Ideju za ovaj tekst dao mi je Draža Petrović koji je u utorak u "Danasu" objavio svoj dnevni aforizam: "Ne zna se šta je gore - zarađivati na nesreći ili na nesreći skupljati političke poene."
Nije ovo usamljeno mišljenje to jest nije Draža rekao nešto sasvim novo i neobično, jedino je to malo veštije sročio. A nije ni ova katastrofalna poplava prva elementarna nepogoda tokom koje se političarima zamera da odlaze na ugrožena područja "kako bi se slikali", kako bi "skupljali jeftine političke poene" i da bi "zloupotrebljavali tuđu nesreću u korist povećanja svog rejtinga".
Pošto živimo u svetu populizma, ovaj Petrovićev aforizam video sam kao potrebu da se ukaže na takvu pojavu, na populističko ponašanje u trenutku kad mu vreme nije, ali se bojim da je upravo njegova sentenca, na svoj način - populistička.
Trenuci tragedije u sebi sadrže veliku količini brige, svima su nam čula preosetljiva, pa reagujemo snažnim emocijama na svaku pojavu nekorektnog ponašanja i zloupotrebe položaja. To je razumljivo. U danima tragedije koja nas je zadesila, pronašli smo iznenada, kao kolektiv, sopstvenu dušu. Otkrili smo da i dalje posedujemo ljudske osobine za koje smo bili uvereni da su zakržljale. Otkrili smo da u komšijskim zemljama takođe žive ljudi. Da ljudi žive i u mnogim drugim zemljama sveta. Otkrili smo da je laž da nas svi mrze. Otkrili smo snagu pozitivnog razmišljanja i delovanja, zajedništva i solidarnosti. Otkrili smo da je naša omladina bolja nego što smo bili mi u najboljim danima. Posle svih tih pozitivnih otkrića, eto nas najednom u tmurnoj realnosti u kojoj su izjednačeni trgovački i politički profiteri na bazi teze koja se bazira na neznanju, a koja ima snagu opšteg mesta, znači veliku.
Zato je važno reći zašto Draža Petrović u ovom slučaju nije u pravu i zašto je njegova gore citirana misao posledica mešanje baba i žaba i plod predrasuda.
Pokušaću redom.
Čak i u nedemokratskim zemljama političarima treba kakav-takav legitimitet, podrška naroda. U demokratskim zemljama, političari bez jasne podrške ne postoje. Stranke bez toga ne postoje. Demokratija bez podrške građana ne postoji.
Pošto je tako, pošto su političari na demokratskom tržištu prinuđeni da se bore za podršku, nije li malo nefer tražiti od njih da to rade tiho i nevidljivo, u svoja četiri zida? To je kao kad bi od atletičara zahtevali da trči trku vezanih nogu i očekivali da pritom pobeđuje.
Kako bi se Draža Petrović, na primer, osećao kada bi napisao neki dobar i važan tekst, a kad bi mu neko rekao da je njegovo objavljivanje samoreklamerstvo, te da bi bilo bolje da tekst ostane u njegovom kompjuteru?
Političar mora da misli na sledeće izbore. Naši to moraju da rade isto koliko i njihove kolege u Americi, Nemačkoj, Rusiji ili Švedskoj. Ali nije samo to. U pitanju je i njihova obaveza prema javnosti koja im je svojim glasovima dala mandat, da joj bude omogućeno da prati njihov rad. Znači, građani imaju pravo da imaju uvid u ono što rade njihovi izabranici - premijer, ministri, poslanici i drugi narodni predstavnici, od republičkog preko pokrajinskog, pa do lokalnog nivoa. To je naročito slučaj u kriznim momentima kada javnost sa povišenom pažnjom observira njihov učinak i želi da od njih, iz prve ruke, dobije relevantne i zvanične informacije.
Potom, jedna je stvar kad se državnik građanima u kriznim trenucima obrati putem saopštenja. Drugi je nivo poruke kada se obrati u kameru i kaže šta se od njih, građana, očekuje. Sasvim je treći kvalitet kada ode na teren, zasuče rukave, prihvati se prenošenja hrane ili opreme i tako svojim ličnim primerom pokaže kako bi svi trebalo da se ponašamo. Saopštenje i obraćanje državnog organa u kameru jeste: "Napred!" Konkretna aktivnost na terenu je njegovo: "Za mnom!" To je ta mala razlika.
Sledeća stavka je da novinarima, da bi mogli pravovremeno, valjano i objektivno da informišu svoje čitaoce i gledaoce, mora biti omogućeno da prate rad najvažnijih državnih organa i njihovih predstavnika. Što znači, krajnji je nonsens tražiti da, recimo, premijer ode u poplavljeno područje (a u opisu posla mu je da tamo ode) i da tamo zabrani novinarima da to slikaju kako ne bi "izgledalo da vrši samopromociju".
Na kraju, ali ne i na posletku, jeste to što političar svojom posetom pogođenom području, osim da se uveri u stepen štete i u aktivnosti nadležnih na terenu, mora i uznemirenim građanima da pruži podršku, mora da im svojim prisustvom pokaže da nisu ostavljeni i zaboravljeni. I onima s kojima lično kontaktira na terenu i onima koji sve gledaju na TV ekranu jer upravo tako država prevenira pojavu panike i umiruje sve opravdano uznemirene i uplašene.
E sad, to što među političarima ima onih koji deluju da ono što treba da rade, rade posvećeno, prilježno, ozbiljno, organizovano... i to što ima i onih koji ostavljaju sasvim drugačiji utisak, to je već druga priča. No, i tu drugu priču nam veoma jasno pričaju prisutne TV kamere.
Pa će, upravo zahvaljujući njima, kada se sve okonča, građani doneti sud o tome ko je od predstavnika vlasti bio na visini zadatka, a moramo biti pošteni i reći - takvih je u ovoj kriznoj situaciji bilo. Takođe, proceniće građani i ko je bio nekompetentan, suvišan, nekoristan i ko je samo priželjkivao da se okoristi o čitavu situaciju.
Eto zašto je slikanje dobra stvar.
Objavljeno u Našim Novinama 24.5. 2014.