autor: Rodoljub Šabić
Ovu priču "pokupio sam" jutros na Zelenom vencu. Ranu jutarnju šetnju koju već godinama upražnjavam, po pravilu, pre povratka kući, završavam tu, na "mojoj" pijaci. Kupim potrebne namirnice, popričam malo sa seljacima, našalim se. Ponekad se i požale na neki problem, traže savet ili mole za pomoć. Jutros me je jedna od njih dočekala s jednom ružnom "pričom". Rekla mi je da im je uslov za to da mogu izneti svoju robu na pijačne tezge nekakav dokaz odnosno potvrda o tome da voćnjaci s kojih voće stiže nisu poplavljeni. I da je ljuta, ogorčena, što je za pribavljanje te potvrde u njenoj opštini, Grockoj, morala da plati 1.020,00 dinara. Pitala je - mogu li nekao njoj i drugim ljudima u istoj situaciji da pomognem. Rekao sam da ću pokušati, nekako.
Stvar je, naravno, u formalno pravnom smislu potpuno izvan moje nadležnosti, mogu na nju da reagujem samo kao građanin. Zato sam i pokušao da skrenem pažnju javnosti na nju, preko Twittera i uspeo za temu zainteresovati bar jedan popularan medij. Nije loše, ali kad sam već obećao pomoć, nije suvišan i ovaj post.
Možda cela stvar jeste "sitna", ali "slučaj" ipak "privlači" pažnju, deluje gotovo groteskno. Problem kontrole ispravnosti namirnica kod nas jeste neuralgičan, imamo bezbroj razloga da ga hitno i kvalitativno unapredimo. Ali valjda je očigledno da ovakvi "mehanizmi kontrole" s tim nemaju baš nikakve veze, da su samo loša karikatura te ideje. Šta uopšte znači ta potvrda? Ko bilo kada kontroliše i njenu sadržinu i ono na šta se ona odnosi?
Po svemu sudeći, jedini praktičan efekat je prelivanje novca iz džepova poljoprivrednika u budžet, onog ko "pruža uslugu". U krajnjoj liniji nije ni bitno ko je za ovo kriv. Onaj ko je izmislio "uslov" ili onaj ko ga naplaćuje. U svakom slučaju, naplaćivanje besmislene usluge u bilo kakvoj situaciji je neopravdano, u teškim vremenima pogotovo. I u svakoj prilici trebalo bi se tome suprotstavljati.