U ponedeljak, 18. septembra, Rada se probudila kao i obično, pre izlaska Sunca. Vrtela se po kući neko vreme i onda je, iako Banetu, spavalici, nije bilo vreme za ustajanje, sela na ivicu kreveta i počela da mu pevuši u uvo. Izgleda da su mu stihovi Ustaj Bane, ustaj Bane, moje milovanje...bili prijatniji nego očekivano, ali tek za pola sata, zvonjenje budilnika; na zvonjavu bi se namrštio, sad je samo otvorio oči u kojima je je bilo pitanje.
„Ništa“, rekla je Rada a u glasu joj se osećala pritajena radost.
Banetove oči su se raširile, neprikriveno radosno, kao kod deteta koje je ugledalo dugo obećavanu igračku. Bio je pravi trenutak da se kaže nešto uzvišeno, za pamćenje, ali je Bane zaobišao patetiku. Samo je, nežno, skoro bojažljivo, pomazio ženu po obrazu. Oni su se, i tako i tako, razumeli bez reči.
Ostatak dana je prošao po obrascu koji se ustalio od Banetovog povratka iz vojne. Prvo su otišli do Zanatske zadruge da se vidi da li ima nekog posla. Bane je, odmah po povratku, zauzeo svoje mesto u Zadruzi, kao da se vratio sa odmora. Šef se, čak, nije ni detaljno raspitivao gde mu je službenik bio prethodna dva meseca, u medjuvremenu je sam obavljao sve poslove, a nije ih nešto ni bilo. Tako je i ovog ponedeljka Bane prohujao kroz kancelariju, video da je nameštaj na mestu i krenuo, sa Radom, ka Neimaru na kome je sve prštalo od akcije. U korpe su se trpale oskudne namirnice, pakovala se ćebad, po želji, u rolne ili na četvrt. Kišobrani i suncobrani su čekali pored čiviluka u antreu, da ne budu zaboravljeni pre nego što se kuća zabravi a ukućani krenu u bežaniju. Nije tu bilo nikakve panike, samo uobičajena priprema, da se ne sudaraju po kući kad se oglasi sirena za uzbunu. A očekivali su je, svakodnevno, i još im pevali..Kad sirena svira, u srce me dira..još od kad im je neko objasnio da će Nemci da se povlače iz Grčke i da će Saveznici da bombarduju mostove i pruge, da ih u tome ometaju.
„Pa šta, zanovetale su neimarske gospodje, železničke stanice su daleko, mostovi još dalje, što bi nas bombardovali?“
„Zato što su to naši saveznici, dobile su jedak odgovor, za razliku od Nemaca, koji su naši neprijatelji“.
Neimarske gospodje su gledale zbunjeno pa im je objašnjeno:
„Aprila `41. su nas bombardovali Nemci, zverski, zato što su nas mrzeli. Aprila `44. su nas bombardovali Amerikanci koji nas nisu mrzeli, samo im nismo bili važni. Bombardovali nas da ne vraćaju nazad bombe koje nisu bacili na Nemce u Rumuniji. Tek tako. Šta njih briga kad je nama Uskrs! I još, popnu se na pet kilometara pa sipaju bombe odozgo, kao tepih, a Nemci se rasporede po brdima van grada i gledaju kako Beograd gori. Ispada da bolje prodješ od nekog ko te mrzi nego od nekog ko te i ne primećuje“.
Neimarske gospodje su i dalje bile nepoverljive prema ovoj sumnjivoj filozofiji sve dok kućni anfan teribl, Pera, nije izvukao presudni argument:
„Mama, je l` Ti lepše da bežiš od bombi na Pašino brdo ili da zavlačiš glavu u klozet?“
Gospodja Olga ga je samo ošinula pogledom a svi ostali su prsli u smeh; jedna od glavnih porodičnih anegdota je bila o tome kako je, prilikom bombardovanja 16. aprila, na Uskrs, jedna zapaljiva bomba prošišala kroz celu kuću, od krova do podruma ali, srećom, nije eksplodirala. Gospa-Olgu su zatekli, malo kasnije, sa glavom nad klozetskom šoljom; posle se pravdala da to nije bilo od straha nego je morala da povraća, ali je priča ostala. Uglavnom, ta slika je prevagnula i Denkove bašte, na drugoj strani Pašinog brda, postale su opšte prinudno izletište za većinu stanovnika Neimara, na prvi zvuk sirene. Od kad se Bane vratio, sirena se oglasila tri puta a ovaj ponedeljak je bio četvrti put kako su srebrnaste tačkice iza kojih se vukao dugi beli trag sipale smrtonosni teret dok su ih iz Denkovih bašta gledali Beogradjani a sa susednog brda nemački vojnici.
