Nedavno sam čula priču o carskom baštovanu koji je održavao predivan vrt. Sve biljke u vrtu su bile prelepe i on ih je negovao veoma pažljivo. Kako to obično biva u pričama, a i u životu, jednog dana је među biljkama nikao korov. Baštovan je na svaki način pokušavao da uništi uljeza, ali bi se on posle nekog vremena ponovo pojavljivao. Baštovan se kod drugih vrtlara raspitivao kako da se oslobodi korova i primenjivao svaki savet koji bi dobio. Iako bi to pomoglo na nekoliko dana, korov je stalno iznova nicao. U svojim traganjima je stigao i do najpoznatijeg i najstručnijeg baštovana, koji ga je veoma pažljivo saslušao, a onda rekao: „Ako si već uradio sve što si mi rekao, ne preostaje ti ništa drugo nego da zavoliš korov!"
Što me podsetilo na nešto.
Svi ljudi, i osobe sa invaliditetom i osobe bez invaliditeta, u jednom trenutku života se suoče sa problemom spoznaje samoga sebe. Meni se to desilo možda kasnije nego drugima, na raspustu posle prve godine fakulteta. Ne znam da li postoji kriza dvadesetih, ali se u tom periodu života nisam osećala srećno.
Iako su invalidska kolica deo mog „stila", poput cipela, tog leta nije bilo tako. Svi oko mene su bili lepi, zgodni, pametni, veseli, nasmejani, puni života. Svi su bili savršeni. Svi su mogli sve. A ja?
Bila sam drugačija. Savršenost je bila miljama daleko od mene. Moje telo nije bilo kao iz časopisa (da ne bude zabune, nije ni sada) i nisam želela da izlazim, da idem na bazen, na more. Nisam želela da pokažem svoje telo. Sedela sam u kući i bila beskrajno tužna, na granici depresije. Moji roditelji, sestre i prijatelji su shvatili da se nešto dešava i pokušavali su da mi pomognu, ali sam bila tvrd orah i uporno odbijala da se izvučem iz svoje ljušture.
A onda je poštar jednoga dana doneo pismo od moje najbolje drugarice. U koverti su bili uredno spakovani isečci iz „Ilustrovane politike" i ništa više. Nije napisala ili dopisala ni reč.
To je bila priča o čoveku koji za kretanje koristi invalidska kolica, koji je završio engleski i ruski jezik, koji radi kao sudski tumač, izlazi i putuje. Tekst je opisivao njegovo putovanje u Japan, kašnjenje aviona pošto su njega, stokilaša, sitni Japanci jedva uneli u letelicu. Sve u svemu, ništa posebno, naizgled obična životna priča. Pozitivan primer bez priče o arhitektonskim barijerama, predrasudama, statistikama koje zgražavaju.
Mene je taj članak trgnuo i vratio u život. Shvatila sam da postoji još neko sa sličnim problemom, ko živi normalno. Ako on može, zašto ne bih mogla i ja?
Ta priča je za mene bila priča o korovu.