Eksperimenti u blogovanju| Gost autor| Nauka| Životinjski svet

O rodnoj zastupljenosti kod vilinskih stvorenja

mlekac RSS / 19.12.2013. u 22:10

Opet Anonimni Autor, nastavlja svoju priču o kriptozoologiji... 

 

17153.jpg

Ako se još sećate rasprave sa mog prošlog bloga posvećenog jednoj izmutiranoj vrsti šumskih demona, sigurno ste zapazili da je Kakapo pomenuo zanimljivu temu o jednopolnosti balkanskih vilinskih stvorenja. I ako na ovim prostorima već postoje mnogi neosporni autoriteti na polju kriptozoologije, usudiću se da sa svog stanovišta stručnjaka za stare vilinske hronike, iznesem neka gledišta koje su u očiglednoj koliziji sa njihovim stanovištem.

Ovom problemu pristupio sam, po svom običaju, vrlo metodično i zaključio da se ovdašnji pristupi kriptozoologiji mogu podeliti u četiri kategorije:

1. Peregrašev pristup. Zasniva se na mnogim etnološkim pričama i podacima koji su postojali u državnoj administraciji, ali su zbog navodne neozbiljnosti kriptozoologije kao naučne kategorije uporno sklanjani od javnosti. Uz sve to, on koristi i privatne spise poznatih ličnosti kao i pronađene artefakte, što povećava verodostojnost njegovih teorija. Postoje, međutim, prigovori da se ova metoda isuviše oslanja na folklorna verovanja i da je prekruta u svojim stavovima, prosto nepropustljiva za nove ideje. Činjenica je, međutim, da je i pored prigovora A. Peragraš, nesumnjivo, doajen naše kriptozoologije i čovek koji je više od ikoga učinio da ona dospe u „žižu javnosti"

.2. Metoda amaterskih istraživača. Obično se zasniva na analizi literarnih dela, bilo narodnog ili umetničkog porekla. U ovu metodu, recimo, spada Mikeleov tekst o besprizornosti vila u našoj epskoj narodnoj poeziji. Slabost joj je prilično jednostrano i prilično proizvoljno korišćenje dostupnih podataka kao i odsustvo upoređivanja sa drugim pisanim i materijalnim dokazima.

3. Metoda moje pokojne baba-tetke Kocanke. Najstariju sestru moga dede Milorada upoznao sam kada je prevalila stotu godinu svog tegobnog života i smatrao sam je pravim etnološkim blagom te sam joj postavljao mnoga pitanja u vezi sa kriptozoološkim temama. Pošto su njeni odgovori veoma ličili na mnoge odgovore drugih starina koje sam u svojim istraživanjima upoznao na terenu, odlučio sam da ovaj pristup nazovem u čast žene koja je za vreme Balkanskih ratova bez lekova preživela koleru i konačno ranih osamdesetih preminula u svojoj sto trinaestoj godini. A taj pristup se uglavnom zasnivao na ovome: "Ma, mani se ćorava posla, sinko! Nikome vile i druge šumske sandžame nisu dobra donele. Nije za nas smrtnike da se mešamo sa njima..." O slabostima ove metode neću ni da govorim.

4. Moj pristup. Pošto se več duže vremena bavim pronalaženjem i prevođenjem starih vilinskih zapisa ja sam ih pretočio u akcione romane nameravajući da ih kroz pitko štivo približim širokoj publici i izbegnem akademsku raspravu sa mnogim etnolozima, antropolozima, arheolozima, kao i ostalim skepticima koji samo čekaju neku moju slučajnu grešku. Lično, ubeđen sam da u njima dajem prilično tačnu sliku kriptozooloških pojava na prostorima starog sveta. Međutim, i moja metoda takođe pati od brojnih nedostaka. Prvo, prevodi sa runskih ogamskih i glagoljičnih tekstova su dosta klimavi čak i ako sam na tome angažovao dosta stručnjaka. Recimo, prevodi sa staronordiskog su prilično pouzdani, ali su zato oni sa staroirskog prosto pipanje u mraku i ako je za vreme njihovog rasvetljavanja moj glavni prevodilac vodio prepisku i sa samim Timom Severinom. Druga slabost je prisustvo velikih rupa u zapisivanju vilinske istorije i to često na mestima gde je njena ljudska koleginica puna vrlo dinamičnih dešavanja. Na tim mestima sam morao da pristupim logičnoj rekonstrukciji događaja što naravno može da odvede u vrlo velike greške. Stvarnost (kako kaže Zoran Stanojević) ne mora da bude logična i to je njena velika prednost na bilo kojim književnim delom. Ali, mi, nažalost, imamo naviku da tražimo logiku i tamo gde je, možda, uopšte nema.

No, i pored svih ovih nagomilanih slabosti izneću ovde svoja mišljenja i zaključke o rodnoj zastupljenosti među vilinskim stvorenjima i nadam se da će ona pomoći boljem sagledavanju kriptozoološke realnosti. Na kraju krajeva, mislim da je interesantno sagledati tu problematiku iz jednog savim drugačijeg ugla.

Na žalost, većina priča i podataka o neobičnim stvorenjima naših šuma i planinskih vrleti potiče od etnoloških istraživača narodnog predanja, a kao što znamo, taj materijal, koji se generacijama prenosi sa kolena na koleno, podložan je greškama i prepravljanjima od strane pripovedača. Ako tome dodamo začinjavanje događaja prostodušnim sujeverjem i verskim ubeđenjima, dobijamo vrlo iskrivljenu sliku o stvarnoj situaciji na terenu. Prava igra gluvih telefona, ako mene pitate. Zato sam odlučio da ovde iznesem neke od prvih vilinskih zapisa i objasnim mnoge zablude koje postoje u vezi sa došljacima sa Evelona i njihovim izmenjenim oblicima.

Prvo, odsustvo muških vila ili kako mi kažemo vilenjaka na ovim prostorima, potpuna je zabluda i za to imam vrlo čvrste dokaze. Vilenjak postoji čak i u našem narodnom predanju. Tu se lepo kaže ovako:„Vile ponekada izaberu nekoga lepog ljudskog dečaka pa ga vode po samo njima poznatim mestima u šumi i tu ga svojim mlekom zadoje. Kada odraste on postaje neverovatno jak momak besprekornog zdravlja i lepote. Međutim, malo je zainteresovan za seoske poslove i zabave već većinu vremena provodi po starim šumetinama, pustarama i vododerinama gde se nalazi sa vilama i ljubaviše sa njima. On često sa njima odluta i više se nikada ne vrati u roditeljsku kuću i rodno selo, napustivši tako zanavek svet ljudi. Takvog čoveka kod nas prozovu vilenjak." To je odličan primer pogrešnog tumačenja, pošto nije u pitanju pravi vilenjak nego zavilenjeni čovek, to jest napovilni. 

