Izborna kampanja po mnogo čemu podseća na udvaranje. Najpre se između više naroda, kao i između više devojaka, izabere jedan, za koji se misli da će se "primiti" baš na to i to udvaranje.
Srpski narod je tokom proteklih godina raspleta "padao" na vrlo jeftine udvaračke fore, ravne uličnom dobacivanju. Uostalom, nije slučajno što se režim Slobodana Miloševića i probio uz pomoć dobacivanja, što na mitinzima, što na ulicama. Sve je počelo rečenicom "Niko ne sme da vas bije!". Većina Srba se, čim se pomene manjak ili nestanak batina, zaljubljuje na prvi pogled, makar bio i sa masnicom ispod oka. U Srbiji važi da je batina iz raja izašla, dok su za razliku od nje Adam i Eva prosto izbačeni, što je još jedan u nizu dokaza da su Srbi narod najstariji.
Kada odabrani narod počne da pokazuje prve znake simpatije prema udvaraču, dolazi i do prvog kontakta. U slučaju Srba, do kontakta izmedju vođe i naroda je došlo, ali uglavnom preko stare devizne štednje, hiperinflacije, zajmova i privatnih banaka, poput Gazda Jezdine i Dafinine. Ti kontakti su bili veoma česti i intenzivni, što rečito govori o veštini udvaranja.
Posle prvog kontakta između naroda i njegovog udvarača, na red dolaze i šetnje. Šetali su Srbi proteklih dvadeset i kusur godina dosta zbog svojih najvećih udvarača, ali uzalud. Oni se ili nisu pojavljivali ili su bili okruženi gomilom telohranitelja, tako da se sve čari šetnje nisu mogle realizovati.
Na kraju, posle svih udvaračkih trikova i gafova, stiže se i do intimnih odnosa. U slučaju Srba oni su bili toliko vatreni, da su izazvali ratne požare na čitavom Balkanu, od Slovenije i Hrvatske, pa preko Bosne do Kosova. Udvarač je bio toliko uporan, toliko ostrašćen, da se na nekoliko grafita, ispisanih po tarabama i zidovima Srbije postavljalo pitanje: "Slobo, radiš li ti one stvari još sa nekim osim sa nama, tj. sa narodom?"
Udvaranje se može okončati ili raskidom ili neželjenom trudnoćom. Na žalost, u slučaju Srbije ispalo je da važi ovo drugo. Narod je ostao u drugom stanju, s tim da mu stomak ne raste, već mu postaje sve tanji i sve više krčeći. Za sada se ne zna šta će da se porodi niti se zna gde će se to što se porodi ljuljati i podizati, jer je kolevka Srpstva, Kosovo, pod kontrolom stranih trupa. U svakom slučaju, izborna kampanja je umeće udvaranja, sa puno slatkorečivih izraza, ali i gorkim ukusom u ustima kada se udvaranje okonča. Eto zašto većina Srba preferira gorču kafu, jer klin se klinom izbija.
Inače, reč »kampanja«, latinskog porekla, u prevodu znači polje, selo ili sezona poljskih radova. Dok nije bilo višestranačkog sistema i parlamentarnih izbora, ova reč je najčešće pominjana u vezi sa kampanjom šećerne repe. Medjutim, sada je ona u senci kovanice »izborna kampanja«, mada je šećerna repa važan finansijski izvor upravo izborne kampanje.
Odavno je poznato da gradacija laži ide sledom: mala laž, velika laž, propaganda. Obrni-okreni, postoje dve vrste propagande: jedna je TV reklama, a druga - izborna kampanja. U TV reklami gledaoce treba ubediti da je baš taj i taj proizvod ili usluga bogomdana, a u izbornoj kampanji da je baš taj i taj kandidat rešenje svih muka birača, tj. glasača. Na sreću, reklamiranog proizvoda ili usluge lako se možete otarasiti, dok u slučaju kandidata sve morate trpeti bar četiri godine, do sledećih izbora.
Zašto je onda TV gledaocu, što je danas drugo ime za birača, tj. glasača, važnija slika kandidata u izbornoj kampanji od sadržaja programa koji zastupa njegova politička opcija, tj. stranka?
Drugim rečima, zašto birači svoje izabranike drže za slogane, a ne za programe?
Pre svega, u ovoj zemlji je veliki procenat nepismenih, koji i kada bi hteli, ne bi mogli da pročitaju stranački program onog lika, koji im preko TV ekrana i bilborda na ulicama obećava med i mleko. Biti nepismen danas i ovde automatski znači biti i politički nemislen!
Preostali procenat naše populacije, koji ume da čita, deli se na tri velike grupacije. U prvoj grupaciji, inače najvećoj, nalaze se oni birači koji svoje umeće čitanja upražnjavaju samo na titlovanim prevodima sapunskih TV serija i igranih filmova. Tražiti od njih da nešto više pročitaju isto je što i naći krivce u aktuelnoj aferi oko zatrovane vode u Užicu. Ili, odgovoriti na pitanje: kako to da su putevi u Mađarskoj prohodni, a u Srbiji, već od Feketića, zavejani!?
U drugoj grupaciji čitača, nešto manjoj po brojnosti od prve, nalaze se svi oni birači koji svoj čitalački angažman iscrpljuju na dnevnoj, bolje reći žutoj štampi i ilustrovanim časopisima, čija se uređivačka politika svodi na zavirivanje u kuće, kuhinje i krevete tzv.poznatih faca, formata glumaca, fudbalera, pevača i ostalih estradnih radnika. Zahtevati od njih da nešto više pročitaju od dnevne štampe isto je kao tražiti da fudbaleri »Partizana« ili »Zvezde« zabiju gol više od protivnika u Ligi šampiona.
I najzad, u trećoj, na žalost, najmalobrojnijoj grupaciji birača-čitača su oni koji uživaju u dobroj literaturi i stručnim, ozbiljnim časopisima. Oni, dakle, toliko uživaju u kvalitetnim tekstovima, da je čitanje stranačkih programa za njih neka vrsta svetogrđa, duhovnog i moralnog zagađenja.
Ispada, tako, da stranačke programe čitaje samo politički analitičari i novinari, kojima urednici nameću tu obavezu kao radni zadatak uoči svake izborne kampanje. A oni jedva da čine stoti deo jednog promila biračkog tela Srbije.
Dilema veka: da li Srbija ima biračko telo, biračko tele ili biračku telepatiju?
I da li su biračke kutije samo još jedna prepona do bankrota Srbije?
P.S. U najnovijem, prvofebruarskom izdanju emisije "Mućni glavom", pitao sam se otkuda tolika potreba i pomama za VOĐOM.