Jedna od, mozda, najvecih razlika koja se primeti u zivotu na ostrvu u odnosu na zivot u Srbiji (a i ostalim, bratskim "mediteranskim" zemljama) je trenutak u kome mladi narastaj napusta roditeljsko gnezdo i otisne se u veliki svet. Pri tom ne mislim da se neophodno ode negde daleko, ali se mladost (ludost?) Britanije ne libi da cim napuni 16-18-21 godinu (zavisi od slucaja) iseljava iz svojih drevnih ognjista i zapocinje samostalni zivot. To ne znaci samacki zivot, to samo znaci da se ljudi mnogo ranije nego u Srbiji (ljudi, ne deca) odlucuju da preuzmu odgovornost za svoj zivot u svoje ruke, sto znaci posao, placanje racuna, kuvanje, pranje (sudova i vesa), finansijska odgovornost, mogucnost seksualne slobode, i tako dalje, i tako blize... Naravno, sve je stvar procenata, svugde ima i ovakvih i onakvih slucajeva, ali 18 godina je neka srednja granica kada engleski mama i tata suptilno (gentle kick up the arse) objasne svojim junosama i svojim princezama da ne bi bilo lose da puste malo svoje roditelje da se odmore, ili da im makar smanje napor time sto ce i prakticno poceti da primenjuju ono sto im zakonski pripada: ADULTHOOD.
Hm da ali, reci cete, lako je njima, blagostanje na Zapadu, socijalna drzava, poslovi iza svakog coska... Mozda je bilo nekad, danas vise nije bas tako, ali to ne umanjuje neki prirodni "drajv" da se stane sto pre na svoje sopstvene noge. Ne znam otkud ta razlika. Zbog cega je nama u/iz Srbije lakse da studiramo do 27 godine, da smo apsolventi do 33, da sopstvenu nekretninu ni na kredit ne mozemo da priustimo, a o tome da neko iznajmljuje stan u Beogradu pored svoje decje sobe u kojoj je napravio/napravila prve korake U SVEMU, to nam je van pameti...
No, nisam ja prestrog ni prema nama, a ni prema njima. Nekad i ovi ovde odu u ekstrem pa recimo pocnu da naplacuju deci sopstvenu tinejdzersku sobu jednom kada 17 postane 18, uz obrazlozenje da svako treba da kontribuira u kucni budzet, i da ako vec nece/ne moze da se seli/iseli, da svoj fair share za racune, hranu, vodu, struju, internet ipak treba da daje svako od odraslih ukucana bez obzira na ljubav i/ili genetiku.
Takodje mi se cini da mozda mi Beogradjani vise patimo od ovog zivotnog laznokomfornog kenjkanja nego iz drugih gradova (i sela) Srbije (a i ex-Yu). Razmazeni smo, neretko i do besnila, pa ni sami ne znamo sta hocemo. A i nasi roditelji kroz "sine, jesi gladan, zedan, jesi se dobro obukao, utoplio" (ovo sine i za musku i za zensku decu vazi!) pristup preteruju u svojoj infantilizaciji sopstvene dece, cak i kada su deca dobrostojeca, i ma koliko godina ta deca stvarno i imala. Neretko shodno zakonom akcije i reakcije i deca bespotrebno prihvataju tu igru i infantilizuju sami sebe pred svojim roditeljima.
Ne znam, nekako mi se cini zdravije da se ljudi osamostale sto pre. Ponekad to zaista dovodi do otudjenja od sire familije, pa se izgubi veza i sa roditeljima, a kamoli sa babama, dedama, tetkama, ujacima, i slicno, ali mislim da to nije pravilo. Mislim da se osamostaljenjem na vreme samo pruzi mnogo veca sansa da se odnosi uspostave i odrze na zdravim i pravim, pravilnijim osnovama, i to na duzi rok . Nista to ne iskljucuje nedeljne ruckove, familijarno-porodicna okupljanja, bejbisitiranje unucadi i sve ostalo, ali ukljucuje to da smo svi ravnopravni jedni pred drugima.
Moram da priznam da sam i sam ziveo sa roditeljima (kao odrastao covek) dok se nisam otisnuo preko Lamansa. Danas razmisljam sta je iz tog perioda (18 - UK viza) bilo pozitivno, a sta ne, i kako cu ja reagovati na mobilnost/inertnost naredne generacije. Ne osudjujem nista i nikog, samo primecujem da iako mozda izgleda udobnije, toplije, sigurnije cucati sto duze ispod majcine suknje i/ili ocevog sinjela, na kraju se ipak neka nuzda strovali na glavu. Samo je pitanje koja nuzda i na ciju glavu...
"How do we know they are NOT Mel Torme???"