Inače, na muškarce vilinskog roda naše plemstvo nikada nije gledalo blagonaklono jer su se plašili njihovih nepogrešivih strela i sečiva koja su sekla gvožđe kao sir. Oni su za njih uvek ostali mračna sila iz dubokih šumetina koja je nevidljiva (valjda zbog njihovih tradicionalnih kamuflažnih kostima) ali, uvek prisutna. Zbog njih su se plašili da slobodno krče šume i udaraju previsok danak kmetovima koji su bili na vilinskoj teritoriji. Čak i u retkim prilikama kada su sa vilinskim vladarima bili u savezu, ljudsko plemstvo ih je mrzelo i uvek bilo spremno da im zabije nož u leđa. Za razliku od svojih paganskih predaka, hrišćanske velmože nikada nisu punim srcem ulazile u te saveze i uvek su se plašile šiljatouhih demona iz šume. Čak i oni koji su vilenjake smatrali za prijatelje pozivali su ih u pomoć samo u prilikama kada im je pretila sigurna propast. Uvek su smatrali da je savezništvo sa njima „ćorav posao" i pokušavali su da se sami iskobeljaju iz nevolja. Zapravo, mrzeli su prisustvo mnogo moćnijih bića na svojim feudima pošto su im se teritorije često preklapale i ukrštale. Elfi su se, doduše, pretežno držali senovitih šuma, a velmože plodnih polja, ali, bilo je i drugačijih slučajeva. Tada su feudalci morali strogo paziti da članovi njihove družine ne počine neki zulum nad sebrima koji su na vilinskoj zemlji, inače bi se taj izlet sa sakupljanjem danka lako mogao pretvoriti u pokolj, pošto gospodari šume nisu imali osećaj za ljudske plemićke privilegije i kraljevsku pravdu.To ograničavanje moći inače surove i samovoljne vlastele ostavilo je veliki trag u našem narodnom predanju gde vile nikada nisu smatrane zlim. Međutim, samo izgovaranje reči vilenjak se na našim prostorima kažnjavalo po mnogim tadašnjim zakonicima. Za njihovo pominjanje bilo je propisano da se kmetu odseče jezik i to usijanim nožem kako bi se sprečilo da se verbalni prestupnik uguši od sopstvene krvi. Tek je car Stefan Dušan izbacio ovaj stvarno besmislen propis iz svog, inače veoma surovog, zakonika.

Zanimljiva je činjenica da se lokalna crkva veoma uspešno opirala pritisku vlastele da proglasi vilenjake prokletim i izjednači ih sa samim nečastivim. Za razliku od zapadne varijante iste religije koja ih smatra za Satanine podanike, istočni sveštenici nikada nisu izgovorili ni jednu reč protiv vilinskog roda. Čak su ih potajno smatrali bićima bližim Bogu od ljudi i veoma korisnim prijateljima. Postoji priča da su stari elfi štitili rane hrišćane od carskih progona na mestima gde su oni obitavali, ali, to nikada nije dokazano niti ima ikakvih zapisa o tome. Istina je zapravo da su balkanski vilenjaci za vreme jednog upada Crnih Tatara preko Dunava spasli od njihovih krivih sablji nekog jadnog isposnika, koji je kasnije proglašen za sveca. Tako je nastalo krhko prijateljstvo koje je potrajalo sve do proterivanja Otomanskog carstva sa ovih prostora. U to vreme su pravi vilenjaci skoro nestali, a novi soj popova opijen novodobijenom vlašću je potpuno zaboravio na njih. Tako se završila ta skoro neprirodna priča o uzajamnom poštovanju jedne frakcije crkve i došljaka sa Evelona.

Inače, stare vilinske hronike jasno govore o postojanju velikog vilinskog kraljevstva na prostoru između Dunava i mora, a kao njegov viševekovni vladar pominje se Darr Gator, Sin Renga Gatora i unuk čuvenog ekscentričnog umetnika Kut Hearga (on je sam sebi promenio ime jer mu ono koje je dobio od roditelja, Vilir Gator, nije delovalo dovoljno grubo) direktnog potomka naveće majke elfa na ovome svetu Ase i Kotala Gatora punoprapravnog naslednika smaragdnog trona careva Tir-Nan-Oga. Sama napovilna vilinprinceza Frija provela je nekoliko decenija na Darrovom dvoru i donela je zapise o tome u Šumu Trolova.

Nego, ostavimo se sada istorije elfa na ovome svetu i razmotrimo činjenice o polnoj zastupljenost vilinskih stvorenja na našim prostorima, oko čega postoje mnoge ljudske zablude.Jedna od osnovnih grešaka folklornog predanja o elfima je to što ljudi smatraju da postoji mnogo više različitih vilinskih stvorenja nego što ih u stvari ima. Sada ću dati nekoliko jednostavnih primera za tu moju tvrdnju:

Počeću sa čudnim vilinskim bićem koga naši uvaženi etno-kriptoolozi zovu Omaj. Tvrde da je on izuzetno brz i neuhvatljiv zlonamerni vilenjak koji je uvek muškog roda. Međutim ove opservacije su samo delimično tačne. Kao ilustraciju ovde ću navesti jedan insert iz moje knjige Catena Mundi što činim vrlo nerado, jer počinjem sebi da ličim na katoličke skolastičare koji jednu svoju tvrdnju dokazuju drugom dok ne zatvore krug. Međutim, kako sam svoja vrlo temeljna istraživanja ubacio u ovaj svoj roman, smatram da je u njemu taj problem oko postojanja Omaja vrlo precizno i jezgrovito objašnjen pa da nema potrebe za nekom drugom definicijom. Biću slobodan da vam ovde to prezentujem:

