"Bio jednom jedan decak, koji je celog zivota radio sta je zeleo."
Dragi Timoti,
Hvala Ti sto si dosao,
sto Ti se dopalo i sto si ostao,
i sa sobom doneo i dao nam leprsavu igru upoznavanja sveta u kome zivimo,
kako bi ga bolje razumeli i tako ga vise voleli i znali da u njemu uzivamo.
Bez Tebe, nedostajao bi taj magicni sastojak opustene razdraganosti, kojom si nas
posipao, kao Petar Pan Igubljene decake mesecevom prasinom, kako bi mogli da lete,
sto si cinio neobicnom lakocom, jer ta radost zivota si bio Ti.
Zauvek tvoji Bajfortovci
---------------------
Srpska škola TIMOTI DŽON BAJFORD
Većina dece koju poznajem se smeje kad to citiram. Kažu: "Ako je to tačno, teško nama kad odrastemo!" Ja sam imao sreću ne samo da imam divno detinjstvo nego i da obožavam školu – ali nedavno, kad sam na času konverzacije u jednoj školi za engleski jezik, tražio grupi od petnaestoro dece da napišu tri stvari koje vole i tri koje ne vole – svako je napisao "školu" kao nešto što ne voli, a većina je stavila "školu" u negativnoj konotaciji na prvom mestu. Zbog čega toliko deca ne vole školu i nisu srećna u njoj? Poznajem mnogo dece, naročito srednjoškolce, koji redovno idu u školu sa stanjem straha ili stresa – "Danas će verovatno profesor istorije da me pita – a možda i profesor fizike…" ili "Moram nekako da popravim tu dvojku…"
A šta će da pita profesor istorije? Nešto iz 20 stranica udžbenika koje je učenik morao da nauči napamet da bi reprodukovao činjenice upravo kako su predstavljene u knjizi. Da li razume sve što je naučio i šta je njegov stav prema onome što je naučio? Izgleda da to nije toliko važno…
Ali možda nije sve tako crno. Možda postoji još profesora kao što je jedan profesor sociologije koji je na početku časa rekao: "Nadam se da će neko da mi postavi jedno pametno pitanje za današnji čas. U suprotnom ćemo morati da radimo nešto iz ovog glupog udžbenika."
Još jedan negativan efekat ovog školstva je (pored toga što je znatan procenat nastave potrošen na ispitivanje pojedinih učenika, dok su ostali đaci sedeli skrštenih ruku, ćaskajući međusobno…) da učenik brzo shvati da je najpametnije odgovoriti samo na pitanja na koja sigurno zna tačan odgovor. Više puta na mojim časovima sam pitao nešto relativno jednostavno – nešto u šta sam bio siguran da učenik zna – ali odgovor je izostao. Na kraju mu ja kažem odgovor, a on će: "Da, mislio sam da je to, ali nisam bio sto posto siguran." Plašio se da će dati pogrešan odgovor, nešto što u školi može da znači trojku ili gore. Zar čovek ne uči na sopstvenim greškama? Bolje dva pogrešna odgovora iz svoje glave nego jedan tačan odgovor naučen napamet iz knjige.
Zašto uopšte deca idu u školu? Da uče? Da osposobljavaju i razvijaju svoju pamet? Da dobijaju dobre ocene, da mogu da se upišu na fakultet gde će da studiraju nešto, tako da mogu da dobiju posao, budu uspešna, dobro se ožene ili udaju, da mogu da gaje decu koja će opet ići u školu – da uče, da osposobljavaju i razviju svoju pamet…
Naravno, sve ovo je važan i sastavni deo ljudskog života u bilo kojoj zemlji, ali škola treba da bude mnogo više nego mesto gde dete svoju pamet osposobljava i razvija. Pamet koja je samo "trenirana" je produžetak prošlosti – i teško će kao takva da otkrije nešto novo. Deca nisu pčele u košnici koje moraju da budu efikasni, poslušni trutovi radeći samo za dobrobit košnice. Svako dete sadrži nešto svoje i samo svoje – svoju specifičnost, lične mogućnosti, nešto što ga je odredilo pri rođenju. Da bude doktor, nastavnik, ekonomista, brodograditelj – možda je novi Leonardo, Ajnštajn, Marija Kiri, Nikola Tesla, Olja Ivanjicki, Stefan Milenković… Ali kako će to saznati? Iz knjiga? Svako može da čita, da uči napamet, da ponovi… Pametna osoba je osoba koja poznaje sebe, koja zna ko je, šta može, šta stvarno želi i u kome pravcu treba da ide da može da kaže: "Da, da, to sam ja!" Mudra osoba je osoba koja zna koliko je važnije biti nego imati. Svaka bubalica može imati znanje ali nije svako koji može biti ono što stvarno jeste a ne ono što odrasli misle da treba da bude. Prva i prava uloga škola – a i roditelja – jeste da pomogne detetu da otkrije sebe i svoje prave želje i mogućnosti, jer samo tako će dete moći da da sve od sebe. Onaj koji zna ko je i šta može, biće ne samo vredan i efikasan član društva, nego će voditi to društvo napred. Ako dete samo uči prošlost napamet, osuđeno je da ponovi i produži tu prošlost sa svim greškama i nedostacima. Naravno, ima mnogo iz prošlosti što treba sačuvati, a dete koja misle svojom glavom će lako prepoznati one vrline prošlosti koje vrede!
Reditelj i profesor
objavljeno u Politici
---------------
http://politikin-zabavnik.rs/pz/tekstovi/maratonac-ko%D1%98i-%D1%98e-obozavao-skolu