* blogorama kao panorama - pokušaj da jednim pogledom obuhvatiš i upiješ skoro sve
- prilog za podršku predlogu "najviše 70% muškaraca na mestima odlučivanja u vojvođanskoj i u lokalnim skupštinama u Srbiji" -
Prisutnost žena na mestima odlučivanja u politici, ekonomiji, kulturi, obrazovanju, umetnosti, medijima, finansijama, gde god u društvu je prilično "mlada" tema na planeti Zemlji, traje tek jedan vek i formalni početak joj je u ženskim i radničkim pokretima sa početka XX veka, a obeležen je demonstracijama za žensko pravo glasa i jednostavnom i još uvek vrlo živom parolom "Hleba, mira i ruža". (UN su 8.mart na osnovu tih događaja proglasile "Međunarodnim danom žena", a osnivački akt UN je prvi dokument kojim se pominju ženska prava i ravnopravnost.)
XX vek je negde na planeti obeležen pojavom teorijskog i praktičnog feminizma (mahom Evropa, Amerika, Australija, ekonomski razvijen svet), zatim učešćem žena u pokretima protiv kolonijalizma i diktatura (Azija, Afrika, Južna Amerika) ili posebnim modelima jednopartijskih društava (socijalističke ili komunisitčke zemlje širom sveta). I svi ti procesi su se naravno menjali, prolazili razne faze, napredovali, gasili se pa ponovo stvarali, okupljali žene najrazličitijih "vrsta i opredeljenja", ali osnovnu ideju, ipak, nisu menjali. Diskriminacija je neudobna, žulja, vređa, ponižava, boli, snižava kvalitet svakodnevice i uvek je bilo i biće žena koje će se organizovati, steći potrebna znanja i veštine i kazati "ovako kako postoje društveni modeli za žene - ne valja, prijatelji, ne valja, hajde da malo to menjamo!"
Trenutno je i globalizacija praktično - završena. Imamo subjekte i objekte globalizacije i "ram za sliku XXI veka u kojem 10% populacije na planeti koristi 90% svih resursa na planeti" i još uvek nekako želatinozno i nejasno, ali ipak - uspostavljanje raznih novih pravila za koje ogromnoj većini populacije, i muškoj i ženskoj, nije baš sasvim jasno ko, gde, kako i zašto ih formira. I šta je sa društvenim modelom za žene u celoj toj slici.
To je jedan od razloga zašto je internet sjajna stvar. (oduvek mislim da će štreberi spasti svet, i lepota, naravno, ali od nedavno na taj spisak dodajem i - internet, ovaj i onaj koji će tek nastati)
A bez borbe se ništa ne dobija.
Borba za ravnomernost i ravnopravnost je, naravno, odmah viđena i shvaćena kao pretnja postojećem "redu stvari" i, sasvim mudro, svi oni koji ne bi nikako ništa da menjaju potražili su "prirodne saveznike" i lako i brzo napravili "prećutni strateški dogovor" o tome kako izgraditi snažne i na prvi pogled nesavladive prepreke ženama koje bi da menjaju.(Smetnulo se jedino sa uma da žene uvek "bace i drugi pogled", naučilo nas tako, pa je ovo još jedan dokaz da "nijedna strategija nije savršena" :))))
Dakle, evo sa čime i kime sve žene koje hoće da menjaju imaju posla:
- muška većina (koja već svugde o svemu odlučuje) govori "žene same nisu zainteresovane, nema "kvalitetnih" žena, feminizam je zlo, evo i druge žene kažu da to ne treba i ne valja, politika je muški posao, evo primera "groznih" žena-vladarki, mi smo za konkurenciju, a ne "kvote i ključeve", jako mali broj žena uopšte i podržava takve ideje, itd itsl....". Imam prikupljenu čitavu knjigu takve argumentacije. Kad se udruži sa "sredstvima" kao što su podsmeh, prezir, cinizam, omalovažavanje i obeshrabrivanje - ume da bude prilično velika prepreka promenama, ali nikako i nesavladiva, nikako. Oprobani recept "stekni znanja i veštine" za argumentaciju se pokazao prilično uspešnim, Žene su naučile, pa sada već imaju većinu odgovora na ovu prepreku.
- crkve (razne) smatraju da kroz religije koje su uzele da zastupaju i predstavljaju imaju več sve odgovore za modele za žene u društvu i glavna argumentacija protiv onih koje bi htele tu nešto da menjaju je mahom "da će to uništiti sve društvene vrednosti i postojeći red stvari" te je opasno i nepoželjno za svaku religiju. Naročiti oprez se stvara kod tema o slobodi rađanja i pravu na izbor žene hoće li, kada, kako i s kime rađati decu. Ozbiljna i velika prepreka koje žene savladavaju pažljivo i oprezno u mnogim delovima sveta, ponekad se ta borba vodi sasvim suptilno jer je reč o vrlo dubokim, a ponekad i tako krhkim procesima sa kojim se mora biti vrlo pažljiv. Inače je to proces sa najčešćim "povratnim smerovima", više puta mora se voditi od samog početka. I opet je oprobani recept sticanje znanja i veština. I to su žene uradile u savladavanju i ove prepreke. I još je savladavaju u mnogim delovima planete.