„Darr i Lesna su trčali u usporenom vremenu. Vilinski trk nije baš mnogo ličio na ljudski. Trčalo se pognuto i iz mnogo niže pozicije kukova, radi lakšeg savladavanja otpora vazduha, čije je delovanje bilo glavni neprijatelj kretanja elfa u usporenom vremenu. Ljudi su zbog toga imali poseban naziv za vilenjaka koji trči. Zvali su ga „Omaj" i smatrali su ga posebnim vilinskim bićem. Stvarno, kada bi vilenjak, onako pognut, u šarenom kamuflažnom kostimu, obično krećući se kroz vegetaciju, prošao pored njih, oni nikada nisu bili sigurni da li su nešto videli, ili ne. Jedino su uzdrhtalo lišće i ustalasana trava pokazivali da je tu nešto prošlo. To je plašilo lokalno stanovništvo koje je čak smislilo i bajalicu za odbranu od Omajevog prokletstva. Opasnost je navodno bila u tome, što Omaj protrči u šumi pored tebe i tako te opčini da ga pratiš, a onda te navede na neku provaliju, jarugu ili neku drugu propast. Ta tvrdnja nikako nije bila bez osnova, ali elfi ni najmanje nisu bili krivi za te nezgode. Budala koja bi se odvažila na takav poduhvat kao što je praćenje Omaja nikako nije znala da vilenjaci u trku preskaču mnogo veća rastojanja nego ljudi. A ako uzmemo u obzir i vilenjačku sposobnost da trče po granama, drvenim ogradama i konopcima, to je bio savršen recept za nesreću.
Tako su dva „Omaja" protutnjala petnaestak kilometara do baba Beline zemunice za samo nekoliko minuta. To baš i nije bio neki način da se putuje i elfi su ga koristili samo u krajnjoj nuždi. Kada su Vilinkralj i Lesna stigli do babinih, širom otvorenih, vrata skoro su popadali od napora. Bili su potpuno mokri od znoja, a tetive i zglobovi nogu su ih boleli. I ako je umor iz vilenjačkih tela nestao samo za nekoliko sekundi, bio im je potreban čitav minut da smire ubrzano disanje i počnu normalno da govore."

Mislim da posle ovog citata nije potrebno nikakvo objašnjenje o postojanju muških i ženskih Omaja. Ljudi su, zapravo, vilinskim bićima koja jasno ne vide uvek davali jedan određeni pol. Tako im je valjda bilo lakše da ih nekako nazovu.

Sledeća zabluda je jednopolnost vodenjaka i rusalki. I o ovome sam pisao u Catena Mundi, ali zbog nekoliko glava posvećenih ovim vodenim vilama odlučio sam da odustanem od citata. Priča o njhovom odvajanju od klasičnih vila počela je još pre stupanja kolonizatora sa Evelona na ovaj svet. Sama Asa je zapravo kriva za to jer je suočena sa prinudnim spuštanjem gigantskog kosmičkog broda I.M.I.R. oslobodila samostalnu evelonsku komponentu broda da spase bar elfe na njemu. Samostalni aparat, koji, za razliku od matičnog broda, nije bio havarisan njenom borbom sa Erdom, vođen automatskim komandama spustio se ka Južnoj Evropi i srećno aterirao u Jadransko more sakrivši tako pridošlice od očiju domorodaca.

Nažalost, taj događaj se odigrao negde krajem četvrtog veku pre naše ere i Evelonci koji su u svojim kosmičkim skafanderima bauljali dnom mora naišli su na vrlo gadne ostatke pomorskih bitaka i gusarenja. Zato su veoma oprezno izašli da istraže kopno i za taj poduhvat im je bio potreban čitav vek i po. Tu su, naravno, naišli na narastajući Rim koji je žario i palio svuda po Mediteranu. Zgroženi slikom masakara nejači, krvavim ratovima, surovim odnosom prema robovima. pa čak i gladijatorskim igrama oni su se vratili pod vodu i zaključili da domoroci još nisu na dovoljno visokom stupnju svesti da bi se mogao uspostaviti kontakt sa njima. Hteli su čak da se vrate na rodnu planetu, ali odvojeni integralni deo I.M.I.R.-a nije imao dovoljno resursa za takav put. Tada su rešili da ostanu pod vodom sve do uspostavljanja veze sa ostatkom kolonista na Teri. Ali, kako je orginalni brod bio uništen u poznatim događajima sa Džilovima odmah nakon spuštanja, na njihove radio pozive niko nije odgovorio. Onda su sami organizovali svoj podvodni život, a njihov komandant, Harfil, krunisao se za prvog kralja ispod mora. Tako je taj deo kolonista sa Evelona proveo nekoliko stotina godina.

Međutim, mladi iz te podvodne kolonije nisu se slagali sa konzervativizmom i izolacionizmom starijih. Odbacivali su svemirsku zaštitnu opremu i blizu površine plivali nagi koristeći samo dobro poznate sposobnosti svoje rase. Trudeći se da prošire granice svojih oblasti krenuli su uz bistre planinske reke i ubrzo nastanili većinu vodenih tokova na Dinaridima sve do mutnih ravničarskih reka sa druge strane beskrajnog lanca planina to vreme poznatih pod imenom Catena Mundi ili Lanac sveta. Tu su se susreli sa drugim došljacima iz svemira, stvorenjima koja su na ovaj svet došla nekoliko hiljada godina pre njih, ali, o sukobu elfskog roda sa Ogo-Giglorima govorićemo kasnije.

Ljudska bića na ovim prostorima zazirala su od vodenjaka i rusalki, smatrajući ih sasvim drugačijim tipom vila iz samo njima poznatih razloga. Doduše muškarci vodenih vila su mnogo više koristili grube masivne sive cipele koje su u kontaktu sa vodom izbacivale duge nastavke sa opnama i tako formirale nešto nalik današnjim ronilačkim perajima što im je izuzetno povećavalo brzinu kretanja pod vodom. To je, naravno, kod ljudi stvorilo zabludu da vodenjaci imaju konjska kopita umesto stopala. Vodene vile su, naprotiv, retko izlazile na kopno u takvoj obući smatrajući je ružnom i neelegantnom već su je odlagale negde pod vodom u blizini obale na koju su izlazile bosonoge.

