Mi u ovom trenutku ne možemo da znamo tačnu cenu izbora, jer ona zavisi od više varijabilnih činilaca, tvrdi predsednik Republičke izborne komisije. Njemu, kako je izjavio novinarima, nije poznata ni cena prethodnih izbora održanih pre dve godine. Međutim, predsednik RIK sasvim izvesno zna da sredstva u budžetu nisu planirana, jer je reč o vanrednim parlamentarnim izborima, pa će biti obezbeđena iz budžetskih rezervi. Kolike su i kako će se obezbediti te rezerve u budžetu Srbije nije najjasnije, kada je poznato da je planirani budžetski deficit za 2014.g. čak 182,6 milijardi dinara,
Zaista, koliko će poreske obveznike koštati vanredni parlamentarni izbori raspisani za 16. mart ove godine?
Po Zakonu o finansiranju političkih aktivnosti stranke će za izbornu kampanju dobiti 0,1% rashoda republičkog budžeta, a koji u 2014. Iznosi 1,112 milijardi dinara. Srećna je okolnost da se taj procenat obračunava samo na onaj deo rashoda koji su finansirani javnim prihodima, pa će starnkama za izbornu kampanju biti dodeljeno samo 802 miliona dinara ili da bude jasnije svega 6.973.913,00 evra. To, naravno, nije sve. Za štampanje izbornih listića i drugog izbornog materijala, za troškove biračkčkih odbora i RIK moraće se izdvojiti isto, ako ne i više, kao i za prethodne izbore, a to znači najmanje 1,1 milijardu dinara. Tu su i drugi manji, ali nezaobilazni izborni troškovi, tako da će Srbiju vanredni parlamentarni izbori 16. marta 2014.g koštati najmanje 2 milijarde dinara.
To nije mnogo, spram neodložne potrebe da se demokratskim putem proveri volja građana, smatraju oni koji su doneli odluku da se ide na vanredne izbore. Ja, naravno, ne delim njihovo mišljenje i smatram da su izbori preskupi, da su sredstva koja se izdvajaju za tu namenu prevelika, te da bi ih bilo bolje usmeriti tamo gde je potrebnije . S druge strane, saglasan sam da izbornu volju građana treba proveravati što češće. Optimalno bi bilo svake nedelje ili bar jednom mesečno, sve dok, makar i slučajno, građani Srbije ne izaberu vlast koja će raditi za opštenarodne, a ne samo za lične i stranačke interese.
Da li je moguće smanjiti cenu izbora, a istovremeno njihovu učestalost i izlaznost birača povećati? Naravno da jeste. Evo kako:
Predizborna kampanja za parlamentarne, predsedničke i sve druge izbore trajala bi jedan dan, a sprovela bi se po pravilu subotom. Svaki nosilac liste na parlamentarnim, odnosno predsednički kandidat, na predsedničkim izborima, imao bi tačno pola sata da izloži svoj izborni program na javnom TV servisu ili na jednoj od televizija sa nacionalnom frekvencijom. Jer, ko nije u stanju da kratko i jasno kaže kako će usrećiti građane Srbije, bolje da se i ne kandiduje. Pre nastupa voditelj bi bio obavezan da na identičan način upozori sve kandidate jednom prostoproširenom rečenicom: «Imate tačno pola sata da izložite svoj program, ali imate pravo i da ćutite, jer sve što budete rekli može biti iskorišteno protiv vas i vaše stranke.» Isti tekst bio bi krupnim ćiriličnim slovima ispisan na “idiotu”, onom uređaju iznad TV kamere sa kojeg voditelji dnevnika čitaju vesti. Kandidati, koji se odluče na ćutanje, odćutali bi svojih pola sata, narod bi ih gledao i sve bi mu bilo jasno. Predizborna tišina bi trajala od nastupa poslednjeg kandidata, pa do nedelje ujutro.
U nedelju počev od 08.00 do 20.00 časova narod bi glasao SMS porukama, na način dobro poznat građanima Srbije, a koji je uspešno primenjivan za izbor pesme Evrovizije, zvezda Granda ili za izbacivanje sa Farme. Glasalo bi se sa posebnih, izbornih mobilnih telefona, koje bi svakom građaninu sa glasačkim pravom obezbedila država. Izborni mobilni telefoni nosili bi matični broj građanina i bili bi tehnički prilagođeni tako da se ne mogu koristiti u druge svrhe, sem za izbore predstavnika vlasti. Kada građanin napuni 18 godina i stekne glasačko pravo, država bi ga zadužila sa mobilnim telefonom, a kada umre sa njim bi bio sahranjen i njegov izborni telefon.
Da bi se građani motivisali da glasaju, u okviru državnog budžeta izdvojila bi se skromna sredstva za izborne nagrade. Naime, do 5% glasača, srećnih dobitnika, bio bi nagrađeno adekvatnim nagradama. I to, od simboličnih nagrada u vidu šajkača, jeleka, anterija i opanaka za glasače iz rasejanja, preko motika za poljoprivredne glasače, do radnih mesta za nezaposlene glasače.
U tako izmenjenom izbornom sistemu glasački listići, kutije, sprejovi, biračke komisije, pa i sama RIK, su suvišni, a upravo se na to, pored troškova izborne kampanje, izdvajaju najveća sredstva poreskih obveznika. Kontrolu izbora, kao I do sada, a i pravilnosti izvlačenja nagrada za glasače, vršio bi CESID, koji poreske obveznike ne košta ništa.
Kao što je i uobičajeno CESID bi u nedelju u 21.00 časova na PRES konferenciji objavio izborne rezultate. Zatim bi se prešlo na lepši deo izborne večeri, tj izvlačenje nagrada za srećne glasače. Upravo to je jedan od razloga zašto bi se izbori trebali organizovati uz pomoć TV Pink: Ne samo da je najgledanija u Srbiji i regionu, već u toj televiziji imaju bogato iskustvo i proveren softer. Verujem da bi prebogati Željko Mitrović, sa svoje strane, obezbedio daleko vrednije nagrade od siromašne države – recimo učešće tridesetak glasača i bar desetak izabranih predstavnika naroda u narednoj Farmi TV Pink.
Ekonomske i sve druge prednosti ovakvog izbornog sistema toliko su očite da javna rasprava o novom izbornom zakonu nije ni potrebna.
Dakle, srećni nam, berićetni i jeftini bili sledeći i svi naredni izbori.