Autor: Rodoljub Šabić
„Opštenje u pismenom obliku obuhvata opštenje papirnim i elektronskim dokumentom."
Citirani tekst je prvi stav člana 67. (odeljak „Opštenje organa i stranaka") predloga Zakona o opštem upravnom postupku (ZUP). A njegov boldovani deo mogao bi da ima istorijski značaj.
Prvi put se u ZUP-u, zakonu od ogromnog značaja, čija sadržina direktno ili indirektno uređuje postupanje manje više svih organa vlasti, eksplicitno otvara mogućnost da se pravno validna komunikacija između građana i organa vlasti odvija elektronskim putem.
U starom, važećem ZUP-u relevantna odredba (čl. 52. st. 2) glasi: „Podnesci se, po pravilu, predaju neposredno ili šalju poštom pismeno, ili se usmeno saopštavaju u zapisnik, a mogu se, ako nije drukčije propisano, izjavljivati i telegrafski, odnosno telefaksom. Kratka i hitna saopštenja mogu se davati i telefonom, ako je to, po prirodi stvari, moguće."
Predviđeni su dakle različiti načini opštenja - pismeno, usmeno, na zapisnik, telegrafski, putem telefaksa, pa i telefonski ali mogućnost elektronskog opštenja nije predviđena. To su mnogi organi koristili kao mogućnost da ne prihvataju elektronsko opštenje te da pokušaje građana da komuniciraju na taj način, onda kad nađu za shodno, tretiraju kao „neuredne".
Upravo nemajući nimalo simpatija za rigidnost i (ne)razumevanje realnog konteksta i rekao sam da bi ono „elektronskim dokumentom" moglo biti „istorijsko". Ali zašto samo - moglo? Pa odgovor je u prva dva stava narednog (čl. 68) predloga ZUP-a:
„Stranka može da podnosi organu elektronske dokumente i organ može da stranci upućuje elektronske dokumente ako se prethodno o tome saglase ili ako je to posebnim propisom određeno.
Organ objavljuje na svojoj internet stranici obaveštenje o mogućnosti da se njemu podnose elektronski dokumenti i da on upućuje elektronske dokumente, kao i o načinu na koji se to čini."
Ovo „ako je to posebnim propisom određeno" se po svemu sudeći odnosi na situacije u kojoj sama država građanima i preduzetnicima nalaže elektronsku komunikaciju kao obaveznu (npr. u poreskom postupku). A ono „ako se prethodno o tome saglase", kao i u većini slučajeva u životu, zavisiće od volje „jačeg", njegove spremnosti da se saglasi. To uostalom potvrđuje formulacija „Organ objavljuje na svojoj internet stranici obaveštenje o mogućnosti da se njemu podnose elektronski dokumenti..." A ako ne objavi? Pa onda - ništa.
„Oprez" pri implementaciji novih rešenja u naš ZUP je nažalost „poslovičan". Nisam npr. sasvim siguran kad je tačno pronađen telefaks. Ideja je valjda sa samog početka XX veka. U drugoj polovini tog veka ulazio je u sve širu upotrebu, 80-tih godina u najširu, opštu. Ali u naš ZUP mogućnost da se putem telefaksa na validan način komunicira sa organima vlasti uneta je tek pred sami kraj tog veka - 1996!
Sa elektronskom komunikacijom bi zaista moralo ići mnogo brže. Živimo u vremenu u kome ona nije nikakvo čudo, već savršeno normalna stvar. I takav način komunikacije, kad je u interesu građana morao bi (osim u izuzetnim, retkim, opravdanim, unapred predviđenim situacijama) biti obaveza organa vlasti, a ne nešto što zavisi od dobre volje ovog ili onog organa ili čoveka koji organom rukovodi.