U emisiji "Mućni glavom" 8. februara 2014. gošća u studiju bila je Marija Stošić, ćerka pokojnog sindikalnog lidera Dragoljuba Stošića. Njena potresna i provokativna ispovest o detinjstvu tokom ratnih devedesetih u Beogradu, sa ocem koji sindikalnom borbom želi da potkopa jedan podmukli i bolesni režim, zapravo je priča o tome zašto smo danas i kao društvo i kao država tu gde jesmo. (Dragoljub Stošić je bio predsednik Sindikata vozača Gradskog saobraćaja Beograd sredinom devedesetih, kad je taj sindikat bio jedan od simbola borbe protiv Miloševićevog režima. Zbog nepristajanja na trule kompromise, Stošić je u više navrata ostajao bez posla, bio hapšen i proganjan. Umro je 1. oktobra 2007, u 57. godini.)
Marija Stošić je odabrala za emitovanje nekoliko izjava Dragoljuba Stošića, snimljenih pre desetak godina. Danas, one zvuče kao da su tonski zabeležene pred sam početak emisije. Takve su i rečenice, izdvojene za ovu priliku: "Neprekidno se stvari, koje su nam teške da ih prihvatimo, posle nekog vremena pokazuju kao potpuno tačne i postaju naša svakodnevica. Znači, ti ljudi se šetaju po ovom gradu i vreme je da se opredeliš - da li hoćeš da živiš kao krpa, kao jedna slina, ili ćeš da se pobuniš protiv toga i da zadržiš ono zrno ljudskosti koje imaš, pa šta god da se desi. To jeste ozbiljna dilema za one koji to zrno u sebi cene, a za one koji ga ne cene to pitanje je vrlo lako rešivo. Zaista mi se čini da je ova situacija danas mnogo podmuklija, nejasnija, bljutavija, pokvarenija i prljavija nego što je ikada bila."
Sticajem okolnosti, zbog masovnih građanskih protesta u Bosni i Hercegovini, na samom početku emisije razgovarao sam sa sociologom iz Sarajeva prof. dr Esadom Bajtalom. Njegova ocena stanja u BiH, kao i nagoveštaj društvenih zbivanja u čitavom regionu, samo su još više problematizovali osnovnu temu "Mućkanja glavom": manjak ili nepostojanje saosećanja, solidarnosti, podrške...