Za razliku od svojih muškaraca, koji su se kad-kad na kopnu i u plićaku borili, a ponekad čak i trgovali sa ljudima, rusalke su izlazile na suvo samo zarad zadovoljstva. Znale su po toplim letnjim noćima da igraju nage po mekoj travi pored reke a čitava okolina bi odzvanjala od njihove pesme i smeha. U glavama slučajnih noćnih prolaznika koji su ih takve ponekad viđali one su, prirodno, odmah svrstane u sasvim drugu grupu vilinskih stvorenja, ni nalik njihovim ozbiljnim i vrlo opreznim muškarcima. Tom podvajanju doprinela je i moda nošenja kupastih kapa, za koje su vodenjaci verovali da im povećavaju hidrodinamiku u vodi, a rusalke uporno odbijale da ih stave na svoje prelepe duge kose. I ako su se ta pokrivala za glavu među vodenim vilenjacima koristila samo u periodu od devetog do dvanaestog veka ona su postala nezaobilazni deo opisa vodenjaka u svim narodnim pričama. Tako su vodeni elfi razdvojeni na osnovu rodne pripadnosti i te nazive su vremenom i sami prihvatili, jer im je valjda dosadilo da stalno ispravljaju svoje domorodačke sagovornike.

Na ovom mestu moram odmah da pomenem i Vatrenjake koji se izgleda uvek nekako muvaju oko zabava vodenjaka i rusalki. Svako ko ih je ikada video zapazio je da su to plamene humanoidne pojave veoma lepih crta i mišića, ali bez ikakvih polnih obeležja. Njihovim tinjajućim telima je naš narod dao muški prerogativ, valjda zato što nešto tako ozbiljno i opasno kao vatreni demon treba da bude muškarac, kako bi ga se svi više plašili. Naravno, odmah se pojavila i varnica-skakalica što je, u stvari, isti taj Vatrenjak samo viđen iz daljine. Narodni pripovedač je valjda osećao koliko je besmisleno da određena vrsta demona postoji samo u jednom rodu pa je odmah izmislio i sličnu žensku pojavu. Na žalost, vatrenjaci zaista nemaju pol, zato što su samo animirane holo projekcije koje su vodene vile koristile da skrenu pažnju ljudi sa svojih zabava na kopnu. To naravno objašnjava zašto se od njihove vatre ne zapali ni najsuvlja trava i kako mogu u deliću sekunde iz vrbaka pored reke da skoče na desetinama kilometara udaljenu planinu a po potrebi da se isto tako i vrate.

Kada smo već kod vodenih stvorenja i njihovih svetlosnih trikova bilo bi nepravedno ne pomenuti i Dunavske Demone ili Demone mutnih voda kako ih nazivaju u hronikama vilinskog kraljevstva. Ti stvorovi su veoma daleki rođaci Drigla naroda koji je u većem delu univerzuma poznato po tome što tradicionalno izrađuje sve vrste providnih materijala za zaštitu od udara, eksplozija pa čak i od radijacije za potrebe čitavog poznatog svemira. Dospeli su na zemlju sa svog vodenog sveta negde dvadeset do trideset hiljada godina pre elfa, ali su kolonizovali samo korita velikih toplih i mutnih reka gde su im njihove prirodne karakteristike (otrovne kandže, kombinovani svetlosni i ultrazvučni vid. kao i dvostruki sistem disanja) pružale maksimalnu zaštitu i skoro neograničene mogućnosti za lov kako vodenih tako i kopnenih bića koja su neoprezno dolazili baš tu na pojilo. Isprva su naselili samo Nil, Kongo ,Gang, Bramaputru i Mekong, dok su na Amazonu jako gadno prošli zbog prisustva pirana.

Međutim, nekoliko hiljada godina docnije mladi koji su više voleli da se pouzdaju u svojih smrtonosnih osam prstiju nego u oružje koje dehidrira protivnika čak i pod vodom pokrenuli su čitavu populaciju prema hladnijim mutnim vodama gde nije bilo krokodila kroz čiji je oklop njihov prirodni žalac teško prolazio. Postoji mišljenje da su Ko-Giglori (vodenjački naziv za tu vrstu) odgovorni za nestanak velikih grabljivih sisara iz reka i jezera. Oni su, inače, živeli dosta mirno i vrlo retko se upuštali u kontakte sa drugim razumnim rasama. Cela stvar se zakomplikovala negde početkom osmog veka kada se među demonima mutnih voda pojavio pokret koji je zastupao mišljenje kako su oni prirodni predatori i gospodari svih neprozirnih voda. To je, u stvari, bio uticaj filozofije nedavno oporavljenih Džilova koji su sakriveni u raznim bespućima pokušavali da dobiju još nekog saveznika protiv starih neprijatelja, vilenjaka.

Sledeća dva veka su protekla u vrlo napetoj situaciji između Ko-Giglora i vodenjaka ali sem proverenih izolovanih ubistava i povremenog koškanja u graničnim vodama ništa se ozbiljnije nije događalo, svako se držao svojih podvodnih oblasti. Onda se 978 godine posle velikih kiša dogodio čuveni masakr vodenih vila na Nišavi, Moravi i Crvenoj reci u Bugarskoj. To je bio početak krvavog rata u kome su sva vilinska kraljevstva stala rame uz rame sa vodenjacima i rusalkama. Sama Asa, koja se neposredno pre toga podigla iz milenijumske hibernacije stala je na čelo vilinskog saveza. Bilo je učinjeno mnogo surovih dela i pod vodom i na kopnu.

Obe strane su pretrpele velike gubitke, ali je tehnološka nadmoć Kralja pod morem bila presudna. Pomoću letećih platformi sa integralnog dela I.M.I.R.-a elfi su uništavali podvodna staništa svojih neprijatelja ne samo na Savi i Dunavu nego i na Volgi, Dnjepru, Indu, Gangu, Bramaputri, Obu i Žutoj reci. Direktne bitke su već bile sasvim druga stvar i tu su saveznici doživljavali poraze i pored raznih tehničkih inovacija koje su posedovali. Legendarna je propast ofanzive na Dunav koja je koštala života više stotina elfa. Posle tri godine i uništenja gotovo osamdest posto Ko-Giglorske populacije potpisan je mir na ušću Štete u Balaton, (blatno jezero gde mutnovodi demoni inače nisu živeli) koji posle toga više nikada nije prekršen.