Rada i Bane su se tako šetali izmedju Profesorske kolonije i Neimara još dve nedelje, sve dok jednog dana, početkom oktobra, Rada nije otišla kod komšinice koja je stanovala na drugom spratu a odatle se vratila sa novom vešću.
„Nemci kopaju rovove na sto metara odavde, sad sam videla sa terase gospa-Lele. Mi ćemo da budemo na prvoj liniji fronta. Hajde gore, da vidiš!“
„Šta imam da gledam, ako si Ti videla, i ja sam“, rekao je Bane potpuno mirno. „Mislio sam da će da pobegnu preko Save i Dunava pa da se tamo organizuju a nas ostave na miru. Valjda hoće da čuvaju most, za povlačenje, i Dunav stanicu, a ovi rovovi znače da i mi moramo da se povlačimo. Ovo je najviša zgrada u kraju, možda nekom padne na pamet da postavi mitraljesko gnezdo na tavan. Vreme za hrabrost je prošlo, sad je vreme za pamet. Svojim glavama smo mogli da se igramo, Tvojim stomakom ne možemo. Pakuj stvari, idemo na Neimar“!
Sledeće dve nedelje prošle su u grozničavom iščekivanju prvih plotuna čuvene ruske artiljerije i zastrašujućeg pevanja kaćuša, o kojima su se ispredale bajke, i u pričama ko je sve iz Nedićevog okruženja, bližeg i daljeg, pobegao da izbegne svodjenje računa za saradnju sa Nemcima. Istovremeno su počele da kruže i glasine o nekim zagonetnim smrtima ljudi koji nikako nisu mogli da se dovedu u vezu sa Nemcima i Nedićem, uglednih ljudi koji su se držali po strani, nekih advokata, profesora, jednog generala u dugogodišnjoj penziji, komšiju iz susedne ulice su poznavali i lično; omanji, crnomanjasti čovek, sa brčićima i grguravom kosom zvonio na vrata i, kad je general otvorio, sjurio mu dva metka u grudi, bez reči, okrenuo se i otišao; pričala im, posle sahrane, udovica koja je htela da otvori vrata ali je pokojnik bio brži. Za te dve nedelje čuli su nekoliko takvih priča i sve su bile po istom obrascu pa su rešili, na izričit zahtev tetka-Ruže, da vrata ubuduće otvaraju samo žene.
Nisu bili sigurni kad su čuli prvu pucnjavu. Počelo je kao udaljena, jednolična grmljavina koja se sledećeg dana razlila u gomilu pojedinačnih eksplozija, negde iz pravca Avale. Danima su živeli sa glavom uvučenom medju ramena, ohrabrujući se pravilom da čoveka ne ubija granata koju je čuo. Sledećeg dana granate su se čule tek povremeno, ali bliže, i svi su pogadjali gde je pala. Za poslednje su se složili da su oko Topovskih šupa, ni 500 metara vazdušne linije od kuće. Kasnije se čula samo mitraljeska i puščana paljba, uz prateći zveket tenkovskih gusenica, na početku ulice, pored parka, pa zatim polako, prema Slaviji. Mogli su da odahnu. Linija fronta je zaobišla Neimar, kao neko slepo crevo, i otišla prema Savi. Nije se znalo kako je bilo na drugoj strani, ka Dunavu i Profesorskoj koloniji i Rada i Bane su se pitali da li će imati gde da se vrate.
Ispalo je da dvospratnica nije ni okrznuta. Bane je to proverio lično, i sam, dvadesetog popodne, čim se proširio glas da su Nemci kaput, iako je i Rada htela da podje sa njim. Ipak, argument čuvanja Radinog stanja bio je neoboriv pa je Bane, posle tri frtalja sata odlučnog koračanja, odahnuo kad je video, čim se odmakao stotinak koraka od grobljanske kapije, preko mreže napuštenih plitkih rovova, svoju kućicu, svoju slobodicu netaknutu. Već sledećeg jutra, golupčići su se vratili u gnezdo.
Talas pobedničkog raspoloženja i olakšanja zbog odlaska Nemaca, skoro sveopšti u poslednjim danima oktobra, u nekim slojevima gradjanstva počeo je da se povlači tokom novembra, kao što se morski talas povlači sa peščane plaže, ostavljajući za sobom samo bledi vlažni trag. Ponovo se pokazalo da je Radio-Mileva uticajnija od zvaničnog radija a šuškanje od uva do uva jače od šuštanja stranica Politike koja je ponovo počela da izlazi i na prvoj strani donosila sliku novog gospodara u maršalskoj uniformi a na unutrašnjim kako ponosno jaše na belom konju.
