu, pokreću cijelu jednu neprekidnu lavinu laži i optužbi, iskonstruiranih od svih mogućih dijelova, protiv Rusije i Putina.

Krunišući sve to kao cjelinu, javlja se duboko geostrateško neprijateljstvo, koje se odražava kao podloga svega što se danas događa u svim odnosima snaga 'Zapadnih' velesila prema Rusiji; sada je na svjetlo dana iznesen taj, kako se čini, historijski paradoks, koji se na prvi pogled čini apsurdnim: 70. godišnjica poraza fašizma u EUropi je trenutak, koji su zapadne velesile izabrale da skuju savez sa neonacistima, što su uzurpirali vlast u KiJevu.

Ne treba biti veliki predskazatelj te opaziti, kako se u toj aferi kroz ekran laži i provokacija probija i ukazuje krajnji cilj, vječna strateška ambicija, koja nikad nije bila napuštena: agresivni ciljevi imperijalističkih sila Zapada, što ih ove imaju u odnosu na Rusiju.

Ne treba daleko tražiti, što se krije iza takozvanog 'stavljanja na čekanje' od strane Washingtona, odnosa s Moskvom. Zapadne kapitalističke velesile spremne su pribjeći ne zna se kojem sve sredstvu ili sili, pa bila ona najviše prezira vrijedna i najpokvarenija, ukoliko je ista spremna sudjelovati u realizaciji njihovih hegemonijskih ambicija.

Ukoliko se dublje zaore brazda, vidi se kako se pojavljuje jedna potresna istina: s točke gledišta 'zapadnih' kapitalističkih velesila Drugi Svjetski rat nikad nije zaista završio. On je samo upoznao jednu kratku stanku, prije no što je započeo Hladni rat. 'Zapadne' kapitalističke velesile danas ponovo potpaljuju novu vatru protiv one zemlje, koju one doživljavaju kao njihovog vječnog neumoljivog neprijatelja: protiv Rusije.

-------------------

1 Upotreba izraza Zapad je da se označi jedna geografska regija, ali za pro SAD vlade ( uključivši tu i Kolumbiju i Japan) on potiče iz Hladnog rata. Radi se o predstavljanju tog sukoba kao sukoba između dvije civilizacije, od kojih je jedna Zapad, koji poštuje vrijednosti pojedinca, i druge civilizacije (Rusije i Kine), koje su suštinski kolektivističke, dakle prirodno komunističke. 

2 All'Ukraninian Union 'Svoboda program, Voltaire Network, 12. august 2009,

3 Pieter Lagru, "Les guerres, la morte et le dueil: bilan chiffré de la Seconde Guerre mondiale", kod Stéphane Audion-Rouzeau et al., dir.,La violence de guerre 1914-1945, Bruxelles, Complexe, 2002, str. 322 (313-327) 

4 U Our Time: Zhe Chamberlain-Hitler Collusion,od Clémenta Leibovitza, Mionthy Review Press, 1997. Još jedna verzija na francuskom jeziku može se naći pod naslovom L'Entente Chemberlain Hitler, L'Harmattan 2011.

5 Činjenica koju ne poznaje historija:
Sutradan nakon potpisivanja Minhenskog sporazuma, Naville Chamberlain, Prvi ministar Velike Britanije pozvao je kancelara Hitlera na mali privatni razgovor. A zatim je, a da nije ni povikao: Pazi !, izvukao papir iz svog džepa, koji je nosio natpis: "Mi ovdje prisutni, Fürer, njemački kancelar i prvi ministar Velike Britanije imali smo danas još jedan razgovor i dogovorili smo se da smatramo da je pitanje anglo-njemačkih odnosa od prvenstvene važnosti za naše dvije zemlje i za Europu."
U tom se papiru isto tako moglo pročitati: Vođe naše dvije zemlje cijene da je "potpisani dogovor prošle noći i germansko - britanski pomorski ugovor simbol želje dviju nacija da nikada međusobno ne ratuju." Historičari u najvećem broju slučajeva zaboravljaju navesti ovaj dokument. Ipak, istina je da je taj neprotokalarni dogovor ostavljao Hitleru slobodne ruke, da započne svoju agresiju na Istok. Nije sigurno jedino Minhenski ugovor zapečatio sudbinu Čehoslovačke.

6 Taj 'Bliski Istok' engleski 'Middle-East' ne predstavlja prirodnu geografsku regiju, već zajedno Levant i Perzijski zaljev, jer su oba objekti kolonijalizma. Administracija Sjedinjenih Država govori već o 'Proširenom Bliskom Istoku' (engleski 'Greater Middle East'), kako bi u nj uključila i regiju Maghreba i Pakistana. 

Prijevod:
Jasna Tkalec

izvor: advance.hr