Uh, ja sam se previše raspisao Ko-Giglorima, a uopšte nisam rekao zašto su oni za našu temu toliko važni. Dunavski Demoni i ako u osnovi humanoidni savim su drugačija vrsta stvorenja od vila, Džilova, Rotbuna i njihovih mutacija. Prvo, oni dišu preko kože, imaju više srca, a mozak im se ne nalazi u glavi nego u srednjem delu trupa. Kako se oni mreste i koje polove imaju, ako ih uopšte imaju, niko zapravo ne zna. Evidentno je da imaju mladunce, koji izgledaju skoro loptasto i zatim se trasformišu u sitne kopije odraslih jedinki. S obzirom na skoro neverovatnu sposobnost regeneracije ovih stvorenja nije daleko od pameti da se oni možda i bespolno razmnožavaju, ali to nikada niko nije dokazao. Tako su mutnovodi demoni i njihov seksualni život ostala velika nepoznanica za sve osim možda za slikare drevnog Japana koji su ih ponekada predstavljali kako pod vodom siluju žene, ali su isti ti stvaraoci su crtali i enormno velike oktopode kako pored mora vode ljubav sa gejšama, pa sam zbog toga sklon da posumnjam u verodostojnost takvih artifakata. Zaista mislim da su Ko-Giglpri sa predimenzioniranim ljudskim muškim udovima ustvari plod bolesne erotske mašte umetnika.

Od drugih neobičnih stvorenja koja se u vilinskim Hronikama pominju tu su još samo Rotbuni i Džilovi. Obe rase doputovale su I.M.I.R.-om zajedno sa elfima, pa ću se zato samo malo zadržati na njima s obzirom da posedujem veoma precizne podatke.

Rotbuni ili, kako su ih napovilni nazivali, Vučiji ratnici su stanovnici polarnih kapa Evelona koji su, izgleda, nastali evolucijom neke vrlo napredne vrste canusa. Postoji vrlo jaka teorija među naučnicima na Tir-Nan-Ogu da su za njihov nastanak odgovorni pripadnici legendarnog naroda Kaa (ljudi zmije) koji su shvativši da konačno izumiru pokušali da stvore još neku razumnu rasu na Evelonu pored već postojećih elfa. Možda su mislili da više opcija u nadmetanju daju veći kvalitet. To je malo čudno s obzirom da su vilenjake već toliko usavršili da nijedna druga razumna rasa na Evelonu protiv njih nije imala nikakve šanse.
Ali, elfi nisu ljudi. Oni nikada nisu istrebili ni jednu rasu na svome svetu. Od Rotbuna su napravili pomoćne jedinice svoje vojske, to jest, koristili su ih kao tragače. Ta simbioza razumnih primata i canusa je potrajala sve do doba svemirske ekspanzije. Tako su oni stigli na zemlju i tu se u dobrom okruženju razmnožili. Ipak njihov samozakonik i dalje je propisivao pokornost elfima, a naročito potomcima vilinkraljevske dinastije Gator. Njima su se preci današnjih Rotbuna zakleli na vernost pre više od trinaest hiljada godina.

Na ovom svetu domoroci su druželjubive i odane Rotbune smatrali za prava čudovišta i to bez ikakvog ozbiljnog povoda. Oni su bili samo vojska u službi vilinkaljeva kao i svaka druga, osim mozda nekoliko sitnica kao što je činjenica da je njihova pojava obično unosila haos među protivničkom konjicom ma kako dobro bila uvežbana i što je njihov običaj da pljačkaju sveže grobove i proždiru pokojnike iskreno užasavao ljude. Vilinski vladari trudili su se da to spreče, ali sa veoma malo uspeha. Pa niste valjda mogli pogubiti odanog vojnika sano zato što je jeo već mrtvu osobu koju inače nije sam ubio? Samozakonik im to nije zabranjivao, a oni su smatrali čistim rasipništvom ostaviti toliko dobro meso da propadne. Vilinske grobove i grobove napovilnih nisu dirali, iz poštovanja, ali, prema običnim urođenicima nisu osećali nikakvu obavezu. I to je zapravo bila velika muka sa njima.

Ljudi su ih smatrali vukodlacima i verovali da se pojavljuju samo u muškom rodu. Zapravo su imali oba roda kao i svi sisari. Samo što su neuki domoroci krupne i snažne mužjake sa raskošnom dlakom na ramenima i grudima svrstavali u vukodlake, a sitnije i krhkije ženke kao i mlade, koji su se, zarad zaštite često kretali u grupama, smatrali su psoglavima i tako izazvali opštu zbrku u kriptozoološkim enciklopedijama. Mogao bih još mnogo da pišem o ovoj bizarnoj vrsti i da objasnim kako je nastao izraz srebrni metak koji je sasvim pogrešno u docnijem predanju smatran za jedino efikasno oružje protiv vukodlaka, ali prostor i vreme mi to ne dozvoljavaju.

Konačno, dođosmo i do Džilova, poslednje vanzemaljske vrste koja se pominje u vilinskim zapisima. Oni su u stvari bili verolomni saveznici elfa i partneri u kolonizaciji našeg sveta pomoću projekta I.M.I.R. Već prilikom spuštanja na zemlju izbila su neprijateljstva koja su se produžila pravi nuklearni rat prilikom koga je džinovski kosmički brod bio uništen, a Džilovi bili poraženi i odbačeni na daleki sever gde su uspeli da prežive i bez svoje tehnike i docnije se oprezno vrate u naseljene zemlje nanoseći velike štete domorodačkom stanovništvu. Ludi ih znaju pod nazivima Trolovi, Divovi, Džinovi, Jetiji, Kadži demoni i još nekim manje poznatim nazivima. Oni naravno imaju ženke ali pošto su isto tako krupne i dlakave kao i njihovi mužjaci tu je nastala zabuna. Pošto su oni izuzetno patrijalhalan narod logično je da su u rat i pljačku išli samo muški primerci te humanoidne rase . Zato su leševi dlakavih gorostasa, koje su posle teške borbe ljudi ili vilenjaci tu i tamo uspevali da ubiju, uvek bili istog pola. Naravno to je stvorilo uverenje da su sve te džinovske kreacije od Trolova do Kadži demona zapravo isključivo muškarci. Retko se nailazi na svedočanstva o postojanju ženki Džilova. Izuzetak je ispovest jednog Norveškog službenog lovca na Trolove koji je u filmu Johana M Jakobsena objašnjavao kako je po naređenju vlade morao da očisti jedan deo teritorije radi izgradnje dalekovoda. Priznaje da je tu, u dubokim pećinama ispod glečera, ubijao ženke Trolova zajedno sa mladuncima, sve dok ih nije potpuno istrebio. Ima još nekoliko primera u literaturi (recimo, Madam Maxime iz jednog nastavka o školovanju Harija Potera), ali to za ozbiljne kriptozoologe nisu verodostojni dokazi. Uglavnom elfske hronike beleže da je sa I.M.I.R.om na ovaj svet stiglo hiljadu dvesta džilovskih ženki. Koliko je njih preživelo oružani sukob među saveznicima niko ne zna. Za to bi trebalo pogledati džilovsku dokumentaciju, ali ona je i dalje nedostupna istraživačima kriptozoologije.

