Bilo je već kasno avgustovsko popodne kad su Rada i Nada izašle iz voza, u lakim sandalama sa štiklicama, tankim haljinama strogog kroja, mladja sestra u kremastoj a starija u crnoj sa belim tufnama, a odgovarajući šeširi su dopunjavali sliku ozbiljnih mladih dama po modelu iz poslednje predratne godine. U Beogradu bi mogle da prodju sasvim neprimetno, u Kaoni su bile upadljive kao pingvini u Sahari. Odlučno su počele da nabadaju po šiljatom kamenju pored pruge, pazeći da ne polome štikle. Do trema male stanične zgrade trebalo je da predju i uski pojas suve zemlje i desetak metara sitne kaldrme ali im je na pola puta prišao krupni postariji čovek u seoskoj odeći i poverljivim glasom rekao: „Dobar dan, ja sam Milorad, a šalje me Milorad“. Nasmejale su se glasno, ali taj smeh nije izazvala ta rečenica koja je ličila na šifru, bio je izazvan olakšanjem. Iako je ovaj sastanak bio ugovoren zahvaljujući onom Miloradu, matematičaru, vinogradaru i pčelaru, ipak su se, još od Male Krsne, pitale šta će ako se nešto pokvari pa budu prinudjene da u sumrak, peške, traže neko selo daleko u brdima, selo u kome je Milorad ostavio Baneta pre više od šest nedelja i od kad o Banetu više nije bilo vesti.
„Očekivao sam samo jednu gospodju“. rekao je Milorad, kao da se izvinjava, „da sam znao da ste dve, uzeo bih čeze, ovako ćemo malo da se stisnemo...“ Popeli su se na klupu lakih kola za prevoz sena u koja je, i pored rude u sredini, bio upregnut samo jedan mršav konj.
„Htela je ona da ide sama, ali ja nisam dala. Gde će sama, mlada žena a ovakve prilike“, objašnjavala je Nada.
„Pravo kažete, gospodjo, ima svakakvog sveta u današnje doba. Izgubismo zemlju, i još gore, izgubismo red. Ne znam gde će nam duša pred Bogom, i obraz pred unucima“, rekao je Milorad Nadi tiho, i „Ajs“, malo glasnije, konju. Dva sata kasnije zaustavili su se ispred usamljene kuće čija je prednja strana bila okrenuta travnatoj padini a zadnja gustoj šumi koja se pela sve do vrha brda, nekoliko stotina metara dalje. Iza kućnih prozora je treperela slaba svetlost lampe a uredno pokošena trava ispred kuće bila je okupana avgustovskom mesečinom i na njoj ih je čekao Bane; Rada ga je poznala zato što je očekivala da ga vidi, i po stasu, a ostalo je bilo sasvim neočekivano, vojnički koporan, seljačke pantalone... i brada.
Prišao je kolima, uhvatio je oko struka i spustio na zemlju, polako, kao da u rukama drži malo dete. Zagrlili su se, drhteći oboje, ali je Bane u tom treperenju Radinog tela osetio nešto skriveno, nešto ukočeno, nešto zloslutno. Pomogao je i Nadi da sidje i poveo ih ka kući, a Milorad je otišao da ispregne konja.
U kući, pod slabom svetlošću lampe, Banetu su lica obe žene, neočekivano ozbiljna, nagoveštavala objašnjenje za onu ukočenost koju je osetio u Radinom zagrljaju. Seo je na stolicu dok su one još stajale, potpuno nečuven postupak, i kroz grlo stegnuto od zebnje zakrkljao: “Ko?...Šta?“
„Žika“, rekla je Rada tihim, raspuklim glasom, dok je sedala na klupu prekoputa njega. „ Lepo je stigao u četu, u sumrak, malo su ga propitivali i bili su sumnjičavi, da nije neki špijun...ali je onaj domaćin koji ga je sproveo sve lepo objasnio. Ujutro se četa postrojila na drumu koji prolazi kroz selo, komandant rekao ljudima da imaju novog saborca,za neki dan će i pušku da dobije, onaj domaćin sve lepo gledao, kad, odjednom, začu se zvuk motora, iza krivine se pojaviše dva kamiona puna vojske, kaznena ekspedicija. Četa se raspršti po jarugama i iza kuća, samo Žika ostane na sred druma i krene ka onim kamionima, Nemci pripucaju i rafal ga preseče preko grudi“, završila je , sva u suzama, dok je Nada i dalje stajala, potpuno ukočena. „Nesreća!“, samo je procedila.