„Jeste l` čuli, javio Radio Beograd, Rusi otišli ka Pešti“?, rekao bi neko.
„Čula, a je l` ste Vi čuli da nisu otišli svi, neki ostali i siluju žene a muškima otimaju ručne satove?“, rekla bi Mileva.
„Javio mi jedan prijatelj, štampaju nove novčanice, na aversu partizan sa mašinkom“, rekao bi neko drugi.
„A je l` vam rek`o da će, kad se budu zamenjivali Nedićevi dinari za ove sa mašinkom, svako ko bude zamenjivao veću sumu da bude uhapšen“?, na to bi Mileva.
I tako se zebnja polako uvlačila u srca stanovnika skromnih gradjanskih kuća na Neimaru i u Profesorskoj koloniji. Dugi spisak lica koja su streljana kao narodni neprijatelji, objavljen u Politici, zebnju je pretvorio u strah a Radio-Milevu u zvanično glasilo poražene klase.
Rada se tom strahu opirala još neko vreme, sve dok nije, posle dugog vremena, kad se ponovo moglo vozom, otišla u Smederevo. Struk joj je još uvek bio vitak, skoro kao pre, ali je, kad je sela, ruke položila u krilo na način karakterističan za trudnice, u položaj Mona Lize, i Nada je odmah znala da joj je mladja sestra iz kratkotrajnog izleta u četništvo ponela još nešto osim uspomene. Rada je ubrzo obznanila svoje stanje ali je to dovelo do neočekivanog zastoja u razgovoru. Svako zna da trudnicu ne valja prestravljivati strašnim pričama pa su sve tri žene, Kata, Nada i sestra Mica, pokušavale da nadju bezazlene teme ali je svaka, u početku i naizgled bezopasna, na kraju vodila nečijem hapšenju ili smrti. Rada je osetila da svo to obigravanje ima za cilj da je zaštiti od neke mračne istine i srce joj se popelo u podgrlac kad je shvatila da pričaju pola sata a da niko nije pomenuo Dragana. Ona je bila hrabra, mlada žena ali joj je glas drhtao dok je progovarala Šta mi je s bratom?
„Ništa se ne zna“, rekla je Nada.“Poslednje što smo čule je da je negde u Bosni“.
„Pa šta je onda?“, pitala je Rada a Nada je onda, bezuspešno pokušavajući da bude taktična, otvorila srce i počela da priča u svom stilu.
„Znaš tetka-Desu iz Mladenovca“?, započela je, kao da im majka ima sto sestara koje se zovu Desa, udatih za sveštenike, pa je ova jedna baš iz Mladenovca. „ Bile jesenas neke teške borbe oko Mladenovca, četnici i partizani, i četnici mobilišu sve živo, a tetka-Desin jedinac, Steva, znaš Stevu?“, priča Nada sve brže, kao da Rada ne zna brata od tetke,“e, taj Steva, on odbije, kaže da neće da puca na braću, a četnici kažu A tebi su partizani braća? I zakolju ga tu, na kućnom pragu. A možda su i čuli da se pričalo da je siroma` Steva tajno radio za komuniste, pa možda zato...I zamisli, nijedan pop iz okoline nije smeo, od straha, da održi Stevi opelo pa je teča-Mića morao sam da peva na grobu sinu jedincu. Tragedija!
I posle“ nastavila je Nada ne pokušavajući da briše suze, „ četnici se povuku prema Bosni a tu, skoro, kad su nastupali za Beograd, u Mladenovac udju partizani, neki nastave a neki ostanu da uspostavljaju vlast, i prvo što su uradili, ti što su ostali, izvedu iz kuće teča-Miću i streljaju ga, tu, u dvorištu. Zato što je pop, kažu, a popovi su neprijatelji naroda“.
Sve četiri su ćutale, oborenih očiju. Malo posle, Kata je podigla molećivi pogled ka kandilu, onom koje je upalila pre mnogo godina, ispred ikone Onoga koji je krstio Hrista, da joj čuva sina.
Radi su pred očima igrale slike njene Ruže, Žike, Steve, teča-Miće, i kad je, prateći majčin, svoj suzni pogled uputila krilatom čoveku sa ognjenim mačem u ruci, u tom pogledu nije bilo ni molbe ni prekora, samo praznine.