Prisilno spuštanje i havarija I.M.I.R.a donelo je još neke čudne organizme na ovaj svet. Pored nekoliko malih ljubimaca koji su rezultat genetskog inženjeringa elfskih naučnika sumnja se da su pre prečišćene termonuklearne eksplozije kojim je uništen taj gigantski brod sa njega pobegle neke vrlo nezgodne štetočine.. One su nastale oko velikih tankova u kojima su mikroskopske alge proizvodile kiseonik za potrebe preko deset hiljada kolonista u hibernaciji tokom čitavog tridesetšestogodišnjeg putovanja. Tu je nikla jedna specifična divlja vanzemaljska ekologija u kojoj su razne zveri proždirale jedna drugu ubijajući plen na raznorazne, nama ponekad nezamislive načine. Većina tih užasa podelila je sudbinu I.M.I.R.a , ali postoji ozbiljna mogućnost da su neke pak utekle kroz raspukle,, metar debele iridijumske zidove , kojim su bili odvojeni od ostatka broda, i u opštem haosu ubrzane evakuacije našle put napolje. Koliko je njih preživelo eksploziju koja je spalila sve u krugu od tridestak kilometara i uspelo da se prilagode uslovima na novoj planeti niko ne zna. Vilenjaci su procenjivali da to nije neki značajan broj, ali to je bilo čisto zatvaranje očiju pred problemom koji nisu mogli da reše. Na svu sreću oštra severnjačka zima je potamanila. preživele vanzemaljske grabljivce... Bar u većini slučajeva. Zna se da oni koji su ostali nisu ozbiljno narušili živi svet Zemlje i da se nisu u značajnom broju razmnožili. Međutim, sinove Evelona je vekovima mučio nelagodan osećaj da ih nešto opasno vreba iz vode ili nepreglednih ševara nordijskih močvara.

Uglavnom, incidenti sa tim predatorima su bili vrlo retki i gotovo zanemarljivi. Smatra se da milenijum docnije nije ostao niko od neželjenih putnika na I.M.I.R.u. Tako su ti vanzemaljski stvorovi izašli iz naše ptiče, ali je zauvek ostala sumnja da je možda neki preživeo i da negde u poluhibernaciji celu večnost čeka svoj plen.

To bi otprilike bilo sve o neobičnim stvorenjima koja pominju vilinske hronike sa ovog sveta.
Ostala mi je još samo dužnost da kažem nešto o evidentno postojećim mutacijama klasičnih elfa. To je dosta mračna i nesigurna oblast, jer iz nekih meni savim nejasnih razloga, vilinski istoričari nisu napisali ni jednu jedinu reč o tome. Moguće da se tu radi o nekakvom elfsom tabuu ili prosto o jednostavnoj zaveri ćutanja instruiranoj iz njihovih najviših krugova. Možda i od samih pripadnika dinastije Gator. Da li je u pitanju stid zbog tih formi degeneracije, ili su se vilikraljevi plašili da ih urođenička populacija ne smatra čudovištima zbog rođačke povezanosti sa mutantima, zaista se ne zna. Ovo su doduše opet moji logični zaključci, a oni su kao što sam rekao puko nagađanje.

Međutim, postoje vrlo opipljivi dokazi za te moje tvrdnje. U Zlatnoj knjizi (knjizi napretka) pominje se da je elfsku kolonizaciju svemira pratila pojava nekoliko izmenjenih formi elfa. To su bili hemofroditski podanici Evelonskog carstva koji su živeli u plutajućim kolonijama oko asteroidskih rudnika i nadmeno nazivali sebe Savršenima. Sa njihovim prihvatanjem za ravnopravne elfe sa svim pravima je bilo dosta problema sve dok gadan svemirski rat koji je bio povod za projekat I.M.I.R., nije iznedrio ratnog heroja Ala, Savršenog koji je dobio nebrojene bitke u slavu carstva. Posle toga odnos prema njima se naglo promenio i dobili su sva prava uključujući i privilegiju da budu primani u Leliks sveštenike elitnu versko-filozofsku sektu veoma blisku vladarima Tir-Nan-Oga. Sem njih su postojale i Vilve, elfkinje sa po tri pari grudi koje su, gle čuda, bile veoma popularne kod muške populacije.

Savršeni su, doduše, imali samo jedan pol, ali je on bio oba u jednom. Mogli su dobijati potomstvo izmeću sebe što se smatralo posebnom srećnom okolnosti, ali su se većinom parili sa drugim elfima oba pola. Poznato je da je Al nabolji ratni pilot carstva spavao isključivo sa ženama i pored svojih mešovitih polnih karakteristika. Zapisano je da je Renn, kandidatkinja za caricu kosmičke imperije, bila smrtno zaljubljena u njega.

Što se Vilvi tiče one su imale svoje mužijake, ali oni ni po čemu nisu ozbiljno upadali u oči. Činjenica da su imali tri para grudnih bradavica nije nikoga iritirala čak i na plažama i javnim kupatilima. Međutim jedna druga stvar je odvajala Vilve i njihove mužjake od klasičnih elfa. Njihovi karakteri su se razlikovali od većine stanovnika Evelona. Znali su biti preterano posvećeni svojim karijerama i materijalnim koristima koje one donose. Vilve nikada nisu nešto radile, a da ne izvuku nešto iz toga. Zbog toga i ako su bile veoma omiljene ljubavnice, kao supruge su bile vrlo teške. Zbog toga bi se na kraju obično skrasile sa muškim pripadnicima sopstvene elfske podvrste.