„Nije“, projecao je Bane, „ ubio se. Nije mogao protiv sebe.“
Ćutali su tako, svo troje, i plakali, svi zajedno i svako za sebe, a iz Banetovih očiju je po jedna suza tekla za svaki dan koji je proveo sa bratom sa kojim je zajedno prohodao, zajedno bio u školskoj klupi od prvog razreda do mature, i bio zajedno u mislima sve do ovog dana, Žikinog 24. rodjendana, koji nije dočekao jer nije mogao protiv sebe.
Milorad je ušao u kuću i, zatekavši prizor kome se nije nadao, progutao sve šale koje je namenio mladom bračnom paru koji se sastaje posle duge razdvojenosti. Samo je doneo na sto flašu rakije, širokim pokretom ruke pokazao policu sa hranom i posudjem, mahnuo prema otvorenim vratma obe sobe u kojima se, pod treperavom svetlošću petrolejke, nazirala belina posteljine i, tiho izustivši U svojoj ste kući pognute glave otišao u vajat.
Uplakana trojka je večeru počela u tišini a onda su, polako, sestre pokušale da pričaju o novostima u familiji ali je ispalo da je priča prilično tanka, sem Žikine tragedije nije se dešavalo skoro ništa. Ničega novog ni van familije, jedino što su svi očekivali skori dolazak Rusa, neki sa zebnjom a neki sležući ramenima. Bane je uzvratio isto tako tankom pričom, postavili su ga za četnog ćatu, bez mnogo posla, bez puške, niti ih je ko jurio niti su oni nekoga, jedino što su otpratili one pilote i od onda samo iščekivanje.
„Čega?“, pitala je Nada.
„Ne znam ni ja“, odgovorio je Bane. „ Kad sam došao, letele su depeše iz Londona svakog dana, krajem meseca se potpuno ućutali, ništa, muk. Pre, jedno, nedelju dana, stigne vest da je Kralj naredio da se stavimo pod komandu partizana i da general Mihajlović više nije komandant. Kao grom iz vedra neba! I sad niko ne zna šta će. Samo sede i piju, ne smeju ni da pričaju o tome, samo se gledaju ispod oka. Pola ih vidi da Rusi dolaze i misle da je i tako sve izgubljeno, oni bi s partizanima; druga polovina se boji komunista i pre bi u Bosnu, i dalje na zapad, da čekaju kraj rata bliže Amerikancima, računajući na zasluge oko spasavanja pilota. Ko zna šta će da ispadne, stalno pijani, a naoružani. Samo da opali jedan slučajni metak, može čudo da bude“. Kao da ga je ta misao uzdrmala, ustao je od stola i rekao Hajd`mo na spavanje, odsečnim glasom kojim se deca teraju u krevet.
Nada ih je, vrlo uvidjavno, oterala u sobu u kojoj su bila tri odvojena kreveta a sama je oprala sudove i povukla se u susednu odaju, jednu od onih koje su namenjene starim, obudovelim članovima porodice. Prvo se trudila da ne osluškuje zvuke iz susedne sobe a onda se začudila kako nikakvih zvukova i nema. Da li je moguće da tuga toliko ubije želju, pitala se. Posle nekog vremena je zaspala.
Za to vreme, Rada je ležala u jednom od ona tri kreveta a Bane joj je šaputao u uho, najtiše što je mogao: „Ja ne mogu više ovde, moram da bežim pa nek` bude šta bude. Prvo nisam verovao u takve priče ali sami se hvale, ne svi, samo neki, kako su nekog zaklali, i odmah mi ponovo pred očima nesrećna Ruža. Ista trojica, skupe se i piju od podne do uveče, a ujutro, kad ustanem, čujem ih kako se smeju i pričaju nekolicini okupljenih sve po redu, kako su ga držali i sve ostalo, da ne pričam, stomak da ti se okrene. Većina ih izbegava ali ima i onih koji se nasladjuju takvim pričama a meni muka samo kad ih pogledam i tresem se kad oni pogledaju mene. Potpuno ću da poludim“.
„Dobro“, sad je Rada njemu šaptala u uho, „ smislićemo nešto“. To ga je, izgleda, umirilo. Još malo su ležali tako, mirno, a onda su se iz sobe začuli zvuci koje bi Nada sigurno čula iako bi se trudila da ne sluša, samo da je bila budna.
Tako se završio 28. avgust 1944 godine, dan u kome je, na Žikin nedoživljeni 24. rodjendan, u seoskoj kući negde u Homoljskim planinama, okruženoj četnicima, začet Radin i Banetov sin.
Bio je to njihov dan za pamćenje.