- žene koje kažu da "ne osećaju" ili "ne vide" neravnopravnost, diskriminaciju, nepravde, pa samim tim ne vide ni potrebu da se bilo šta menja. Argumentacija koja se koristi je "ja nemam problema sa muškarcima, lepa i sposobna žena može sve, i ja sam sama sve uradila, neka i druge tako, kojoj se ne sviđa neka menja, umetnost manipulacije muškarcima je mnogo efektinija od svake borbe, ja nisam feminstkinja, nisam frustrirana, itd. itsl....". Kako to i inače biva, savladavanje ove prepreke je najteže, zahteva najviše vremena, znanja, veština i rada. Ova je prepreka i "najslabija karika" u lancu svake borbe za ravnopravnost i najčešće virtuozno (zlo)upotrebljena od strane drugih zainteresovanih protivnika promena društvenih modela namenjenih ženama.Za savladavanje i ove prepreke, ženama je bilo potrebno ne samo sticanje znanja i veština nego i, vrlo često gorko, učenje iz sopstvenih iskustava i sopstvenih grešaka. I sa ženama protivnicama promena mora se uspostaviti dijalog, bez tog dijaloga nema dokaza da su promene koje nudimo dobre za sve.
I tih prepreka, kao i žena koje imaju negativan stav o potrebi promena uvek je bilo i biće. I tako i treba da bude. Politički identitet, identitet koji se izgradi vezivanjem za neku ideju NIKADA nije istovremeno i rodni, etnički, rasni. statusni. verski ili bilo koji drugi identitet. Različitost je dobra, prezir i odsustvo dijaloga je - loše i neproduktivno.
Jedina reč koja vezuje navedene tri grupe "strateških protivnika promena" i čitavu mrežu grupa koje su zagovornici promena je - dijalog. Najteži deo u procesu uspostavljanja dijaloga je da "dvoje što različito misle" uđu u istu prostoriju i sednu za isti sto. Drugo po "težini" je - argumentacija i ton dijaloga. Treće je zaključiti "imasmo li mi ikakve koristi od dijaloga?".
Četvrto je, po pravilu, nastanak promena. :))))
Nevolja sa dijalogom je što ljudima, najčešće, uopšte ne trebaju informacije i činjenice, da bi imali stav i ubeđenje i time smatraju da sami sebe "kvalifikuju" za ono što misle da je dijalog.
Naprotiv, stav bez činjenica se uz pomoć stereotipa i predrasuda, stvara lako, učvršuje brzo, od njega se odustaje teško ili nikako. Svi imaju stavove, večina ne ume da ih objasni činjenicama već to čine povezanim stavovima ili emocijama.
Srela sam se sa puno netrpeljivosti, prezira i ponekad čak i mržnje prema ženama (o fizičkom nasilju nad ženama i da ne govorim), ali iskustveno tvrdim - ljudi više od svega mrze brojke, podatke, primere, neoborive dokaze...neverovatna je volja da se na svaku ponuđenu činjenicu odgovori sa "ma, koje?! ma šta pričaš?! ma nije, nego da ti ja kažem.....".
I onda slušam neutemeljene stavove, bez iznenađenja. Naučilo me da u nekoj fazi stvaranja dijaloga taj proces "prezirem činjenice", ma kako neproduktivan bio - jednostavno MORA da se dogodi. Ali - prođe, pre ili kasnije prođe. Dokaz su zakoni i propisi koji su na raznim mestima na planeti već doneti, a kojima se zabranjuje ponašanje u društvu. a zasnovano na predrasudama, na neravnopravnosti i nepravdi.
I kad se ti zakoni donesu, protivnici promena se "u hodu reorganizuju" i ulazi se u fazu selektivne primene propisa (ili neprimenjivanje propisa uopšte) koje rađa novu društvenu nepravdu i prestavlja novu prepreku za zagovornike promena i menjnaje načina odlučivanja ili društvenih modela "predviđenih" za žene.
Odatle naš predlog za budući izgled lokalnih samouprava, njihovih izvršnih tela i organa i skupštine Vojvodine i njenih izvršnih organa - predlog je da se zajedno izborimo za striktnu primenu propisa, zakona i Ustava i da razgovaramo o tome ima li neko protiv da "muškaraca svugde i svuda bude najviše 70%". Najviše toliko. Zakonito je, ustavno je, a evo kažem - mislim i da je fer i pošteno da u ovoj fazi tako i bude. "Kvaka" je u tome što nas je iskustvo naučilo da se u ovoj fazi i za primenu propisa treba boriti kao i za donošenje tih propisa.
Šta vi mislite?
post scriptum:
Izraz "blogorama" izmišljotina je moje poslednje kćerke.