Zna se da na samom Tir-Nan-Ogu postoji još jedna vrsta elfa koja se razlikovala od većine. To su bili krupni, naočiti, smeđokosi Trigeri i njihove prelepe žene. Međutim oni nisu mutacija klasičnih elfa već rezultat nekog eksperiment naroda Kaa. Oni su očito bili prvi pokušaj da se napravi savršenstvo kao što su danas pravi gospodari Evelona i njegove kosmičke imperije. Oni su oduvek smatrani elfima i bezpogovorno se pokoravali Smaragdnom tronu kao i svi ostali podanici trećeg carstva. U početku je bilo pomalo čudno što oni sa drugim elfima ne mogu imati potomstvo, a onda je razvojem nauke utvrđeno da potiču od savim druge vrste primata i ako su po izgledu potpuno identični pravim elfima. Postoje još neke razlike, ali one za nas uopšte nisu važne jer ni jedan Triger ni Trigerka nikada nisu spustili noge na našu planetu, kao ni pripadnici predhodne dve podvrste. Iz nekog razloga dvor u Zaparu nije ih želeo na I.M.I.R.u. Bilo je nekih govorkanja da će biti u sledećem talasu kolonizacije Zemlje, ali kao što znamo to nikada nije dogodilo.

Postojanje svih ovih različitih varijanti vilenjaka na njihovom orginalnom svetu daje mi za pravo da posumnjam u postojanje njihovih mutacija i na našem svetu. Da li su mnoge vilinske vrste koje Peregraš opisuje u svom kapitalnom delu u stvari te mutacije? Postoje neki stidljivi nagoveštaji u vilinskim hronikama, ali te vrste nikada nisu drugačije nazivane. Oni su nedvosmisleno opisani kao elfi sa nekim falinkama i napisane su čak čitave knjige o tome kako postupati sa njima i kako im pomoći.

Postoji podatak da su se u trinaestom i četrnaestom veku pojavile neke pripadnice i pripadnici vilinskog naroda crne dlake (crnokosi) kojima imuni sistem nije baš radio kako treba. Istina oni se nisu razboljevali kao ni drugi elfi, ali su postajali kliconoše opasnih bolesti što je bilo veoma pogubno po ljudsku populaciju sa kojima su dolazili u kontakt. Čuveni Vilinkralj Darr ih je odmah stavio u izolaciju, ali mnogi među njima, naročito mladi, nisu želeli da provode život u karantinu. Bilo je mnogo bežanja, a naročito su nesavladive bile mlade vile u pubertetu. Pošto je to nanosilo ozbiljne štete ljudskoj populaciji i izazvalo mnoge epidemije, Vilinkralj između Dunava i mora je naredio da im se svima oduzme odeća kako ne bi napuštali podzemna staništa njegovog raskošnog dvora.

Međutim, oni su bežali ogrnuvši se čaršavima, zavesama pa čak i stolnjacima i opet potpuno nenamerno izazivali pomore.. Takva situacija je bogami potrajala nekoliko vekova sve dok vilinvidari nisu uspeli da pronađu način da im povrate potpuni vilinski imunitet. To je kod ljudskog naroda stvorilo legendu o Morama i Čumama. Za to su zapravo krive radoznale elfske tinejdžerke koje su prilazile vrlo blizu ljudskih staništa i munjevito bežale kada bi ih neko primetio. Njihovi muškarci su, naprotiv, bili mnogo odgovorniji i svojim vilinskim vidom posmatrali domoroce sa po njih bezbedne udaljenosti. Za to su obično birali hladne vetrovite noći kada na njivama nije bilo letine koju bi mogli kontaminirati. Oni su naprotiv u etnološkim pričama opisani kao aveti i smatrani za sasvim drugu vrstu od njihovih kćeri i sestara.

Ovde smo u ljudskoj mašti brzo dobili još tri fantastična bića koja seju smrtonosne bolesti. Savki od tih mračnih fantoma bio je samo u jednom rodu, ali zapravo to je tako bilo samo u glavama neinformisanih posmatrača.

Mogli bi smo ovako da analiziramo i druge legendarne prikaze, ali usred nedostatka podataka to bi se završilo u čistim pretpostavkama i logičkim konstrukcijama, što je nepouzdana kriptozoološka metoda. Zato ću ovde završiti ovaj blog i prepustiti i drugim istraživačima da napišu nešto o jednorodnosti poznatih kriptozooloških vrsta. Smatram da bi bilo veoma korisno za razvoj naše naučne discipline da uporedimo naše podatke.

Zaključujem da je vrlo moguće da na našem svetu postoje još mnoge mutacije orginalnih vilenjaka i da se neke od njih međusobno ukrštaju. Takođe je veoma verovatno da oni mogu poznatom genetskom anomalijom poput sijamskih i burmanskih mačaka dobijati potomstvo u jednom ili drugom tipu, a nikada sa mešanim karakteristikama. Međutim za takve tvrdnje mi trebaju bar neki dokazi koji se ne zasnivaju isključivo na logičnom zaključivanju. Zato pozivam ostale kriptozoološke istraživače da iste u nekom sledećem blogu prezentuju.

Mnogo pozdrava kolegama i ostaloj publici od Anonimnog Autora.

 

 

EDIT:
Na slici je sečivo vilenjačkog bodeža iz XII veka. Jedan od malobrojnih arheoloških artifakata koji svedoče o postojanju Darrovog kraljevstva na ovim prostorima. Nož je kovan u ljudskom, a ne u vilenjačkom obliku, ali je zato damastiranje metala daleko prevazišlo i japansku i arapsku veštinu iz tog vremena. Čelik razne tvrdoće je slagan i prekivan tako da je podsećao na šaru na vilenjačkom kostimu iz tog vremena. Kakvu je to praktičnu korist njima donosilo, zaista nije jasno, ali daje svedočanstvo o velikoj umešnosti vilin-kovača toga doba. 

Atačmenti



Komentari (10)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Jukie Jukie 00:06 20.12.2013

Polni dimorfizam nekih vilinskih stvorenja

Ovde vidimo karakterističnog muškog primerka odevenog u zelenu odeću i zakamufliranog kako bi došao do što veće količine slasnog peciva od koje dobija okruglasti oblik oko struka koji je neodoljiv zrelim ženama (zbog čega je uveden običaj da one što manje šnjuvaraju same po šumama i gorama) a za svaki slučaj ljubomorne ženske vile su netrepeljive i prema ljudskim gejevima, koje izazivaju na pevačka takmičenja pa ako se ispostavi da pevaju tankijim glasom od same ženske vile ona se vrlo naljuti i oduzme mu glas (ako govoriš tanko onda vodi Marka Kraljevića sa sobom)

mlekac mlekac 04:10 20.12.2013

Re: Polni dimorfizam nekih vilinskih stvorenja

Bravo Jukie!
Nisam znala da si i ti deo tima koji se javlja sa terena, mada, realno, trebalo je da posumnjam - od zoologije do kriptozoologije mali je korak.
Jukie Jukie 15:36 24.12.2013

Re: Polni dimorfizam nekih vilinskih stvorenja

mlekac
Bravo Jukie! Nisam znala da si i ti deo tima koji se javlja sa terena, mada, realno, trebalo je da posumnjam - od zoologije do kriptozoologije mali je korak.


Ma sa tim vilenjacima često dolazim u dodir oko stola sa delicijama
Izgleda da zauzimamo istu ekološku nišu. To je primer paralelne evolucije.

Ptičice
coviax coviax 09:23 20.12.2013

Eh

Da je znao Vučić...
Imali bi elfove i vile za ministre,a sekretari bi bili Omaje...
anonimni_autor anonimni_autor 13:07 21.12.2013

Re: Eh

coviax
Da je znao Vučić...
Imali bi elfove i vile za ministre,a sekretari bi bili Omaje...

Pa tešho da bi nam i oni pomogli u ovoj našoj ekonomskoj situaciji. Možda bi nam pomogla sama Asa, ali kako stvari u svetu danas stoje pre bi izazvala nuklrarni rat.
hajkula1 hajkula1 09:45 20.12.2013

Osmeh






mlekac mlekac 05:08 21.12.2013

Re: Osmeh

hajkula1






kakapo kakapo 09:57 21.12.2013

ekstremni dimorfizam

Au! Toliko sam nešto zauzet ovih dana, pa umalo da mi promakne ovakav kriptozoološki biser. Šta reći? Još jedno u nizu sjajnih i iscrpnih kriptozooloških istraživanja Anonimnog autora koje on velikodušno deli s nama. Možemo se samo nadati da će toga biti još.
Moram, doduše, da primetim da autor pridaje možda isuviše veliko poverenje vilinskim hronikama koje, iako su beskrajno dragocen istorijski i kriptozoološki izvor, valja uzimati "cum grano salis". Naime, ne sme se zaboraviti da su one, već u nastanaku, a potom i u prepisivanju i brojnim redakcijama bile ideološki obojene, tendeciozno provilenjačke, te da su druga bića često prikazivana u lošem svetlu kao "divlja", "varvarska" itd., a neka su čak u potpunosti prećutkivana (recimo krilate rovčice, gotovo zaboravljeni srodnici bauka - samo zbog jednog pradavnog incidenta na vilovnjačkom dvoru). Dakle, predložio bih temeljniju kritiku izvora!
No, otkrića anonomnog autora na polju polnog dimorfizma raznih vilinskih bića sugerišu dalji pravac istraživanja, kao i pitanje koje se nezaobilazno nameće: da li su navodno različita bića zapravo samo rezultat ekstremnog polnog dimorfizma unutar iste vrste? Nadamo se novim istraživanjima na ovom polju.
anonimni_autor anonimni_autor 20:08 22.12.2013

Re: ekstremni dimorfizam

kakapo
Au! Toliko sam nešto zauzet ovih dana, pa umalo da mi promakne ovakav kriptozoološki biser. Šta reći? Još jedno u nizu sjajnih i iscrpnih kriptozooloških istraživanja Anonimnog autora koje on velikodušno deli s nama. Možemo se samo nadati da će toga biti još.
Moram, doduše, da primetim da autor pridaje možda isuviše veliko poverenje vilinskim hronikama koje, iako su beskrajno dragocen istorijski i kriptozoološki izvor, valja uzimati "cum grano salis". Naime, ne sme se zaboraviti da su one, već u nastanaku, a potom i u prepisivanju i brojnim redakcijama bile ideološki obojene, tendeciozno provilenjačke, te da su druga bića često prikazivana u lošem svetlu kao "divlja", "varvarska" itd., a neka su čak u potpunosti prećutkivana (recimo krilate rovčice, gotovo zaboravljeni srodnici bauka - samo zbog jednog pradavnog incidenta na vilovnjačkom dvoru). Dakle, predložio bih temeljniju kritiku izvora!
No, otkrića anonomnog autora na polju polnog dimorfizma raznih vilinskih bića sugerišu dalji pravac istraživanja, kao i pitanje koje se nezaobilazno nameće: da li su navodno različita bića zapravo samo rezultat ekstremnog polnog dimorfizma unutar iste vrste? Nadamo se novim istraživanjima na ovom polju.

Prvo, ds ti se izvinim zs toliko vreme proteklo izmrđu tvog komrtara i mog odgovora, ali kao što znaš vreme je u vilinskom svetu krajnje subjektivna kategotija... Šalim se, bio sam na putu.Sada da se pozabavin tvojim čini mi se pomalo preoštrim komentarom. Ja sam se još na početku mog bloga ogradio od tačnosti meni dostupnih podataka. Čsk sam i sam izneo kritiku moje teorije i sumnju u verodostojnost svih upotrebljenih izvora. Ako to nije bilo dovoljno, poštovani auditorijume, šta se tu može. Imamo urođenu sklonost ka nežnoj samokritici.Što se vilinskog rasizma tiče, ne sme se nikako zaboraviti činjenica ds se elfi od dolaska na ovaj svet mešaju sa ljudima, što je naravnu dovrlo do prodora vavarskih stavova u vilinsku misao. Setimo se samo napovilne vilinprinceze Un, koja je imala velike probleme da shvati koncept milosti prema poraženom protivniku. Takva ideja joj je bila potpuno neprirodna, jer je iz veoma surovog sveta dolazila. E, ona je dinastiji Gator dala tri potonka najplemenitije krvi među elfima.Valjda je dalje sve jasno.
fantomatsicna fantomatsicna 09:45 24.12.2013

Interesantno

Bilo mi je vrlo interesantno pročitati ovaj tekst o vilinskom svetu.Eto tako sam saznala da vilenjaci nisu baš omiljeni,a ja sam ih uvek smatrala kao i vile ravnopravnim stanovnicima tog sveta.
Još mi je bilo intersantnije čitati o kriptozoologiji.Hvala

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana